Iz sna se ispilio teškom mukom, kao pile iz jajeta. Ne otvarajući oči, nekoliko puta je uzdahnuo ne bi li rastjerao krepale ribe ostale mu na naplavinama svijesti. Dok je uzdisao čuo je nekakvo šuštanje, ali nije obraćao pažnju. Daleko važnije mu je bilo da se prisjeti slika što su haotično tutnjile svu noć po njemu, prepadnuto se razbježavši pod naletima svijesti koja je dolazila u naplavinama. I pokušao je, ali bezuspješno. Ničeg se nije mogao sjetiti, jer ništa nije ni ostalo, osim tih riba, i njegov san, raspršen kao roj pčela na koji je naletio nemilosrdan vjetar, zujao je negdje duboko u podrumima vremena. Pa ni te ribe nije mogao predočiti, tek im je ćutio gust i bremenit vonj koji mu se nakupljao u ustima i malterisao nepce. Još uvijek nije otvarao oči. Vjerovao je da podizanjem očnih kapaka zauvijek gubimo mogućnost da se prisjetimo sanjanog. Zato ih je stiskao jače, klupčajući se u zgusnut mrak kao u matericu. Činilo mu se da je tako sigurniji, vjerovao je da se crnina zgusnuta do krajnje tačke razbija u bijelo. U toj nejasnoj i apstraktnoj bjelini vidio je mogućnost da se san uhvati kao slika stvarnosti u objektiv filmske kamere. Bio je uporan. Još nije otvarao oči, mada je danja svjetlost postala tako jaka da mu se zavlačila između trepavica i silovito nadirala, razbijajući zgrčenost očnih kapaka. Tako jaka svjetlost može biti samo u nedjelju, pomislio je, okrenuvši glavu prema zidu. Tad je opet čuo to šuštanje, papirnato, kao kad prelistavaš novine. Dolazilo je odmah tu ispod njegovog lica i bilo je u njemu nekakvih zlokobnih nakupnina koje je pripisao mogućnosti da je taj papir što šušti najvjerovatnije poderan. Ili je to šuštalo perje u jastučnici presušeno njegovim suhim snovima koji ga ophode već godinama? Bili su tako neuhvatljivi da je često rasplitao sumnju kako sanjaju oni njega a ne on njih i kako se kriju u jastučnicu, svaki san novo pero. Odavno, jastuk pod njegovim licem raste, urezujući mu svake noći u obraze po jedan cvijet neobičnog oblika kojeg on nije mogao da razjasni ali, zasigurno, u svojim tajanstvenim linijama krije značenje snova što su bježali daleko od njegovog sjećanja. Jeste, to mora da šušti perje presušeno uzdasima njegovih suhih snova. I to je pomislio, znajući da je poslije te misli svaki pokušaj da se prisjeti sinoćnjeg sna zauvijek uništen. Pritisnuo je licem jastuk i opet začuo šuštanje, ovaj put snažnije, bliže, stvarno, kao da mu šušti mozak presušen sterilnim vjetrovima njegovog neuhvatljivog sna. Napokon je otvorio oči. Pred sobom vidio je zid popljuvan sunčevom svjetlošću raspetoj u mrežu. Ta svjetlosna mreža ljuljala se na bjelini zida i njemu se u prvi mah učinilo da je potres. Ali nije čuo pomagljevinu prestrašenih ljudi, trčanje niz stepenice, dječju vrisku, uzdah prelomljenih zgrada rasutih u kamen, ništa. Potresi ne dolaze nedjeljom, pomislio je, prisjetivši se kako je u djetinjstvu vjerovao u postojanje nevidljivih svjetlosnih paukova koji ispliću svoje mreže tankim providnim nitima, tvoreći tako dan. Još tad je stekao naviku dugo žmiriti poslije buđenja ne bi li prevario nekog od tih paukova i zatekao ga kako još spava, a onda, naglo otvorivši oči, uhvatio ga svojim pogledom. Od svega ostala je samo navika, a njena svrha odrastanjem se mijenjala, tako da se zadnjih godina pretvorila u vrebanje odbjeglog sna. Kad se svjetlosna mreža na zidu jače zatresla, osjetio je kako mu se povjetarac prelama preko tijela položenog na bok. Ostavio sam otvoren prozor, pomislio je, čuvši šuštanje zavjesa koje su ga za tren prekrile svojom mrežastom sjenom, i uvjeren da su to, cijelo vrijeme otkad je izronio iz sna s ukusom krepale ribe ne samo u ustima, već i u svijesti, šuštale one, okrenuo se prema prozoru. Prebacujući se s boka na bok, opet je čuo ono šuštanje, papirnato, pod licem. Osjetio je strah i brzo se pridigao na ruke, ukopavši pogled u jastučnu bjelinu kao što ga je nekad ukopavao u bjelinu dana ushićen nadom da će napokon vidjeti nekog neopreznog svjetlosnog pauka. Prije spavanja imao je običaj čitati novine, i sad se ponadao da su mu sinoć ispale pošto je zaspao usljed čitanja, te mu šušte pod licem. Ali novina nije bilo. Subotom dolazio je kasno, rijetko kad prije zore, najčešće pripit, i nije imao vremena za novinarske gluposti. Na jastuku je zujalo udubljenje od njegove glave, duboko kao bunar. Sa ruku se pridigao na koljena i nekoliko puta prešao pogledom po sobi. Osjećao je kako strah šišteći nadolazi u njemu. Još od djetinjstva, koje je proveo na selu, bojao se nedjelje. Nedjeljom su okolne šume odjekivale od pucnjeva iz lovačkih pušaka i mitraljeskog štektanja lovačkih pasa i on se budio kao u sred rata. Povjerovao je da je taj strah što mu se nakuplja u grudima ostatak tog davnog dječačkog straha, a to što se, još otkad su preselili u grad, navikao da se ne boji nedjelje, a sad mu se taj strah opet vraća, pripisao je sinoćnjem snu: morao je imati nekakve veze sa djetinjstvom. Smirivši se s tim mislima, sjeo je na rub kreveta s namjerom da pripali cigaretu kako bi duhanskim dimom rastjerao ukus krepalih riba iz usta. S teškom mukom rastavio je usne. Pri prvom pokušaju nije mu uspjelo, opirale su se kao zalijepljene. Pokušavši drugi put osjetio se beskrajno glupim, te je povjerovao u