Taj mašet na brdu ponad Gorčinića jedinstven je među svim stećcima u Bosni. Izlizan je cijelom svojom površinom i tako gladak da bi slučajni prolaznik koji ne zna ništa o istoriji i ljudima ovog kraja, zasigurno pomislio da je stoljećima boravio u kakvoj hirovitoj rijeci pa ga ona gladila svojim brzotocima. Ali domaći žitelji znaju da nije stvar u vodi i njenim nemirima, već da ga tako glatkim učiniše ženske ruke i trbusi. Od pamtivijeka, još i prije nego će Turci zauzeti zemlju dobrih Bošnjana, dolaze u noći za punog mjeseca Gorčinićke žene, ali i one iz okolice, i trljaju svoje trbuhe od ovaj kamen. One jalove šapuću molitve da im utroba napokon bude raščarana pa da svojim muževima podare potomstvo, a one bremenite da im plod bude zdrav, čio i dugovijek. Nakon što dobro istrljaju trbuhe, dohvate se kamena pa sa njim izbruse nešto praha iz tijela stećka i onda to piju razmućeno u vodi sa vodopada što huči gore, u šumi ponad sela. Prolazila su nemirna stoljeća Bosnom, tutnjile godine, smjenjivale se vojske i carstva, vjere i nacije, ali vjerovanje da taj stećak na brdu ponad Gorčinića može ukinuti neplodnost i pomoći začetom plodu da svijet ovaj ugleda zdravo i spremno za sve njegove nedaće, niko nije mogao zatrnuti.
Pa ipak, njegova posebnost ne dolazi otud. Mnogo je stećaka po Bosni za koje se vjeruje da mogu udahnuti dušu umrtvljenoj maternici, a još više ih je takvih bilo nekada, prije nego će se mnogima zamesti svaki trag pa će završiti uzidani u zidove kakve kuće, dvora ili mosta. Gotovo da nema kraja u ovoj zemlji u kojem nije bio ili još uvijek ima po jedan takav stećak. Doduše, drugdje se davno prestalo vjerovati u moći kamena isklesanog dobronamjernom rukom dijaka i kovača, koji su u ono, srednjovjekovno doba, u zemljici bosanskoj uživali najveći ugled među svim zanatlijama: oni su gradili vječne kuće i jedino će se njihova djela oduprti bahatim balkanskim vjekovima i dočekati doba današnje gotovo nepromijenjena. U Gorčinićima to vjerovanje zametnulo se u zaborav tek u godinama i nedaćama koje je donio posljednji rat. Tada naprosto nije imao ko dolaziti, a nakon rata i povratka nekih muslimanskih i katoličkih Gorčinića na rodni prag, malo je žena zatrudnjelo i malo kome je palo na pamet da pravi djecu u ovim nesigurnim poratnim vremenima ispunjenim strepnjom i siromaštvom, a napose u ovoj izranjavanoj i na brzu ruku sklepanoj državi.
Ne izdvaja se ponad svih stećaka u Bosni ovaj naš ni po svom osobitom izgledu, veličini, gracioznosti, ni po nekom osebujnom ornamentu ili zapisu što ga ostaviše žitelji srednjovjekovne bosanske države. Nema na njemu ni raširenog bošnjačkog dlana, opjevanog u mnogim pjesmama, koji iz dubine raspojasanih mediteranskih vijekova upućuje budućim pokoljenjima svevremeni pozdrav. Ni kakvog razigranog kola nema na ovom našem stećku, kao što je to slučaj kod vrlih kami po Bosni, nad kojima je mnogi namjernik, avanturista, naučnik ili pjesnik zastajao pa se oduševljavao tom posebnom srednjovjekovnom umjetnošću, koja se zametnula sama iz sebe, nemajući ništa sa onim što se tada dešavalo u Carigradu i Vizantu, u Rimu i Firenci, u Ugarskoj i ostalim evropskim zemljama. Nema ni jednog ornamenta, ni ljeljena ni ljiljana, ni luka i strijele ni mača, ni konjanika ni rozete, ni svastike… Ničeg od onog što krasi mnoge stećke po Bosni.
