Cijelo smo jutro, po blagoj uzbrdici, uz cestu, od susjeda u kariolama prevozili pijesak. Iskrcavali smo ga nasred naše avlije, nekoliko metara ispred konobe u kojoj je napunjena do vrha i dobro zatvorena hrastovim čepom čekala velika svijetlo plava drvena bačva puna crnog vina. Zima je, burovit dan, nekoliko dječaka vraća se iz lova na ptice. Skrivaju po džepovima ubijene kosove, grdeline i druge sleđene ptičice. Boje se mog djeda, ali mene se ne boje, pa čekaju da on natovari kariolu i krene. Onda iz džepa izvade tamnosmeđu ženku kosa kojoj je oštri kamen iz praćke odrubio glavu. Dok se zavlačila u trnovit plot, skrivajući se pred majmunskim urlicima kojima su oni bez praćke plašili ptice, oni s druge strane plota čekali da se nesretna pernata loptica umiri i da onda smireno, s metar daljine ispale u nju smrtonosni kamen iz čvrstih praćki s gumama od traktorskih zračnica. Prešutio sam svoje gađenje. A oni su, kao u nekoj čudnoj suradnji, prešutjeli svoju radost. Učinilo mi se, ali zakratko, čak i da žale za tim životima, da se kaju zbog tih uzaludnih smrti. Ali, brzo sam se pokolebao, onaj najveći se nacerio i pomaknuo svoju jaknu ustranu. Oba džepa trenerke bila su nabubrena, puna mrtvog perja.
Otrčali su jer se moj djed vraćao. On je bio blag čovjek kojemu su vrapci dolazili na stol i jeli mrvice kruha, često je tjesteninu iz juhe nosio na terasu i prosipao je na sunce gledajući kako pod sitnim kljunovima brzo nestaje. Zato sam mu sve ovo i prešutio. Ukrcavali smo posljednju kariolu, ispred naše avlije podigli smo pravilno brdašce, za glavu više od mene. Kad ukrcamo bačvu u kamion, sutradan, djed će vratiti susjedu sav pijesak, do lopate. Na vrh te nove hrpice će na starom mjestu u njihovom dvorištu ubosti i bocu rakije. Danas popodne dolazi plavi dajc na kojem piše ime poduzeća u kojem radi moj otac. Ukrcat ćemo vino, ja ću sjesti s vozačem u kabinu i krenuti put grada, do svoje kuće. Zimski praznici završit će negdje pod Velebitom, na još nepoznatom zavoju dvije stotine i pedeset kilometara dugačkog puta.Već sam to osjetio, doduše ne u kamionu nego u našem autu. S mučninom, glavoboljom uvijek na nekom drugom mjestu na mene skoči ljepljiva i mračna misao o prolasku vremena, kratkoći života, smrti i nemogućnosti bivanja na dva mjesta istovremeno. Ustvari, to su rastanci. Ta mučna kirurgija!
I onda nekoliko minuta jasne, zavojite i strašne tuge. Potom bih se sklupčao i pravio se da spavam. Svaku sam pukotinu i procijep iza zatvorenih očiju spajao najprije rukama, ali kako to nikad ne bi uspjelo, lizao sam te rane, utrljavao ljekovite slike, mučio se. A onda bih počeo pričati, i to me je izvlačilo, kao dugačak, mahovinom obrastao konop, sidro, iz tame, iz hladne dubine na bljeskavu površinu, među ljude.
Ćamil, tako se zvao vozač, moj ga otac nije poznavao. On je zamjena za Dragu, koji je sinoć završio u bolnici, na operaciji slijepog crijeva.
Mene dopalo da vozim brašno iz Zadra, pa me evo i po vino. Reko je on meni to još prije, ko da je znao, govori mladi visoki, tamni čovjek s ogromnom četvrtastom glavom dok iza njegovih leđa bruji upaljeni kamion.
Najprije je jeo, baka je ispekla pijetla ispod peke. Popio je nekoliko čaša vina, ja sam svoju torbu već ubacio u veliku kamionsku kabinu. Imao sam jedanaest godina. Ćamila ću dovesti do naše kuće u gradnji, on ne poznaje Rijeku, tek je prije nekoliko mjeseci došao, spava u sobi s trojicom na sasvim suprotnom dijelu grada. Ima gazdaricu. Jebem joj mater. Tako mi je ispričao kad smo krenuli.
Zašto pitao sam.
Kako zašto?
Pa što je s gazdaricom?
Ma to, ma nije ona loša, jebem je. Tako je objasnio.
Dan je počeo curiti u svoj talog. U ono rano, zimsko poslijepodne, prvu tamu na plavičastom nebu. Djed je postavio dvije grede pred bačvu, poput tračnica, a Ćamil je spustio pregradu na sanduku kamiona, dovezao ga unatrag sve do našeg posuđenog pješčanog brda. Sad ćemo bačvu polako zakorljati preko tračnica, pa onda uzverati uz brdo, pa je još lagano uvesti na kamionsku prikolicu. Ogromna, plava hrastova bačva puna crnoga vina. Pet stotina trideset litara. Došli su susjedi i evo nas kako guramo po brdu. Još malo.
Skoči gore vikne djed, pa podvuci ove škale.