mogućnost da su mu se usne slijepile jer već duže vremena tako malo govori. Ta glupost ga razljuti i grčevito trgnu vilicom. Osjetio je kako mu se usne razmiču i opet je čuo onaj papirnati glas, ovaj put kao da mu neko kraj samog uha cijepa nepotreban dokument. Bio je već toliko iznerviran da nije ni osjetio strah. Nervozno je turio cigaretu među tek malo razdvojene usne i, pokušavajući da ne misli na ono šuštanje koje se opet javilo, žurno je pripali. Popušio ju je van svake navike, brzo, svaki čas stresajući pepeo i gutajući dim s teškom mukom kao da guta kamenje. Ustao je, razmakao zavjesu, nadvirio se kroz prozor. Napolju nije bilo nikoga i u gradu je vladala sudbonosna tišina. Zrak je bio sablasno gust, kao da je nastao isparivanjem policijskog sata koji je ukinut još prije nekoliko godina, kad se s krotiteljskog neba sunovratila stara vlada. Začudivši se nedjelji koja trpi zrak zagađen tišinom, okrenuo se, dosjetivši se kako bi se toj tišini moglo pripisati ono šuštanje. Ova njegova dosjetka, ma koliko bila neuobičajena, nije bila bez ikakvog razloga. Čuo je on od ljudi koji se sjećaju opsadnog stanja kako je tad bilo tako muklih dana da je tišina šuštala pod nogama poput šušnja. Osjetio je kako mu u mozgu kuca srce utjehe. Ali samo za kratko. Vraćajući se od prozora, jedno krilo zavjese pređe mu preko lica i pod njim zašušti. Preplašen, strgao je zavjesu. Pri tom prstima je ovlaš dodirnuo obraze opore kao kreč. Dugo je stajao tako, raskrečen na sred sobe. Sav se nadimao od pare straha što je nezadrživo navirala u njemu, kao da mu se u sred duše otvorila rupa. Podizao je ruke prema licu i vraćao ih. Sedam puta nadnosio je dlanove nad obraze i čelo, ili prst nad nos, i sedam puta ih vraćao, svaki put potpuno svjestan da je to njegovo lice i da su to njegove ruke i da će ih, kako bi potvrdili postojanje jedni drugima, morati spojiti. Osmi put više nije mogao lagati lice da to nisu njegove ruke, niti ruke da to nije njihovo lice i kad ga dodirnuo osjetio je skorjelost i čuo isto ono šuštanje koje ga proganja otkad se probudio. Tad se okrenuo prema jastuku, ali nije vidio ništa neobično, čak ni udubljenje ostalo od glave. Želeći da vjeruje kako su mu sve to prijatelji namjestili i istisnuli tubu paste za zube tako da mu se sva slijepila za lice i skorjela, prešao je dlanovima preko jastuka. Ni poslije toga ništa nije doznao: jastuk bijaše čist i gladak. Nije mu preostala više ni jedna mogućnost nego da povjeruje kako se uopšte nije probudio već sve ovo sanja. Ali, bila je nedjelja, i on je znao da je nedjelja i da je sinoć ostao sa društvom do zore. Skupio je hrabrosti. Cijelim dlanom prešao je preko lica. Zašuštilo je kao da gužvaš papir. Jesu, oni su mi sinoć stavili neku smjesu koja se lijepi samo za lice a za jastuk neće, pomislio je, okrenuo se i odmarširao u kupatilo. Kad je stao pred ogledalo morao se uhvatiti za lavabo kako ne bi pao u nesvijest. Tamo nije bio on, već nekakva maska sive boje, kao one papirnate vrećice u kojima kupujemo voće. Iz nje, kroz male poderotine virile su oči i dijelovi usana na pukotini koju je načinio pripaljujući cigaretu. Očajno je strgao tu vrećicu s lica, zgužvao je u lopticu i bacio u korpu za smeće. Ali, kad se okrenuo nazad prema ogledalu, vidio je isto, kao da nije strgao vrećicu s lica, kao da je nije zgužvao u lopticu i kao da je nije bacio u korpu za smeće. Da opet ne bi pomislio kako se, ustvari, nije ni probudio, ili još gore, kako se to neko drugi umjesto njega vratio iz njegovog sna, okrenuo se prema korpi. U njoj nije imao vidjeti ništa drugo do papirnatu vrećicu sive boje zgužvanu u lopticu. Potpuno zbunjen, ne znajući više šta bi pomislio, bjesomučno se nasmija i osjeti kako se, za tren, pod vjetrom smijeha, ona para straha u njemu zaljulja, zanoseći ga na lijevu stranu. Ipak je to neka gnusna šala koju su skuhali prijatelji. Sad smijući se, strgao je vrećicu s lica, zgužvao je i bacio u korpu za smeće. I uzalud je neko vrijeme stajao okrenut korpi, nastojeći misliti o tome kako su se dosjetili baš vrećice. On je znao za šalu sa pastom za zube, ili za “biciklo” uz pomoć palidrvca, ali za šalu sa papirnatim vrećicama sive boje u kojima kupujemo voće nikad nije čuo. Kad se okrenuo nazad prema ogledalu, našao je na svom licu, ili umjesto njega, i treću papirnatu vrećicu. Strgao ju je. Još stodvadesetosam puta trgao ih je, gužvao u loptice i bacao iza leđa. Iako je i stodvadesetdeveta stajala pred njim, više nije imao snage, umorno se skljokao u postelju od papirnatih loptica i uskoro zaspao.