Možda je nekada i bilo, možda je čak bio i kakav natpis, uklesan oštrim slovima bosančice, u kojem nam onaj što je legao pod njega za vječnost poručuje da je to on i da ga se sjetimo kad nastupimo pored njegovog greba. Ako je i bilo ičega do go kamen, onda je nestalo pod silnim stomacima koji su se kroz vjekove češali od njega i prstima koji su krunili sa njega prah praćeni tiho kazivanom molitvom da se utroba raščara i da dijete bude zdravo, čilo i dugovijeko.
Stećak na brdu ponad sela Gorčinići obična je srednjovjekovna vječna kuća, sljemenjak, kako bi to rekli stručnjaci. U dnu je postolje za širinu dlana šire od zidova i sasvim nisko, obraslo u travu. Od postolja uzdiže se granitno tijelo u obliku kvadra, a nad njim je krov na dvije vode. I sve to isklesano iz jednog kamena, po svoj prilici golemog, dovučenog ovamo, Bog zna kako, možda čak i otamo gdje se završava ta velika šuma, koja se od sela proteže prema planini čiji vrh je skoro do juna okrunjen snježnom krunom. Možda je nekada bio i veći, ali da bi se to tačno odredilo bilo bi potrebno izbrojati sve one trbuhe što su se kroz stoljeća trljali od njega, sve one dlanove što ga milovahu sa nezapamćenom nadom i kruniše sa njega sitan prah, i na kraju trebalo bi izmjeriti snagu te silovite vjere što je, kao ništa, stotinama i stotinama godina živjela u ovim ljudima i, najvjerovatnije, još uvijek živi, barem upola snagom negdašnjom.
Ali udalji li se posmatrač od njega i pogleda li ga u njegvom potpunom okruženju, u tili čas će shvatiti u čemu je njegova posebnost. Nema u cijeloj Bosni takvog stećka koji se, sam samcit, našao u sred greblja. Obično su, ili skupljeni u grupe u nekropolama daleko od muslimanskih, katoličkih, pravoslavnih ili jevrejskih grobalja, ili razbacani po brdovitim bosanskim krajolicima, osamljeni kao zalutali pustinjaci. A ovaj u brdu ponad Gorčinića okružen je muslimanskim nišanima, pravoslavnim i katoličkim krstovima, ponekim jevreskim spomenikom, a na samom rubu greblja nikla je i poneka nadgrobna ploča sa crvenom petokrakom. Jednostavno, krene li čovjek od njega prema ivicama tog prostranog greblja što se širi od svog središta u gotovo ravnomjernim koncentričnim krugovima, može bez imalo muke čitati povijest ovog kraja i ove zemlje, kao da je ožagao kakav stoljetni hrast pa, tabireći mu godove, tumači njegovu sudbinu i njegov život.
Odmah uz stećak počinju da se šire čudni nadgrobni spomenici koji izgledaju kao da se naš mašet uzdigao pa raširio svoje kratke ruke. Nezgrapni su, kao da si medvjeda uspravio na zadnje noge. Ali svjedoče sasvim jasno i odrješito da su nastali prije nego će Osmanlije porobiti bosansko kraljevstvo, a kralja Stjepana Tomaševića na prevaru izmamiti iz opkoljenog Ključa i odrubiti mu glavu, bez obzira što su mu obećali da će nakon predaje moći otputovati kud mu drago. Naučnici vjeruju da su stvoreni nakon smrti Tvrtka I Kotromanića, bosankog kralja koji je svoje carstvo proširio i na Pomorje i Rašku i na Kotor i Dalmaciju. Tada su bosanski velikaši podijelili zemlju na vlastelinstva i zatvorili se u svoje rugsage, ne hajući previše za kraljeve koji su nastojali carstvo održati jedinstvenim. Tvrtkovi potomci su tada, pod prijetnjom Turaka, koji su bili na samoj granici Bosne, a da bi se oslonili na zaštitu moćne Ugarske, bili prisiljeni prihvatiti vjeru katoličku, na svoj dvor primati franjevce i papine izaslanike, a prave krstjane, kako su sebe nazivali bosanski manihejci, polako potiskivati iz svojih zemalja. Ako je vjerovati franjevcima, tad je njihova vjera počela naglo da se širi, a vjera bosanska da se topi kao vosak, kako su to pisali papi u Rim.
