OSTI
U knjizi „Putujem i govorim“, s podnaslovom možda roman, napisali ste: „Pošto ne želimo da neko drugi ‘čeprka po našoj biografiji’, mi je na jedan način, možda nesvesno, pišemo sami“ i ta knjiga je, kao i sve što ste do sad napisali, fragmenat koji upotpunjava, dograđuje cjelinu Vaše životno-književne ispovijesti – svojevrsnog autobiografskog romana. I mada ste u toj knjizi ironizirali sjećanja nekih pisaca na bezbroj detalja iz ranog djetinjstva, „i to s takvim tadašnjim zaključcima o svetu da nije nikakvo čudo što su danas genijalni kad su to bili u svojoj petoj godini“, čini mi se najprikladniji da razgovor s Vama, o Vašem životu i djelu, započnemo Vašim prisjećanjem na djetinjstvo, na porodicu u kojoj ste rasli, na vrijeme i prostor koji su odredili Vaš kasniji život i, umnogome, Vašu literaturu.
SARAJLIĆ
Treba li nam sve ovo, Josipe? U veliku avanturu ulazimo. Pa mi razgovaramo već petnaest godina, od Vaše prve zbirke „Snokradica“ koja je i izašla u mojoj redakciji. Šta je falilo tim našim razgovorima? Jedino što nisu bili zapisani.
Ovo je uopšte doba intervjua. Zanimljivo je pri tom, da najviše govore oni koji imaju najmanje da kažu.
Negdje sam već rekao da Gogolj nije dao nijedan intervju ali je zato napisao priču „Šinjel“ iz koje je izašla čitava jedna plejada najvećih pisaca koje je svijet ikada imao.
Puškin takođe, kad bi imao šta da kaže, a imao je uvijek, sjeo bi za pisaći stol i napisao novu pjesmu.
Pisac druge polovice dvadesetog vijeka je pisac druge polovice dvadesetog vijeka i ništa više; on se ne tuče u dvoboju, ne gine na barikadi, ne završava na giljotini kao Andre Šenije, od čijeg života možeš napraviti sve, čak i operu.
Ja ne kažem da je naš život manje život od onog kojim je živio bilo koji pisac prošlosti, ali bojim se da život savremenog pisca, čemu su znatno doprinijeli i sami pisci, danas malo koga može da zanima.
U veliki rizik ulazimo, međutim, i time što ja, kao i Jesenjin, vjerujem jedino u život pjesnika zabilježen kroz njegove pjesme.
A sada, pored toliko napisanih pjesama, valja ponovo proći čitav život.
Za knjigu „Putujem i govorim“, prema čijem su naslovu kasnije pisci i sami naslovljavali svoje knjige, znate da ona više ne postoji, budući da iz nje, kao i iz knjige „Portreti drugova“, izašla knjiga „Koga će sutra voziti taksisti“ u čijem podnaslovu stoji takođe oznaka – možda roman.
Možda nije zgoreg napomenuti da je Risto Trifković čitavu moju poeziju u jednom starom članku nazvao romanom.
Taj roman zvani moj život ili moja poezija, što je u krajnjem slučaju jedno te isto, počinje negdje uoči rata u Trebinju.
Moj stariji brat Ešo, tada trinaestogodišnjak, pravio je u dvorištu naše kuće avion kojim je namjeravao ni manje ni više nego da poleti u Španiju kako bi se pridružio borcima revolucije! To bi nekako mogla biti i moja prva zapamćena sjećanja na djetinjstvo.
Otkud kod Eše, umjesto Ontarija ili Srebrnog, karlmajovskog, jezera, Španija, nije teško shvatiti. U Trebinju je bilo dosta studenata beogradskog univerziteta koji su ljeti držali u rukama sav duhovni život grada, i, rastući uz njih, on se vrlo rano zarazio revolucijom. On još nije ni dočitao Karla Maja, a na njegovom noćnom stočiću već su se počele pojavljivati knjige Maksima Gorkog, Barbisa, Ernsta Tolera, Vodopjanova, čije je „osvajanje Sjevernog pola“ bilo i jedna od mojih prvih najdječjih knjiga. Niko u kući još nije ni slutio kakve bombe stoje na Ešinom noćnom ormariću. A s njima i njegova buduća smrt. Kad je uskoro počeo da se bavi slikarstvom, na njegovim nevještim platnima viđao sam najčešće lica radnika i seljaka, i to su vjerovatno bili prvi radnici i seljaci koje sam vidio. Sjećam se i jedne kopije Murilove „Djece ulice“.