Probudio se skvrčen strepnjom, zatrpan papirnatim lopticama od sivih vrećica koje mora da je i u snu trgao s lica. Nije se usuđivao otvoriti oči. Pokušavao se vratiti staroj navici i prisjetiti se sna koji mora da je dolazio, neuhvatljiv. Ali nije mogao. Znao je da ispod njega nije postelja i da mu glava ne počiva u uleknuću jastuka i da se njegov odbjegli san prvi put nije pretvorio u novo pero u jastučnici, a ako i jeste onda je tamo, u sobi. Pomislio je najprije da se pridigne ne otvarajući oči i vrati u postelju ne bi li tamo našao ostatke sna i miris krepalih riba s kojim su se svi stanovnici grada budili u vrijeme opsadnog stanja te se, razblažen i sjenovit, prenio na njihovo potomstvo, ne mareći što se opsadno stanje, koje ga i donijelo, povuklo u istorijske kutije i što su otad pale već tri vlade. Dok je pomjerao ruke u potrazi za osloncem, zašuštalo je sa svih strana, nepodnošljivo, kao da je zaglavljen u grlu grmljavine. Brzo ih je zaustavio, ostavivši ih ispod sebe utopljene u papirnato more. Para straha u njemu nadošla je do prsnuća i proizvodila zujanje u ušima, pištalo je kao u hermetizovanom loncu u kojem ključa voda. Ponadao se da je to zujanje, ipak, ostatak sna i: da je zamijenilo miris krepalih riba i: da se cijela njegova generacija danas budi sa bumbarom u glavi i: da miris krepalih riba sad budi neku drugu, mlađu generaciju… Pala je i četvrta vlada!, pomislio je. Sjetio se priča o starim prorocima koji su prorekli opsadno stanje. Njihovo proročanstvo bilo je tako precizno da je predvidjelo i miris krepalih riba s kojim će se, ne samo u ustima, već i u svijesti, buditi ljudi ovog grada u vrijeme opsade. Iako će ga donijeti gerilci, skupa sa opsadom, ono će, razblaženo, ostati i poslije, u generacijama njihovih potomaka, sve dok ne pane i četvrta vlada, kad će se pretvoriti u zujanje u ušima. Tako su dobro sve predvidjeli da su opsjedatelji iskoristili njihove knjige pomoću kojih su isplanirali nepogrešivu opsadu. Mnogi ljudi su u vrijeme pada druge vlade tvrdili kako opsade ne bi ni bilo da je proroci tako dobro nisu predvidjeli. Okrivljivali su baš njih i niko ih nije žalio. A nova vlada je donijela ukaz da se svi građani pelcuju serumom protiv pamćenja, kako bi im iz svijesti izbrisali sjećanje na Noć svetaca kad su svi proroci obješeni u Aleji kestenova. Ali, sjećanje se ponovilo u potomstvu, što novu vladu, koja se borila protiv vlade čiji je najveći izum bio serum protiv pamćenja, uopšte nije zabrinjavalo… Tu se zbunio, kao i svaki put kad bi pokušao razmišljati o vladama, i, uvjeren da će samo sa mrežom sjećanja uloviti onog bumbara u glavi, prisjetio se da je bila nedjelja kad se probudio i na svom licu pronašao sivu papirnatu vrećicu i da mora da je još uvijek nedjelja jer nije moglo biti da je prespavao cijelo poslijepodne i cijelu noć. Uoči te nedjelje, prisjećao se dalje, ostao je napolju do iza ponoći i kući se vratio pripit. Svaki put kad bi pripit pao u postelju zaspao bi prije nego bi mu se glava uspjela udubiti u mehkoću jastuka. Probudio se s maskom na licu, uvjeren da su mu prijatelji istisnuli pastu za zube na jastuk. Bila je to njihova omiljena rođendanska šala… Rođendanska!? Tek tad se prisjetio da je u subotu izveo svoje prijatelje i prijatelje svoje djevojke na večeru jer je tog dana napunio punih trideset godina i zagrizao prvi zalogaj tridesetprve. Otvorio je oči i ugledao mrak. Bio je potpuno potopljen papirnatim lopticama koje su nepodnošljivo šuštale dok je nastojao ustati. Zaplivao je kroz njih do prozora i tek tad se osovio na noge. Otvorio je prozor, s teškom mukom razmakao krila, a onda je, ponešen pritiskom nabijenih papirnatih loptica, poletio preko njegovog ruba, zaronivši u gusto more noći u kojem se gušio grad. Činilo mu se da je padao beskonačno, a ustvari samo se prevalio preko prozora i pao na balkon. Leđima, umjesto u beton, udario je u postelju načinjenu od papirnatih loptica koje su, šušteći sudnjedanski, nahrtale kroz prozor. Lebdjele su kroz pomrčinu kao ogromne pahulje uprljane dimom i njihovo šuštanje pretvaralo se u smijeh, ili u dječju ciku, ili mu se samo činilo, ili još uvijek sanja… Bio je toliko ljut da ni strah više nije osjećao. Ustao je i počeo da ih raspikava nogama, to snažnije što su one jače šuštale. Kad ih popikao, vratio se nazad kroz prozor i tek, ušavši u kupatilo, sjetio se da moraju postojati i balkonska vrata. To ga još više razbjesni i prvi put u svijesti razmota glasine na koje se do sad samo sarkastično smijao. Odavno se priča, sa šapatom i s dlanom uz usne, kako vlada nije uništila serum protiv pamćenja, niti je pobila sve naučnike koji bijahu upućeni u tajne njegovog spravljanja, kako je javila na televiziji, nego i dalje sa njim zalijeva stabla mandarina koje rastu oko predsjedničke palate a čije plodove predsjednik kao poklon šalje u sva obdaništa u državi. Jedino bi se sa ovim naklapanjima dala objasniti količina zaborava s kojom se probudio zadnja dva puta, kao i to što se već godinama, ne samo on, već cijela njegova generacija ne može sjetiti onog što su sanjali, pa i činjenica da svake prestupne godine, koju je zadnja vlada dekretom premetnula na razmak od pet godina, otkupljuju jastuke po cijeni od jednog automobila, istresaju iz njih perje i melju ga u prah i tom prašinom od perja nastalog od snova građana hrane naučnike zaposlene u institutu za svemirsko osvajanje čiji pokrovitelj je sam predsjednik. Ozbiljnost s kojom se sjetio ovih naklapanja još više ga razbjesni. Silovito je otvorio balkonska vrata i počeo izbacivati papirnate loptice sve dok u kupatilu nije vidio više ni jednu. Zavirio je u svaki ćošak, tražeći još neku zaostalu koja se vjerovatno pomjerala jer se i dalje čulo ono šuštanje. Nije je bilo iza veš-mašine, ni ispod lavaboa, ni u korpi sa prljavim vešom… Trčkarala je po ogledalu. Posegnuo je da je uhvati. Zastao je u pola koraka. Ruka mu je bila ispružena prema vlastitom licu, ako se licem smije nazvati ta siva maska. Nije je strgao, već se sav zgrčio u vrisak. Ali iz njega više nije izlazio glas. Njegov vrisak rasprsnuo se u njemu, stidljivo plopnuvši kao probušen mjehur sapunice. Zgrabio je dlanovima lice i bjesomučno stao trgati. Trčao je po stanu, izbezumljeno, udarao od zidove, od namještaj…, sve dok ga umor nije oborio u postelju prekrivši ga snom.