Na jednom od njih oštrom bosančicom stoji uklesano: Ase leži pobožni sluga gospodinov Mišljen i žih u vjeri i služih kraljici Jeleni i kralju Ostoji i kralju Tomašu i život zgubih u vrieme kadare Tomaš protira krstjane iz svoih zemlj. Na osnovu toga stručnjaci tumače da je Mišljen umro 1459. godine. Tada je, kako to pišu istoričari, kralj Stjepan Tomaš optužen od Ugarske i nekih zapadnih vladara da je Smederevo u susjednoj Srbiji palo u osmanske ruke njegovom krivicom i bio je prisiljen ne više da se samo riječima izjasni da je hrišćanin i da priznaje katoličku crkvu i papu u Rimu, već da to pokaže i djelom, pa je protjerao iz svojih zemalja četrdesetak krstjana, službenika crkve bosanske, koji su utočište našli u humskim zemljama Stjepana Vukčića Kosače. Na drugom piše: Ase ležit Vukašin sluga… Čiji? Ne zna se. Vrijeme, kiše, vjetrovi i vremenske nepogode izbrisale su ostatak natpisa. Na ostalima nema zapisa, a od ornamenata sporadično se pojavljuju rozete, poneki krst, pastirski štap, a ima i jedan mač.
U drugom krugu, među uspravljenim stećcima sa raširenim rukama pojavljuju se nadgrobni spomenici koji nisu ni stećci ni nišani, a jednako bi željeli da budu i jedno i drugo. Takvi, sa svojim oblikom uspravljenog stećka, bez ruku i turbana, sa uklesanim mačem sa bočne strane, izgledaju kao da su iskoračili iz jednog carstva, a još nisu dokoračili u drugo. Precizno oni govore da su nastali u vrijeme kada su mirski ljudi, pobornici Crkve bosanske, koju papa u Rimu nikada nije priznao, a njene sljedbenike nazivao otpadnicima od prave vjere, hereticima, krivovjercima i manihejcima, tek počeli, stidljivo, prelaziti na vjeru islamsku i zakon turski. Nema na njima ni natpisa, niti bogatih ornamenata. Uz obavezan mač nađe se tek pokoja rozeta, poneki ljiljan, jedan uštap i jedna zvijezda sa sićušnim dlanom koji sramežljivo proviruje iz naslaga mahovine. A samo na jednom bosančicom je uklesano: Ase lezit Ahmet, sin krstjanina Mirohne, koi bi stroinik u dida crkve bosanskie, pogiboh pri gradu Pset. Eto, Ahmet je već uspio da pređe na islam i da izgubi glavu u napadu turske vojske na ugarsko-hrvatski Pset, grad smješten negdje na zapadu ili sjeverozapadu današnje Bosne.
Treći krug čine grandiozni nišani sa ogromnim turbanima. Oni govore kako su islamska vjera i turski zakon pustili korjena među dijelom bosanskog stanovništva. Krstovi među njima, i pravoslavni i katolički, sa sasvim jasnim oblicima, golemi, govore da su se Gorčinići, kako je to nalagao njihov vlastiti zakon stvoren prije dolaska Turaka, međusobno dobro držali i da im nije smetalo da su jedni uzeli islam, a drugi i treći se priklonili pravoslavlju ili katoličanstvu. Na svim nišanima stoje natpisi na arapskom i godina nabrojana po Hidžri, osim na jednom, koji ima arapski natpis, ali godina je upisana arapskim slovima po Hristu, dok jedan ima natpis arapskim slovima, ali na jeziku domaćem. I svi su murati, sulejmani, ahmeti, muhamedi…, sinovi murata, ahmeta, sulejmana…, osim onog što mu je godina upisana po Hristu. On jeste Ibrahim, ali mu se otac zvao Radin. Na krstovima pisano je grčkim ili latinskim, zavisno od toga da li su pravoslavni ili katolički. Među njima najzanimljiviji je onaj na čijim prsima grčkim slovima stoji zapisano: ase lezit Lazar, unuk gosta Mislava. Prema tumačenju stručnjaka to znači da je ovom pravoslavcu otac bio pobornik