Uporedo sa slikarstvom Ešo se zarazio još jednom umjetnošću – pjevanjem i gitarom. Vjerovatno je mislio da se preko pjesme i gitare najbrže dolazi do revolucije i u sopstvenoj zemlji. Tako se u kući, pored očeve harmonike i bugarije, pojavila i Ešina gitara.
Trebinje je uopšte bilo grad kakav su samo mogli da požele i srce i oči. Nisam imao rašta da zavidim Haklberi Finu na njegovom Misisipiju. Trebišnjicom, doduše, nisu plovili brodovi, ali se zato na njenim obalama moglo igrati lopte od jutra do – narednog rata!
Veliki događaj u mom djetinjstvu bilo je očevo putovanje u Pariz na svjetsku izložbu 1937. Bilo je to prvo putovanje u svijet jednog Sarajlića. Deda, ugledni učitelj iz Stoca, po kome nosim svoje ime, mada je prema porodičnim pričama važio za svjetskog čovjeka, dospio je, sa službom, samo do – Ustiprače.
Od Majke ne znam da li je u čitavom Trebinju bilo vedrije žene sve do smrti srednjeg brata Ene, koji je umro 1938. u svojoj desetoj godini. Eno je bio najnježniji dječak s ove, stanične strane Trebišnjice. Uvijek je čitao. Posljednja knjiga koju sam vidio kraj njegovog uzglavlja, u vrijeme kad je doktor Omer Hodžić izgubio svaku nadu u njegovo ozdravljenje, bila su Dodeova „Pisma iz mog mlina“. Kad mi je, nedavno, Nedžad Ibrišimović, autor „Ugursuza“, rekao da se ni on ne odvaja od Dodea, umalo što ga, zbog uspomene na Enu, nisam na sred ulice poljubio.
OSTI
Koje su bile Vaše omiljene knjige u djetinjstvu?
SARAJLIĆ
Naravno, bila su to na prvom mjestu izdanja čuvene Vukadinovićeve edicije „Zlatna knjiga“. Od „Krcka Oraščića i kralja miševa“ do Vernovih „20 hiljada milja pod morem“ mislim da nije bilo knjige koju nisam pročitao barem dva puta. Romane Džemsa Fenimora Kupera, Valtera Skota i Roberta Luisa Stivensona i po pet puta. Od pisaca izvan „Zlatne knjige“ najdraži su mi bili Džems Oliver Kervud i Majn Rid.
Velika radost mog djetinjstva bilo je iščekivanje „Politikinog zabavnika“ na koji me je otac pretplatio od prvog broja.
OSTI
A poezija?
SARAJLIĆ
U kući se zapravo najmanje čitala poezija. Jedino su sestre u rukama držale stalno, a možda i zbog profesora francuskog jezika, Bokića, u koga je bila zaljubljena sva ženska strana trebinjske gimnazije, nekakvu francusku antologiju iz koje su najčešće čitale Lamartinovo „Jezero“. Moguće da je to, u njihovom kućnom prevodu, bila i moja prva pročitana pjesma iz strane poezije. Prva pjesma jednog našeg pjesnika koju sam zapamtio za čitav život bila je Đurina „Na Liparu“. Pod njenim uticajem biće da su nastale i moje prve pjesme za koje je znao jedino moj školski prijatelj Ljubiša Korać. O čemu su one govorile, nemam pojma. Prva pjesma čijeg se naslova i danas sjećam bila je poema „Imao sam brata“, ali to je već bilo u oslobođenom Dubrovniku, kad su se na mom stolu, umjesto Fenimora Kupera i Žila Verna, počeli pojavljivati romani Nikolaja Ostrovskog i Borisa Gorbatova i kad je već bilo sasvim izvjesno da se Ešo nikada više neće vratiti.
OSTI
Koja su Vaša prva zapamćenja o porodici u kojoj ste rođeni kao peto dijete nadzornika pruge Elmasa Sarajlića, u Doboju 16. marta 1930. godine?