Treći put probudio se pod uzdahom nesalomljive tišine koja je ulazila kroz balkonska vrata. Balkonska vrata!? Tako se začudio da su mu se oči same otvorile. Pa on nije ni imao balkona. I da jeste, nikako ne može biti da su vrata koja vode na balkon postavljena u zidu kupatila. Jedino u slučaju da je u subotu pala i četvrta vlada i da je nova donijela dekret o postavljanju balkona tako da se na njih izlazi iz kupatila. Ali zašto baš iz kupatila? Pitanje besmisleno kao i postaviti balkon naspram kupatila, jer je, tako je čuo od starijih, prva vlada svojim prvim dekretom naredila da se balkoni postave tako da se na njih izlazi iz kuhinje, kako građani, koji će pod novom vladom tako uživati da će samo sjediti po balkonima i roštiljati, ne bi prolazili kroz dnevnu sobu, pa kroz hodnik, da bi došli do kuhinje i uzeli so, ulje, glavicu crvenog luka, ili bilo šta što bi im iznenada zatrebalo za njihov roštilj…, razmišljao je, žurno prolazeći kroz hodnik. U njemu se para straha pretvarala u nadu. Bio je toliko uzbuđen tom novom toplinom koja se razlijevala svud po njemu da nije ni primijetio kako je tišina tako gusta da mu se tijelo pri svakom koraku podizalo od tla kao da korača po mjesecu. Kad je otvorio vrata kupatila i stupio unutra, uzbuđenje u njemu preraslo je svaki strah. Uopšte nije obratio pažnju na ogledalo. Prošao je kraj njega kao da ne postoji i primakao se zidu kako bi i rukama provjerio da na njemu zbilja nema vrata. Nije ih bilo, ni njih ni prozora, a on se tako jasno, kao ničeg, sjećao kako je nakon drugog buđenja, ponešen silovitom navalom papirnatih loptica, proletio kroz prozor i pao na balkon, a kad se vratio nazad prisjetio se da se na balkon ipak izlazi kroz vrata. To otkriće ga potpuno uvjeri da je sve ono sa papirnatim vrećicama bio samo san. Obradovan činjenicom da se nakon toliko godina bezuspješnog napora konačno uspio sjetiti sna, okrenu se prema… Ogledalo je bilo nemilosrdno. Ono mu je razbilo svaku nadu, kao što je on šakom razbio njega i komadići stakla poprskani krvlju sručili su se po keramici. Strgao je papirnatu vrećicu, iscijepao je u najsitnije komadiće bacajući ih u WC-šolju. Onda je potegao crni kanap i voda je potekla kroz tišinu, što on nije ni primijetio, niti je primijetio da papir više ne šušti, niti da su se komadići ogledala lomili bešumno. Bio je obuzet neobičnim osjećajem. Osjećao se kao da je zgulio pravu kožu sa pravog lica i potopio je u kanalizaciju. Gledao je u tu zapjenjelu vodu s nekom vrstom prezira, kao da mu odnosi dio njega. Stajao je tako zanešen sve dok ga ponovo nije počeo hvatati strah, čini mu se ne toliko zbog tih vrećica koliko zbog tog osjećaja koji ga najednom zaplavio sa svih strana. Pokrenut strahom istrčao je iz kupatila. Ali strah je bio u njemu a ne u kupatilu i trčao je sa njim kroz hodnik. Da bi toj jurnjavi dao smisao pomislio je da ga je ogledalo slagalo. A ogledala mogu lagati. Ona ne upijaju samo ljudski lik, već crpe i osobine, prisvajajući ih. Tako je za vladavine drugog predsjednika – koji je bio tako ružan da su čak i gavranovi prestajali graktati kad bi ga subotom izjutra provozili gradom, a on, da im se osveti, izdade dekret o slobodi i korisnosti jedenja njihovog mesa, tako da nisu graktali ni za vrijeme trećeg predsjednika, ne zbog toga što bi ovaj imao biti ružan, već zbog toga što ih više naprosto nije bilo – u svim sobama i u svim hodnicima rezidencije, iz koje je izlazio samo subotom izjutra, bilo postavljeno po jedno takvo ogledalo da bi pokazivalo želje a ne lice onog ko se u njemu ogleda. Ipak, ogledala mogu lagati, pomislio je, preturajući ladice u potrazi za jednim od sedam malih ogledala koje je donosio iz vojske, poslije svakog služenja vojnog roka po jedno ogledalce. Ohrabrivalo ga to što se sjetio tih ogledala i toga da ih je svaki vojnik morao imati, svugdje i u svako doba, čak i u krevetu, pošto su im, najvjerovatnije, u čaj sipali neku tekućinu koja pospješuje rast brade, te su se dnevno morali brijati i po sedam puta, a samo radi toga da bi ih bar za neobrijanost mogli kazniti sa po hiljadudvanaest sklekova na dva prsta; poslije su svi pričali da je ona injekcija koju bi im davali svaki put kad bi završavali vojni rok, injekcija protiv pamćenja vremena provedenog u vojnoj službi, a on se, eto, u najočajnijem dijelu svog života dosjetio tih ogledala. Ali, prvo koje je našao pokaza mu papirnatu vrećicu sive boje u kojoj nam piljari trpaju voće, i on ga tresnu od zid, uopšte ne obraćajući pažnju što ne čuje prasak, niti lomljavinu, niti škripu ladica koje je bjesomučno otvarao, niti na to da je tišina tako gusta da bi ga podigla do plafona samo da se nije držao za ladice. Strgavši deset novih vrećica s lica, pogledao se u drugo ogledalo i zafrljatio ga od zid. I treće ogledalo mu je pokazalo isto: umjesto lica, ili na njemu, papirnatu masku sive boje. A sedmo je šutalo ništa ne pokazujući. Strgao je sedamnaest novih vrećica u nadi da to ogledalo