crkve bosanske, i to krstjanin, i da je dogurao do čina gosta, nakon djeda najvišeg u hijererhiji bosankih manihejaca koji su vjerovali u vjeru koju vjeruju ili pravu apostolsku vjeru. Među njima su i dva nadgrobna spomenika što podsjećaju na maramom podrubljenu čovjekovu glavu. Sa svojim oštrim hebrejskim natpisima govore oni da su se prvi Jevreji naselili u Gorčiniće netom po dolasku iz Španije odakle su ih protjerali Izabela Kastiljanska i Filip Aragonski, a u svoje carstvo širokogrudo prihvatio Bajazit II. Na jednom, pored imena Jakob, stoji i natpis “Tužna je Španija”, ali to razumiju samo stručnjaci koji znaju ladino, jezik kojeg su Jevreji donijeli sa sobom sa Pirineja, a domaće stanovništvo nema pojma šta piše na njemu. Ali ne zbog toga što ih ne interesuje tamo neka Španija i oni koji su protjerani iz nje. Oni ne znaju ni šta piše na ostalim nadgrobnim spomenicim. Ne zanima ih ni staroslavenski ni bosančica, ni arapski i njihovo pismo, ni latinski, ni grčki. Ne zanima ih ništa do onaj mašet u sredini za kojeg vjeruju da može pomoći jalovoj utrobi.
Nekoliko narednih krugova zadržava istu sliku. Crtaju oni u našim očima vremena stabilnog i dobrog života pod Osmanlijama, koji su tada prijetili Beču, Sisku i cijeloj Evropi. Ali već u sljedećim, i nišani i krstovi i ploče sa hebrejskim natpisima sve su manji, mršaviji, pa iako desetinama godina, pa i cio vijek mlađi od nadgrobnih spomenika u krugovima koji im prethode, slabije su očuvani, vremenski zub lakše ih mrvi jer građeni su od lošijeg materijala. Ti krugovi podsjećaju na tanje godove u presječenom stablu po kojima stručnjaci čitaju da je ta godina bila sušna i nerodna i uopšte nepovoljna za svaku biljku na zemlji. Tako i ovdje, onaj ko ne poznaje hebrejski, arapski, grčki ili latinski, ili se ne razumije u godine po Hidžri, može čitati kako su prošla vremena uspjeha i bogatstva i nastupilo doba nemira, nesigurnosti, siromaštva i uopšte lošijeg života. A onaj ko se iole razumije u istoriju ovih krajeva, bez veće muke zaključiće kako su svi ovi spomenici dignuti nakon Karlovačkog mira, kada se Otomansko carstvo povuklo sa one strane Une i Save, a u Travnik, a kasnije i u Sarajevo, kao glavne gradove bosankog vilajeta počeli stizati korumpirani i podmitljivi sultanovi namjesnici, koji su gledali samo lični ćar i poput krpelja ispijali krv ovom narodu, ne mareći puno radi li se o pravovjernim ili o ćafirima. Onaj ko poznaje bosansku istoriju zna da je sve to kulminiralo dvadesetih godina devetnaestog vijeka kada je sultanov namjesnik Dželal-paša pozvao u Travnik dvadesetak najuglednijih bosanskih begova i dao ih smaknuti. Nedugo zatim počeo je pritisak da i Bosna prihvati fes kao simbol vojnih reformi po ugledu na zapad i da pristane na ukidanje ajana i kapetana. Sve to dovelo je do pokreta za autonomiju pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, u narodu prozvanog Zmaj od Bosne. Onaj ko ne zna istoriju, vidjeće kako u tim gotovo koncetričnim krugovima Gorčinićkog greblja fesovi naglo mijenjaju turbane, a ako je iz Gorčnića ili iz okoline znaće šta fesovi znače, za koga su vezani i zašto ih u ovom selu niko ne voli, i odmah će mu jasno biti da su ti nišani pobodeni ovdje kada je Gradaščevićev pokret slomljen, a sultan ponovo uspostavio svoju vlast. Ali onome što zna čitati arapski biće jasno kako fesovi u Gorčinića greblju nisu počeli