POST SCRIPTUM
fabula rasa Na maloj bijeloj etiketi, malo ukoso nalijepljenoj na bezbojnoj vinskoj litrenjači, u tri retka velikim slovima piše: ŠLJIVOVICA ’66. / DRUŽMIRJE* / BEČEVNIK*. Stihokop je tu bocu prave slovenske šljivovice čuvao kad bude s izmirenima melankolikom i sangvinikom u sebi opet zabasao tamo – među hipokrence, koji Hipokrenci još nisu ako ne dođu tamo; dok iz otpisanog svijeta ne stignu uistinu tamo, konačno tamo.
Stihokop mora vjerno slijediti putovanje tamo; među njima i s njima, kojih ima i kojih nema, koji će tamo zasiguno još doći …
Stihokop bi kakav prebrzo iskopani hvalospjev želio zasuti, ali ne … Još i tako tričav popravak patvorio bi osjećaje približavanja tamo – prema preobučenim zastavama, nanjušenim zemljištima, promjenjljivim tijelima … Zastavovestiti, geofazi, nekrofili i drugi bastardi već su progazili dio virovite rijeke, na putu tamo bili raščupani, ugrizeni, samozadovoljeni, napola razapeti … Ne bi više bili isti!
Hipokrensku rijeku treba preplivati sa strahonadom! Tu nema pomoći; nikome (ni sebi) do tamo prijeko stihokop ne može pomoći; medvjeđa bi ga usluga tamo, konačno tamo – pod prividno prošivenom zastavom, na razbijenoj staklenoj zemlji, preobraženog tijela – razapela i kod prvog stiha oslijepila, oslijepila …
(Špilja u glavi, 3. VIII. 2006.)
_________________
*Družmirje – selo u blizini Velenja, potonulo zbog rudnika ugljena; Bečevnik – prezime (nap. prev.)
35. ŠPILJA, ŠPILJA
glâs jȕtra: Promijenio ti se glas, promijenio. U godinama dugoj noći glodao si mišje tiho prosijevanje. Sad škripiš s injem na vjeđama, na glasnicama, na rascvjetanoj
zovi u prsima. Sad oči znaju imenovati nepogode iza majčinog cvijeća na prozorima i tamo u daljini, ugledati punu pregršt davnih darova,
zapaučenog saća, koje konačno otvaraš.
Nepogode se smire. Ogledala zažare. Zbirka prašnjavih maski bulji očima špilje, a ti ih trljaš i noću i danju, danju –
P.S.
(već u glasu noći): Ali ih ne možeš zatvoriti, zatvoriti.
34. ŠPILJA, ŠPILJA
glâs nȍći: U razvratu najbližem gradu faun si šegrt. Mámi neonsko pulsiranje. Uličarska krila cvile. Maske otkopčavaju stvarnost. Pod samosvlačivom pokožicom caruje anarhija čulne igre.
U ljubavi, u najtišem vremenu, zamjenjuješ ikebane strastvenih trenutaka za mrtvolebdeće zvijezde. U daljinama, u najglasnijoj ponoćnoj tišini, riče jelen. U poljupcima najtananijih dodira usnu rudi
rosna krv. U mraku, u najsvjetlijem svjetlu, prenažderani pauk prede preko otvorenih usta i teških vjeđa.
Pod razapetom kožom ptić lešinar ljuljuška prolaznu špilju. Čeka, čeka da gasnu paučine, zatim s jetrom u nažderanom kljunu leti, leti –
P.S.
(već u glasu jutra): Iz kolotečine vijeka strasti, strasti.
DIJA:
vrijeme (XI) I ti samo letiš i letiš, vrijeme maratonsko. Nijedno
sunčano dopodne, nijedno turobno popodne ne zastaješ da bar malo
duša dahne …
Ne zadržavaš se u ustajalim jutrima, ne pričaš s večerima, ne ljubakaš
se s noćima …
Ne prepuštaš se čupanju života, ne vidiš se kod njegovog okopavanja
i zakopavanja …
Nema dubine više vrijednosti (odjekuje pred tobom), kao ni dubine
a vječne sarkofage (odjekuje za tobom) …
(Duga, nezavršena, u vratu nesavitljiva)
LOG:
vrijeme (XII) Kako možeš biti stvârno kada nikome nije vidna tvoja
živa srž? Već prestižeš, već dostižeš samo sebe …
Svoju veličinu mjeriš izlizanim pješčanikom. Igraš se sa suncokretom,
ali nisi sunce …
U brojčanike, kazaljke i tiktakajuće mehanizme sakrilo si najlošiju
vijest …
Ali nema mjere za pšenični rast, nema mjere za zrenje i tvoja vijest
je bezdana …
(Duga, nezavršena, u vratu nesavitljiva)
Tamo …
~ pod nepostrugani vosak ući, ~ u slobodni utisak udahnuti neprirođenu dušu; ~, u praznu se špilju useliti, u stihokop; ~ k večernjoj rijeci, ~ pod šutljivu zastavu.
~, sasvim blizu njenog tijela ponirati; u ujed, samoću; ~, u zmijski se svlak uvući, u njegov tinjajući gaz, u ovčju krv; ~ u bajku, pod njene bijele šapice.
~, preko klesanja trenutka gaziti strahonadu. ~ preko uskih vokala, ~ preko pijanosti! ~ pod grudnjak … ~, preko brda pelena pod mliječne svodove. I ~ u jesensku objavu zašumjeti:
~ treba tješiti ovaj svijet bez početka, bez kraja, i u njemu navijati oprugu za tihe tiktaje rijéči, rijéči*
_______________
*odjek rijêči (ponekad u špilji glave odjekuje cijela pjesma, ali najčešće od gluhih zidova ne odjekuje ništa)
Prijevod: Željko Perović