ništa ne pokazuje samo radi toga što čeka da se ispod tih sivih vrećica, koje moraju imati konačan broj, napokon pojavi njegovo lice. Krenuvši rukom da strga i osamnaestu, dosjeti se da je još u vrijeme opsadnog stanja izmišljeno takvo ogledalo koje ništa ne pokazuje dok ne naiđe unutrašnji neprijatelj. Ta ogledala bila su postavljena na svakom ćošku grada a podijelili bi ih i vojsci, samo onima koji su bili uredni, izvršavali sve zadatke i uspijevali se sedam puta na dan obrijati, tako da ih se nije imalo za što kazniti sa hiljadudvanaest sklekova na dva prsta. Moje lice nije moj neprijatelj, pomislio je i bacio ogledalo od zid. Ali ono ne udari tamo, već se podiže ka plafonu, lebdeći u srcu tako guste tišine da si je mogao vidjeti. Strah ga sad pričepi i s vana. Zgrabio je vrećicu s lica i zgužvao je, ali nije čuo njeno šuštanje. Novu je gužvao, razmotavao, opet gužvao, i opet razmotavao, i na kraju je poderao, ali nije čuo šuštanje. Još dvjestasedamnaest vrećica strgao je s lica i zgužvao, ali ni jedna nije zašuštila. Klonuo je očajan, ne više zbog tih papirnatih vrećica kojih se nije mogao riješiti, već zbog toga što su svi glasovi, svi šumovi, sve pjesme, i svaki zvuk, umirali prije nego bi i došli do njegovog uha, a tišina oko njega tako se zgusnula da je lebdio u prostoru između poda i plafona. Ipak, nije bila tako nemilosrdna, ona mu je ponudila novi san.
Probudio se otvorenih očiju, lebdeći ispod plafona, u tišini tako gustoj da ju je mogao vidjeti. Mirisala je na ruzmarin, na kadifu, na jorgovan, na krepale ribe, na metvicu, na sušu, na nespokoj, na ruže, na opsadno stanje, na vjetrove s juga što su donosili tugu dalekih morskih stvorenja…., na sve stvari odjednom mirisala je ta tišina u kojoj je plutao kao plovak. I na kraju, kad je postao svjestan da ne postoji miris s kojim bi se uporedila, spoznao je da nije stvar u njenom mirisu, već u tome što je osuđen da sve stvari gleda kroz nju. Od sad pa… do ko zna kad, prvo će vidjeti nju, pomislio je, pokušavši s tim mislima zatrnuti slutnju koja je huktila iz dubine. Ali uzalud, jer to, ustvari, i nije bila slutnja, i on je to znao, kao što je znao da ne sluti već da zna kako oči više neće moći zatvoriti čak ni u snu. I nije ih ni pokušao zatvoriti, već je zaplovio kroz tišinu, razmišljajući o tome kako da se spusti na noge. Došavši do vrata uhvatio se za dovratak, stao na prag i rukama se odbočio o gornji dio okvira. Znao je da je to najprivremenije rješenje koje je moglo postojati, ali je ipak bio zadovoljan što se barem nakratko osjetio kao pobjednik nad tom svemogućom tišinom. Nastojao je misliti ni o čemu. I uspio je, sve dok se u pustinji misli nije zakoprcao trulež sjećanja. Sjetio se priča u koje nikad nije vjerovao a koje su u doba njegovog djetinjstva svi ljudi iz svih sela jednako ispredali. Pričalo se kako se za vrijeme opsadnog stanja, kad su dvije zaraćene strane iscrpile svo oružje i svu pamet i kad je bilo već toliko mrtvih da su ih koristili umjesto vreća sa pijeskom, neko dosjetio kako bi se tišina mogla iskoristiti u ratne svrhe. Tad je stvorena tako gusta tišina da si je mogao vidjeti, tako snažna da je u jednom mahu izbacila protivničke vojnike iz rovova da su ih onako uzlebdjele strijeljali poput nepomičnih glinenih golubova. Od tih tuđih uspomena zaboljele su ga i ruke i noge. Svaki put kad bi se prisjećao priča iz opsadnog stanja mozak mu se pretvarao u olovni grumen, a ostali organi u kamenje i on bi tad za deseterostruko otežavao. To se nije dešavalo samo njemu, već cijeloj generaciji rođenoj u vrijeme druge vlade. Naime, čuo je ( opet čuo ), da je ta vlada, ne mogavši nikako donijeti takav dekret koji će ukinuti sjećanje na ratno stanje, pribjegla svim mogućim mjerama da bar potomstvu oduzme pravo sjećanja na sve što bi imali čuti od starijih o vremenu opsade. Svim naučnicima bilo je naređeno da dvije godine porade samo na ovoj stvari. I oni bi, možda, i uspjeli da tadašnji predsjednik u narednoj godini nije vidio oči svoje smrti te mu se žurilo da obilježi desetogodišnjicu vladavine i tako uđe u istoriju kao prvi predsjednik koji se deset godina održao u rezidenciji a da ga golog nisu bacili dogama dresiranim dvadesetodnevnom glađu. Zaboravio je da je lično on naredio da historija ima početi sa godinom njegovog rođenja, jer je sve ono prije mene bila zajebancija, kao što je zaboravio i na naučnike i na njihov rok od dvije godine, tako da ih je policija pohapsila u Noći bezbrižnosti i potamanila ih mišomorom a da niko nije čuo njihovu bjesomučnu dernjavu dok su krepavali koprcajući se u kanalizacionim govnima, jer je cijelu noć iznad njih defilovala bučna kolona muzičara sa električnim instrumentima, svi pokupljeni za tu priliku iz svih krajeva države i uvezeni iz dvjestasedamdesetsedam prijateljskih zemalja. A kad se predsjednik ujutro probudio mahmoran od istorije, i, pogledavši u novi kalendar, zatražio da mu se podastru rezultati naučne istrage, podvaljeni su mu papiri ostali iza naučnika i na njima polovični nacrti sa polovičnim rješenjima. Potpisao je sve i jedan papir i još nekoliko puta u prazno, gledajući u svoj portret sa kojeg se sam na sebe smješkao smiješkom sa kojeg se već ocrtavala sva istorijska ozbiljnost. Sjetivši se i ovoga otežao je za desetostruko