nicati odmah nakon što je Husein-kapetan, poražen, prešao Savu i sklonio se kod Austrijanaca, a ovi ga isporučili Osmanlijama koji će ga kasnije otrovati u Istanbulu. Prvi fesovi zamjenjuju turbane tek dvadeset godina nakon Huseinovog poraza, a poznavaoci istorije znaju da je to u vrijeme Omer-paše Latasa, porijeklom Srbina iz Like, kojeg je sultan poslao da napokon umiri bosansku vlastelu. Tu su nišani najgušći, a onom što zna arapski odmah biva jasno da je te godine u gorčinićko greblje spušteno dvadesetak muškaraca, ni jedan stariji od trideset godina. To može značiti samo jedno, da je ideja Husein-kapetana Gradaščevića u Gorčinićima živjela još dvadeset godina nakon njegove smrti, sve dok nije došao taj Omer-paša Latas. O njegovom odnosu prema Bosancima, a prema tome i odnosu cijelog dvora u Istanbulu, najbolje govori sudbina Ali-paše Rizvanbegovića, nekadašnjeg kapetana Stoca i najljućeg neprijatelja Husein-kapetana u Bosni. U Gorčinićima se i danas vjeruje da bez pomoći Rizvanbegovićeve vojske Osmanlije nikad ne bi porazile Husein-kapetana na polju pored Sarajeva. I danas se ovdje prepričava kako je u odlučujućem trenutku, kada je Husein-kapetan već razbio tursku vojsku, Ali-paša Rizvanbegović udario s boka i nanio mu nepopravljiv udarac, i obavezno onaj što priča tri puta, pljuc, pljuc, pljuc, pljuje u zemlju i to pričepi đonom, a sve stišće šake od silnog bijesa što ne može razmaknuti zavjesu vremena, pojaviti se tamo na Sarajpolju i ubiti Ali-pašu prije nego se i primakne Sarajevu. Za te zasluge tadašnji Ali-beg Rizvanbegović je promaknut u Ali-pašu Rizvanbegovića i dato mu je da upravlja Hercegovačkim sandžakom. Dvadeset godina kasnije Omer-paša Latas će ga svezati naopako na magarca i tako ga provesti kroz pola Bosne, od Stoca do Banjaluke, gdje će ga konačno smaknuti. Otad u okolnim krajevima vrijedi uzrečica: “Kad kreneš u Gorčiniće ostavi fes kod kuće”. U spomen na onih dvadesetak poginulih mladića u borbi protiv Latasa, a vjerovatno i na one što izginuše pod zastavom Huseinovom na Sarajpolju, niko u Gorčinićima nikada nije stavio fes na glavu. I dok je vremenom fes postao zaštitni znak i hrišćana i muslimana i Jevreja, pa čak i Cigana, u Gorčinićima ga nikada niko nije nosio. Znale su to čak i austorugarske vlasti koje, nedugo nakon što je Omer-paša Latas gotovo pobio ili odveo u stanbolske hapsane sve što je u Bosni znalo pisati, preuzeše Bosnu pod svoju upravu. I cijenili su to upravitelji iz Beča. Osim Gorčinića, svi pripadnici bosanskih jedinica u sastavu K und K armije nosili su fes kao službenu kapu. Gorčinići su ratovali i pogibali gologlavi i bili oslobođeni svakog postrojavanja vezanog za svečanost i ceremoniju. A da stvar bude još čudnija, ti isti Gorčinići, kojima čak ni austrougarska vlast nije uspjela staviti fes na glavu, nisu imali ništa protiv da kasnije i na njihovim nišanima umjesto turbana bude uklesan crven fes. Zbog toga ih mještani okolnih sela, pa i stanovnici obližnje varoši, proglasiše čudacima, počeše potajno zazirati od njih i zaobilaziti njihovo selo. A stvar je bila sasvim prosta i razumljiva, jednostavno, u njihovom selu nije bilo nikog ko je klesao nadgrobne spomenike, pa su ih morali naručivati iz varoši, a tamo majstori već davno bijahu prestali isklesavati turbane. Gologlav nišan niko u Bosni niti je znao niti pokušao isklesati, pa čak ni zamisliti.