Dodao mi je kratke, drvene ljestve i ja sam ih nekako zavukao pod plavu bombu. Ona je na njima stajala poput debele plemkinje, nekako otmjeno i preveliko za čizmice u kojima čeka svoju nedočekanu šetnju. Ćamil je skočio u kamion i presložio brašno, zagradio je bačvu, zatvorio pregradu na prikolici i sad je samo maleni dio plavo obojane hrastovine virio između platnenih, bijelih vreća punih brašna. Kamion je cijelo vrijeme radio, bura je raznosila izgorenu naftu po licima naših susjeda kojima je djed donio vina. Pili su iz emajliranog lonca s ručkom za jednu ruku, crno vino, njih četvorica. Lonac od četiri litre. Tri lonca.
Izljubio sam djeda i baku, oboje su plavooki, oči su im u prvom mraku još svjetlije, od suza.
Krenuli smo sporo, s punim kamionom, najprije preko makadamske ceste do asfalta, a onda na magistralu. Ćamil je šutio i pušio. Istina, pitao me je koji sam razred, ali kad sam zaustio da odgovorim, jedan se traktor blatnjavog puteljka izbacio pred nas, morao je kočiti i psovati, tako da nisam odgovorio. Nisam ništa rekao. Sjedio sam u zadimljenoj kuli, na svom bučnom, rasklimanom tronu čekajući onaj zavoj, mučninu prelaska i razdvajanja.
A onda kiša, oštra, sitna, potom sve krupnije kapi koje su naši brisači jedva uspijevali potjerati sa stakla. Pravi potop. Ćamil je usporio, vukli smo se kroz tamu, u grad ćemo doći oko ponoći, ako bude sve u redu, govori on.
U ponoć, tko će nam tamo pomoći, pomislio sam, u ponoć. Ali nisam ništa rekao, vidim da se Ćamilova velika glava skoro zalijepila za staklo, da je volan povukao sebi na prsa, da je napet. Svakih nekoliko sekundi komadom ručnika briše maglu što se hvata iznutra. Rukom u kojoj drži cigaretu briše mokro staklo dok ulazimo u Karlobag. Pusta je cesta, gradić je pust. Kiša je ovdje nošena burom, more se kovitla uz cestu, cijela planina huče na nas dvojicu, na naše brašno i bačvu, na plavi kamion kojem su upravo prestali raditi ionako slabašni brisači.
E jebi ga, reče Ćamil dok je zaustavljao kamion na samoj rivi, uz jedno proširenje, pusto parkiralište na kojem su tinjale tri besmislene ulične lampe i između kojih je razvučen zaostali natpis Sretna nova godina.
Što ćemo sad? pitam.
Ništa, idem po cigarete samo, jebi ga, rekao je moj vozač. Izašao je iz kamiona, navukao džemper preko glave i otrčao preko ceste, do trafike. Nisam odolio da pritisnem ručicu brisača, da nekoliko puta njome napravim cijelu putanju. Ali ništa se nije dogodilo. Kamion je cijelo vrijeme radio. Ne sjećam se da ga je uopće ugasio. Kiša je, nevjerojatno, još pojačala. Opet sam pritisnuo ručicu.
Ali sad su brisači proradili. I ja sam napokon pogledao naprijed, na pusto parkiralište. Na njemu je, na sredini, pod razbijenim lampicama novogodišnje čestitke stajao mokri, smeđi zec.
Uspravnih ušiju, ukočen od straha, zbunjen. Najprije nisam vjerovao. Otvorio sam prozor i gurnuo glavu na kišu, da bolje vidim. On se pomaknuo nekoliko metara, u dva prestrašena skoka. I onda je opet stao i zurio u mene, u svjetla našeg kamiona, izgubljen, u nekoj samoubilačkoj paralizi. Opazio sam s druge strane kako Ćamil trči prema kamionu. Uskočio je u kabinu, dajc se zaljuljao, a s njegove guste kose nešto je kiše palo i po mojim hlačama.
Rade jebote! gotovo je uskliknuo.
A onda je ubacio u brzinu i krenuo. Tad je opazio zeca. On je i dalje stajao na kiši pred nama, gotovo da sam vidio njegovo prestrašeno srce kako tuče pod mokrim krznom.
Vid zeca, viknu Ćamil i doda gas, vid zeca.
Tu sam zatvorio oči. Na sličan sam se način ukočio poput te mokre i sluđene životinje. Tad mi je pod kapke grunula ona slika kosa bez glave. Onda sam, dok se kamion još kretao, istina sporije, jer se Ćamil ganjajući zeca opasno približio rubu rive, dubokom, valovitom moru, iskočio na kišu i stao trčati. Tražio sam onog zeca, tu nesretnu životinju, da ga otjeram od nas, da ga vratim s druge strane ceste u makiju, na kamenje, da ga spasim od njega samoga.
Ali nisam ga našao. Stao sam pred kamion, ukočen, napet, posve mokar. Dajc je brujao, opazio sam kako se unutra u kabini Ćamil objema rukama uhvatio za svoju glavu televizor. Vikao je da uđem, jebote uđi, molim te, jebo zeca. Piljio sam u žuta okrugla svjetla, priviđali su mi se anđeli s narančama u rukama.
Zeca nije bilo. Ni živog ni mrtvog. To me utješilo i ja sam počeo osjećati onu spasonosnu mučninu zbog tako nevažnih stvari kao što su prolaznost, strah od smrti i rastanci.
Ćamil je izašao iz kamiona i bacio preko mene nekakvu ceradu, zagrlio me i doveo do kabine. Uskočio sam i stojećki se odlučio presvući. Imao sam suhu odjeću u torbi, ništa se nije dogodilo, mislio sam.
Ajde ti, neću ja gledat, rekao je Ćamil i okrenuo televizor prema kiši.
Nekako sam svo vrijeme žalio tog čovjeka.