i prvi put u životu poželio da se ničeg ne sjeća jer, da se ne pojaviše ove uspomene, tako nenadano i niotkuda, kao što su se uvijek i pojavljivale, mogao je komotno još nekoliko uživati u onom osjećaju privremenog pobjednika nad tišinom. Ovako je na brzinu morao donijeti rješenje kako da oslobodi noge i ruke a da ga tišina opet ne podigne pod plafon. Ono je bilo tako jednostavno da se začudio. Bilo je dovoljno samo da se priveže za nešto teško. A šta ima teže od veš-mašine koja je stajala odmah tu pred njim i buljila u njega svojim kiklopskim okom. Iskočio je iz dovratka i uspio da se uhvati za plastični štrik na kojem je sušio veš. S njim se privezao za mašinu, zagrlio je i zaspao, kao pobjednik poslije bitke. Spavajući, bio je svjestan da su mu oči otvorene i da pred njim nije mrak već prvo tišina, i da je ona prije svega.
Kad se sljedeći put probudio, osjetio je neodoljivu potrebu za cigaretom. Nije osjećao glad, niti žeđu, mada, niti je jeo niti je pio od onog jutra kad se probudio sa maskom na licu. Zaključio je da ga i hrani i napaja tišina i da pored očiju koje nije mogao zatvoriti čak ni u snu ima još jednu privilegiju: snažnim trzajem vilice načiniti tanku poderotinu na maski da u nju jedino može stati cigareta. Ali one su bile u sobi, na noćnom ormariću pored kreveta, a on opkoljen tišinom u kupatilu, privezan za veš-mašinu. Potreba za njima tako je brzo i nesalomljivo rasla da su uskoro posvud oko njega počele skakutati užarene glavice iz kojih je plazio dim. Osjećao je kako mu zastaje dah a u grudima raste pritisak kao da ga pune eksplozivom, kako mu se u duši nešto slama, mrvi se i šušti, i zujanje bumbara u mozgu i pod skorjelim jezikom okus duhanskog dima pomiješanog sa mirisom krepalih riba. Taj okus što je poprimio metalnu čvrstinu opet ga vratio u magle djetinjstva. Nije se ničeg sjećao, ali je odnekud bio siguran da ga nosi još od rođenja. Tek kasnije, kad je odrastao, čuo je da su po naređenju vlade duhan samljeven u prašinu miješali u bebi-kašice, stvarajući tako generaciju ovisnika koja je dudlu mijenjala sa cigaretom, kako bi se u napretku održao procvat duhanske industrije, e da bi vlada mogla održavati silnu vojsku i pomoću duhanskog dima tajnim signalima kontrolisati nacionalnu svijest. Tek danas, kad je prvi put u životu proveo duže vrijeme a da ne zapali povjerovao je da se to radilo i u vrijeme odrastanja njegove generacije i da nije bilo nikakva daleka prošlost kako je naivno do sad mislio. Nije više mogao ni misliti, želja za duhanskim dimom toliko je narasla da je prijetila eksplozijom, a one užarene glavice sve brže su letjele oko njega i sve više ih je bilo. Hvatao ih je rukama, ali su one izazivale tako jak bol da ih je odmah morao pustiti, a jauk pretvoren u plopkanje rasprnutih mjehurića još više ga nadimao. Taj bol i to plopkanje upališe mu u mozgu, gotovo već obunanom od silne želje da se zapali cigareta, ideju da bi tim užarenim lopticama mogao spaliti papirnatu masku. Trgnuo je glavom i udario u leteći žar. Vidio je pred očima nervozne prste plamena i silne pepelne krpe što su poletale s njegovog lica rasipajući se u ždrijelu tišine. Ponešen nadom da je vatra rješenje svih njegovih problema, brzo je podigao ruku, ali je prstima opet udario u papirnu vreću. Nije odustao. Pokušao je još jednom, i još jednom… i još nekoliko puta, ali svaki put gorjela je samo po jedna vrećica, nemilosrdno ga ukopavajući u uvjerenju da su bezbrojne. Pa ipak, udarao bi on tako glavom u te užarene loptice sve dok ih ima, ili dok ga ne izmore do sna, da želja za duhanom ne bijaše već toliko narasla da mu je slomila četiri rebra. Podigao se na noge. Osjetio je kako mu se cijela kupaonica okreće oko glave, i kako se odasipa malter sa zidova, otpadaju pločice, kruni se strop, cijepaju se vrata, podrhtava hodnik, ljulja se soba, krevet lebdi u zraku, voda se uzdiže ka plafonu i krvave fleke udaraju uokolo, a iza njih je tišina, a iza tišine je mrak… i nova vlada mora da je donijela ukaz o zagađivanju vazduha smjesom za izazivanje ludila…
Došao je sebi zasjednut na krevet sa dogorjelom cigaretom u ustima. Kroz pore na koži izlazile su mu vijugave vlati dima. Na noćnom ormariću stajala je pepeljera zatrpana hrpom opušaka. Pored njega bila je veš-mašina za koju je bio privezan plastičnim štrikom za sušenje veša. Osjećao se tako dobro da je odmah shvatio kako ju je nepojmljivom snagom morao dovući ili donijeti ovamo. Čak se uspio prisjetiti priča iz vremena opsade a da mu se mozak ne zgruda u olovo a svaki drugi organ u kamen. Pričalo se, kako su pri kraju opsade, predsjednikovi ljudi, pošto su uspjeli da tišinom izbace neprijateljske vojnike iz rovova, u grad ušli s kolicima na kojima su vukli po jedan veliki kamen koji nije dozvoljavao da tišina postane oružje i protiv njih samih. Vidjevši da je ispušio sve cigarete koje je imao, a ne znajući koliko može izdržati a da ga ponovo ne uhvati želja iza koje se krije ludilo, jer više nije imao pojma koji je dan, niti je mogao znati po kakvom se zakonu sad kovitla vrijeme, ustao je sa kreveta, prevrnuo ga naopačke i, razvalivši ga, uskoro je napravio kolica na koja je navalio veš-mašinu. Sad je bio potpuno spreman da se kreće, da izađe napolje, da nabavi cigarete, da vidi šta se to dešava. Toliko je bio obuzet tom novom mogućnošću koju je sam sebi stvorio da se uopšte nije dosjetio da umjesto lica nosi papirnatu vrećicu i da ne može zatvoriti oči i da ništa ne može čuti i da za sobom vuče veš-mašinu.