Već u narednim krugovima pojavljuje se nekoliko nišana sa fesovima umjesto turbana na kojima se zapis pojavljuje na čistoj latinici, postajući svima razumljiv. Odmah u krugu do njih može se naći nekoliko nišana sa fesovima, ali i katoličkih i pravoslavnih krstova i jedan jevrejski spomenik, koji na prednjoj strani ispred imena mehruma imaju uklesano K und K. To su oni Bosanci koji su poginuli braneći austrogarsko carstvo na Soči, ili u pohodu na Srbiju, pa su imali sreću da im nekim čudom tijela budu vraćena u Bosnu, za razliku od većine koja i danas leži u grobljima po Austriji ili Sloveniji. I dok ovima ovdje niko, pa ni njihovi potomci, odavno ne pridaje nikakav značaj, dotle se gore, u Austriji, u tom Gracu, svake godine okupe vojni i državni službenici i zahvale se Bosancima na njihovoj hrabrosti. Bude to na dan bitke za Monte Meletu, kotu na sočanskom frontu koju nisu mogli zauzeti ni Austrijanci, ni Švabe, ni Hrvati ni Slovenci, ni Mađari… Na kraju je zauzeše Bosanci i za dan pogibe šeststotina momaka.
U krugovima koji slijede, na krstovima pojavljuju se prve fotografije umrlih, a nekoliko pravoslavnih ponad slike ima uklesan grb dinastije Karađorđevića. Odmah do njih naći će se i poneki katolički na kojem se iznad fotografije pokojnika nalazi dio nasilu izgreban. Tu je nekada, u vrijeme Drugog svjetskog rata, bila uklesana šahovnica, kao znak fašističke Nezavisne Države Hrvatske, koja je poklopila cijelu Bosnu i trijebila Jevreje, Srbe, Cigane i komuniste. Izgrebali su je nakon Drugog svjetskog rata, isti oni što danas leže skoro do njih, pod modernim mramornim spomen-pločama koje su nekada bile obilježene crvenom zvijezdom petokrakom. To su komunisti, jedini ljudi u ovom greblju koji su sahrenjeni bez popa, hodže ili rabina, govorili su da ne vjeruju u Boga, izjašnjavali se kao ateisti i obavezno u svojim testamentima navodili da ih se sahrani tako, bez Boga, vjere i njenih službenika. Zvijezde na njihovim spomen-pločama porazbijaše pred zadnji rat sinovi istih onih na čijim križevima oni izgrebaše šahovnice nakon Drugog svjetskog rata.
Na kraju greblja, na samom sjevernom rubu, prošlog mjeseca postavljeno je petnaest potpuno jednakih nišana, bez turbana su, bez fesa, gologlavi i gotovo zašiljeni na vrhu, sa nekom čudnom kuglicom, koja podsjeća na kitu na dječijoj kapi. U Bosni, do na kraj posljednjeg rata, takvih niko nije vidio. Svojim pravilnim rasporedom u kolonama remete oni one gotovo koncentrične krugove kojima su se nadgrobni spomenici stoljećima širili oko onog stećka. To su oni što širom Bosne pogiboše u posljednjem ratu braneći je od agresora iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i njihovih domaćih sluga. Njima je izgled nišana propisala država, a Islamska zajednica ih proglasila šehidima, onima koji su živote dali za slobodu, istinu, pravdu i čast. Odmah do njih, zatvarajući istočnu stranu, proteglo se četrdesetosam zelenih bašluka sa imenom i prezimenom. I oni su poredani u istom redu i oni remete stoljetnu harmoniju ovog greblja i njihova priča je žalosna da vrisneš do neba. Nađeni su prije tri godine u Vidovoj jami pored vodopada, nabacalo ih nasumice, skupa sa smećem i leševima krepalih krava, konja i pasa. Pošto su ih identifikovali stručnjaci u Tuzli, gdje postoji laboratorija za takozvanu DNK-analizu, na proljeće prošle godine natovareni su na kamion, doveženi kući i klanjana im je grupna dženaza. Među njima bijahu mahom djeca, žene i starci. Najmlađi, Amil Gorčinić, imao je svega šest mjeseci, a najstariji, Osman Gorčinić, osamdesetsedam godina.