Pred vratima je našao gomilu poštanskih paketa uvezanih konopima. Na svakom je stajalo njegovo ime, naziv ulice, broj zgrade, broj sprata i broj stana. Uzeo je jedan i, odvezavši ga, našao u njemu paket cigareta od deset kutija. Bile su to iste one cigarete koje kupuje na kiosku ispred zgrade već godinama. Na paketu stajao je natpis utisnut velikim štamparskim slovima tako masnim da je sa njih kapalo. «Jednomjesečno sljedovanje» pisalo je iznad vladinog pečata crnog kao vražije oko. Pročitavši ovaj natpis, dosjetio se da na licu, ili umjesto njega, nosi sivu papirnatu vrećicu u koju nam tovare voće po piljarama, da su mu oči zauvijek otvorene, da ne čuje, da ne može progovoriti jer su mu usne zatrpane pod beskonačnošću tih vrećica i da jedino ima tanki prorez da kroz njega može tutnuti samo cigaretu. I ne bi ga strah, već, prije svega, osjeti zadovoljstvo, kao dijete koje smo počastili najomiljenijim kolačićem. Udarivši sa njim od koljeno prepolovio je paket. Jednu polovicu bacio je iza sebe u hodnik stana, a sa druge je strgao omot i pet kutija rasporedio po džepovima. Mada je, sa stopostotnom sigurnošću, znao da je u svakom paketu ista sadržina, razmotao ih je još nekoliko, a onda ih je počeo redati u naručje, brojeći ih kako bi odredio broj mjeseci, ili godina koje su tako brzo prohujale, koje je proveo sam zatvoren u stanu i koje sad jure nekim sasvim izmijenjenim ritmom. Ali mu paketi, koje je uspio izbrojati dok ga istina nije udarila u glavu, nisu rekli broj mjeseci, ili godina, kako je očekivao, već su mu baš oni nagovijestili tu istinu: da je, ako vrijeme još uvijek teče kao što je teklo prije nego će on napuniti tridesetu, mjesece i mjesece prespavao, a budan proveo vremenske razmake mjerljive tek satima. Prestao je brojati. U ovom trenutku nije bilo besmislenijeg posla od brojanja tih paketa i razmišljanja o vremenu. One koje je uspio prebrojati bacio je u hodnik stana, a ostale sa gomile popikao je kroz vrata i zaključao ih. Do lifta bila su još dvoja vrata. Iza prvih stanovao je neki penzioner koji je cijelog života radio kao vladin službenik. Jedini posao, kojem niko od građana nije shvatao smisao, pa ni on sam, pričalo se, bio je da pred ponoć izađe na balkon i do ujutro broji zvijezde. Pred tim vratima nije bilo nikakvih paketa. Pred drugim vratima, iza kojih je živjela sedamnaestočlana porodica – svi pod vladinom zaštitom, jer su ušli u projekat Brzog prirasta, kojeg su vladini eksperti osmislili nakon Pošasti sjećanja na vrijeme opsade, kad je usljed tako čestog grudanja mozga u olovni grumen a ostalih organa u kamenje već u tridesetoj godini pomrla cijela generacija – hrpa poštanskih paketa narasla je do špijun-oka. Pretpostavljao je da se radi o duplom sljedovanju, jer su sve porodice koje su ušle u projekat Brzog prirasta dobivale duplo sljedovanje za razliku od ostalih porodica koje su pod raznim projektima bile u zaštiti vlade. Na svaka od tih vrata naslonio je uho, zaboravivši pri tom da je svaki šum, svaki glas, progutan nesalomljivom tišinom koja je gušćala u hodniku, vidljiva kao dan. Toga se sjetio tek kad je ušao u lift i kliznuo kroz tišinu. U prizemlju tišina je bila gušća i teškom mukom probijao se kroz nju. Nije ni primjetio da nema stepenica niz koje se nekad spustalo na ulicu. Ali primjetio je da na ulici nema auta i da je mali trg, koji je u to doba ( moralo je biti duboko poslijepodne ) vrvio od ljudi, potpuno prazan. Čak nije bilo ni prosjaka kojeg ako ne biste vidjeli kako sjedi pod fontanom sagrađenom u cvijet iz čijih latica prska voda, pomislili biste da ste na nekom drugom trgu, u nekom drugom gradu, u drugoj državi. Okrenuvši se oko sebe u nadi da će barem djecu vidjeti na igralištu, približio se kiosku koji je stajao odmah uz zgradu u kojoj je stanovao. Kiosk je bio prazan, ako se izuzme činjenica da je sve bilo natisnuto tišinom koja se presipala iz svake stvari. Obišao ga je ne vjerujući. U njemu je radila nepokretna starica koja je toliko godina provela u stolici da je poslije nikako nisu mogli izvući iz nje te su je ostavili da radi danonoćno, a kad joj se meso sa bokova i butina prelilo preko stolice tako da je ova postala sastavni dio tijela, vlada ju je uvrstila u turističke prospekte, dodavši da je rođena sa stolicom, a kad su iz statističkog zavoda javili da ju je vidjelo preko milijardu očiju i da su sakupili toliko novca da bi sa njim mogli pokrenuti projekat za proizvodnju djece koja bi se rađala sa stolicama, predsjednik ju je jednim ružičastim ukazom odlikovao ordenom najuzoritijeg građanina i proglasio je trinaestim svjetskim čudom i njena slika izašla je u novinama koje je cio život prodavala; a prodavala ih je tako da bi kupcu dala prve koje bi joj pale pod ruku, bez obzira na ime koje bi kupac izgovorio; ovi nisu smjeli proturječiti; išla bi glava onom ko ma čime doprinese da se van grada prelije vijest o tome kako trinaesto svjetsko čudo, nosilac najznačajnijeg odlikovanja u zemlji, jedinog kojeg je predsjednik lično uručio, počasni član svih univerziteta, akademija, organizacija, ne zna čak ni čitati. Sjetivši se toga još jednom je obišao kiosk i, kad se zaustavio na njegovoj spoljašnjoj strani, vidio je ogromnu gomilu sivih loptica od zgužvanog papira koja je dopirala sve do četrnaestog sprata zgrade u kojoj je stanovao. Opet je osjetio strah, pokušavajući zamisliti količinu očaja zgužvanog u tim lopticama. Došlo mu je da trga vrećice s lica sve dok se ne izmori do sna, ali, imao je silnu potrebu da nekoga vidi. Okrenuo se oko sebe i oko svih zgrada koje su opkoljavale trg vidio je iste takve gomile, a cijeli trg, tek sad je to uočio, bio je prekriven polomljenim ogledalima. Obišao je trg podignute glave ne bi li barem pticu vidio na nebu. Ali nebo je bilo zgužvano od silne tišine koja je lebdjela umjesto oblaka. Tako zagledan u nebo izašao je na glavnu gradsku ulicu. Mirisala je na smrt, što je moglo značiti samo jedno: opet su doge dresirane dvadesetodnevnom glađu bile pustane u dvorište predsjedničke palate, a zemlja je dobila novog predsjednika. Međutim, nigdje po zgradama, izlozima, plakatiralištima, nije vidio poster novog predsjednika, što je dosad bio ustaljen običaj. S obje strane ulice bile su velike gomile od sivog zgužvanog papira, kao da su pale s neba umjesto snijega pa ih komunalna služba uklonila sa ulice. Bile su tako visoke da od njih nije vidio ništa do tišine i neba koje je opet bilo tišina. Miris smrti spresovan tišinom postajao je sve gušći. A on je, idući onako niz praznu ulicu, privezan za veš-mašinu koja se vukla za njim s tolikom pažnjom da je posebno nije ni osjećao, kao što posebno ne osjećaš neki dio tijela, postajao sve uvjereniji da je predsjednik mrtav i da još nije ni sahranjen jer se miris smrti zgušćavao umjesto da se razrijeđuje što bi se dešavalo odmah pošto bi starog predsjednika zatvorili u istorijsku kutiju i pokrili ga mramornom pločom, a to što nije vidio plakate s likom novog predsjednika nije ga posebno zabrinjavalo, ustvari on nije ni vidio izloge, ni plakatirališta, niti zgrade koje čuče u tišini iza ogromnih gomila zgužvanog papira, niti je bilo potrebno da ih vidi, jer, niz glavnu ulicu već je vidio čelo kolone, ali ne crne mercedese, već ljude, išli su pješice, polahko, sporim korakom sahrane, vukući na kolicima iza sebe šporete, veš-mašine, bojlere iz kojih je kapala voda, veliko kamenje, natkaze, gromade gvožđa, vreće s pjeskom… Išli su oborenih glava na kojima su čučale sive maske iz kojih su virile samo oči i ispod njih tanka poderotina u kojoj su svi imali zatisnutu cigaretu. Uklonio se sa sredine ulice, do samih gromada papirnatih loptica, da propusti tu beskrajno dugu i beskrajno tužnu kolonu, pa da joj se tamo negdje u sredini priključi. Tad je vidio da čovjek koji ide na čelu kolone ispred pokretnog odra na kojem su gurali leš, privezan za kolica puna ordenja, nosi predsjedničku lentu. Predsjednik je živ, pomislio je, znajući da novi predsjednik ispraća starog samo pogledima sa plakata na kojima se cakli njegov lik već izvezen s prvim nitima istorijske paučine. Vidio ga je kako staje, tu, odmah pred njim, a iza njega staje cijela posmrtna povorka. Papirnata vrećica na predsjednikovom licu bila je namočena dvama tankim prutićima, a oči tako tužne kao da ih je iščupao uličnom psu. Nije znao da i predsjednici plaču, niti da im je, mislio je na sve ljude, ostavljena i ta mogućnost. Zaplakao je, ne zbog toga što je prvi put vidio da i predsjednici plaču, već stoga što ga bilo stid stajati pred uplakanim predsjednikom kojeg je snašla nevolja cijelog njegovog naroda, a koji je samo zbog njega stao i zaustavio posmrtnu povorku. Predsjednik je zakoračio prema njemu, tužno vukući svoja kolica iz kojih je ispadalo ordenje i kotrljalo se po ulici. Išao je polahko, tako shrvan tugom da je on, prije nego mu se približio, uspio u prvih desetak redova posmrtne povorke, u kojima su stajali ljudi sa državnim lentama, izbrojati dvjestasedamdesetsedam predsjednika prijateljskih zemalja iz svih krajeva svijeta. Svi su bili privezani za kolica napunjena ordenjem i svi su na licu, ili umjesto njega, imali sive papirnate vrećice u kojima se kupuje voće. Ali samo jedan od njih bio je njegov predsjednik i on mu se približio, podigao ruku prema glavi, strgao vrećicu, zgužvao je u lopticu i šutnuo je nogom na rub ulice prema velikoj gomili. Vidjevši da je i na predsjednikovom licu, ili umjesto njega, beskrajan broj tih sivih vrećica u kojima nam prodaju paprike, paradajz, luk, banane i sve, i on je učinio isto, mada još uvijek nije znao da je to, ustvari, novi pozdrav koji se primjenjuje od onog dana kad se čitav svijet probudio pod maskama, i kojeg nije uveo ni jedan dekret, ni jedan ukaz, ni jedan nalog, nego one, papirnate vrećice sive boje. Cijela posmrtna povorka, na čelu sa predsjednicima dvjestasedamdesetsedam prijateljskih zemalja, strgala je vrećice sa lica i zgužvala ih u loptice, pozdravljajući ga da bi bolje shvatio raspon beskonačnosti tog papirnatog sivila. A predsjednik ga uzeo za ruku kao sina i poveo ga prema odru. Tu se nagnuo nad mrtvaca i strgao mu papirnatu vrećicu s lica. I nakon toliko vremena opet je vidio ljudsko lice, obično lice, običnog građanina, po odijelu moglo bi se reći propalice, i, zaplakavši, ne više zbog stida, pomislio je: tek smrt! oh, moj Bože, tek smrt!