S druge strane, na južnom rubu, smjestilo se dvadesetdva krsta, jednobrazni su, postrojeni kao vojnici pred pohod. Nad njima propela se srbijanska zastava sa dvoglavim orlom, a ispod nje šćućurio se spomenik, sav uokviren poludogorjelim svijećama. Na njemu se može pročitati da je podignut u slavu onih pravoslavnih Gorčinića što izgiboše u Otadžbinskom ratu braneći pravoslavlje i srpski narod diljem bivše Jugoslavije. I ova dvadesetdva nesretnika, kako stoji na spomeniku, dala su svoje živote za slobodu, pravdu, istinu i čast. I njih, kao i one s druge strane brda, vlast se sjeti u izbornim godinama, kada treba podići nacionalnu temperaturu i još jednom podvući da su poginuli u borbi protiv najljućeg neprijatelja, bez obzira što skoro svi nose isto prezime, bez obzira što su i jedni i drugi poginuli za slobodu, pravdu, istinu i čast. Kao da je, s jedne strane brda jedna, a s druge strane brda druga sloboda, pravda, istina i čast.
I zato nije samo jedinstven stećak iz kojeg se počelo širiti na sve strane, već je jedinstveno i cijelo greblje. Nigdje u Bosni nema greblja u kojem su sahranjivane sve vjere i nevjere i nigdje u svijetu nema takvog groblja iz kojeg možeš čitati istoriju i sudbinu ne samo cijele jedne nacije i njene države, već i istoriju mnogih carstava čije se sudbine prelamaše preko ovih brdovitih krajeva, razbijajući podivljale istorijske valove od tvrdu bosansku glavu. U nekoliko riječi rečeno: nigdje u svijetu nećeš naći tužnije groblje.
Po cijeloj Bosni groblja su udaljena jedna od drugih, tamo je pravoslavno, a na drugom kraju muslimansko, ovdje jevrejsko a ondje katoličko. Ako su baš, silom prilika morala djeliti isto zemljište, onda su barem međusobno izdjeljena, ogradom, međom, ili kakvom drugom jasnom pregradom. Gorčinići, jedno pleme rastočeno u tri vjere, nikad nisu ni pomislili da se dijele, ni u ovom ni u onom životu. Ali dijelila ih je politika, vjera, istorija, tuđi računi i domaće pijavice kojima ni do čega nije stalo do li moći, novca i lažnog autoriteta. Njihova dobrota, naivnost i loše kolektivno pamćenje u dobroj mjeri su tome doprinosili. Jednostavno, ti Gorčinići nisu talentirani za istorijsku činjenicu i oduvijek su bili skloni nadomaštavanju, tako da se stvaran i konkretan događaj iz njihovog sela, samo dok bi prešao put između dvije generacije, već pretvarao u pravu fantaziju u koju niko normalan više ne bi mogao povjerovati. A njima samima bila je izgleda jedino važna ta, za druge neuhvatljiva, nit koja se provlačila kroz njihove priče i vezivala ih s vremenom u kojem je nastao ovaj stećak u sred greblja. Za druge, pa tako i za nas, ta nit je neuhvatljiva i izmiče svakom razumskom nastojanju da je se dodirne. Može je osjetiti samo onaj ko je proživio sa Gorčinićima barem desetak godina. Ali samo osjetiti, jer ni on vam pouzdano neće moći kazati…
Tišina! Evo je. Kroz Podmezarnike, prema greblju, uspinje se jedna žena, raspuštane crne kose, u kaftanu. Da, to je ona, Elvira Suljagina. Već treću godinu, svakog jutra, dolazi ona ovamo. U naramku nosi devet ruža, jednu za mezar oca Suljage, drugu za majku Đulizaru, treću za brata Miralema, četvrtu za snahu Dženanu, petu za malu Melihu, šestu za Orhana, sedmu za Ćamila harmonikaša, osmu za Radovana i devetu za Anđu. Ispod ruža nazire se nabrekao stomak. Jeste, trudna je. I zna, ako bude muško, daće mu ime Gorčin, ako bude žensko, zvaće se Anđa, pa neka vrijeme s njim izmjeri svekolike naše jazove.