SARAJLIĆ
Prva zapamćenja o porodici vezana su za ljubav koja je prožimala sve njene članove. Otac je uvijek bio posut pepelom od cigareta, ali uza svu strogost koju su mu, osim uvijek besprijekorno ispeglane uniforme nadzornika pruge, davali i njegovi brkovi, koji su, čini se, bili obavezni za svo činovništvo u kraljevini, bio je veliki drugar. Kad bi polazio u obilazak svoje dionice, na njegovoj dresini uvijek je bilo po nekoliko takvih kao što sam bio i ja. On je uostalom imao bezbroj hobija kao što su skupljanje maraka, pčelarstvo, bavljenje fotografijom i mnogi drugi koji su morali privući dječju pažnju. Njegova omiljena zabava do smrti bilo je rješavanje ukrštenih riječi. Majka je imala isuviše posla u kući i oko kuće da bi se bavila bilo čime sem što bi ponekad s ocem odigrala koju partiju žandara ili tača. U kući je uvijek bila i poneka domaća životinja, pas ili mačka, koju bi neko od nas, najčešće Eno, donio s ulice. Najduže se zadržala mačka Coca, opšta miljenica. Pas Lumpi neka mi oprosti, ali njega se ne sjećam; sjećam se samo njegovog imena. Ne znam da li su, kako to kaže Tolstoj, „sve srećne porodice slične jedna drugoj“, ali znam da je kod nas kuća uvijek bila puna gostiju. Sve do Ešinog prvog hapšenja mislim da se vrata čak nikada nisu zaključavala. A onda već nije pomagala nikakva brava.
OSTI
Obraćajući se nepoznatom čitaocu, pisali ste: „Vi niste u detinjstvu stanovali pored pruge? Vi noću niste sanjali vozove i budili se sa stvarnim piskom lokomotive u ušima?“ Pošto je moj djed radio na željeznici i pruga prolazila tik pored njegove kuće, znam za miris daljina koji vozovi sobom donose i za dječačke želje koje sobom odnose, za mjerenje vremena nailaskom voza, za buđenje iz sna piskom lokomotive i klopanjarenjem vagona i slično. Jesu li ti vozovi, na koje ste u djetinjstvu bili upućeni, snažili Vaše želje za putovanjima, od kojih ste mnoge, kasnije, ostvarili?
SARAJLIĆ
Rekao bih čak da je taj pisak lokomotive, to kloparanje vagona, kako kažete, umnogome odredilo i sam budući karakter moje poezije, barem one njene linije koja je najcjelovitije došla do izražaja u zbirci „Sivi vikend“.
Danas, kada najčešće putujemo avionima, ja užasno teško primam srcu što je željeznica, barem kod nas, pala tako nisko da više malo ko snove o putovanjima veže za nju.
Kad smo kod željeznice da kažem i to da je mnogo očeva pisaca nosilo željezničku uniformu. Željezničari su bili i očevi dvojice nobelovaca, Rejmonta i Nerude, a, kao statističar na željeznici radio je i otac jednog od najboljih i najkulturnijih ruskih pisaca novijeg doba – Konstantina Paustovskog. Vidite, i Paustovski je kroz čitav život osluškivao srcem taj pisak lokomotive. Nimalo slučajno jedna njegova knjiga, koja je, opet nimalo slučajno, kod nas izašla baš u biblioteci koju sam svojevremeno ja uređivao, zove se „Knjiga lutanja“. Vjerujem da je i Vama, unuku željezničara, ni malo slučajno, jedna od prvih knjiga koje ste Vi izdali, kad ste radili u našem zajedničkom „Veselinu Masleši“ bila „Voz je bo tačan“ od Hajnriha Bela.
OSTI
U Vašem slučaju problem zavičajnosti tipičan je za porodice radnika na željeznici, one koje često mijenjaju mjesto boravka i ne ostaju dugo u jednom boravištu. Rođeni ste u Doboju koji je Vaša porodica napustila, prešavši u Mostar, kada ste imali tri godine, tako da je Doboj samo Vaše rodno mjesto, a ne i stari zavičaj. U Mostaru ste bili takođe prekratko i u dobu iz kojeg se danas, sigurno, malo čega sjećate. Trebinje, taj lijepi hercegovački gradić između kopna i mora, kontinentalno-mediteranski gradić u kojem se more osjeća, i po vremnu koje ste proveli u njemu i po onome što se Vama, Vašoj porodici i uopšte u to ratno vrijeme događalo, pretpostavljam, ako nije Vaš izabrani zavičaj, onda je mjesto Vaših najsnažnijih utisaka. Prisjetite se Trebinja i onih lijepih, tužnih, pa i ružnih trenutaka doživljenih u njemu.
SARAJLIĆ
Trebinje je jedini grad u mojim uspomenama u kome su svi Sarajlići bili na okupu: Ešo je na verandi pjevao pjesme iz filma „Pastir Kostja“, koji je davao u bioskopu braće Zupčević, Eno je brinuo o Cocinom potomstvu, sestre su bubale latinsku konjugaciju, a starci su imali punu kuću djece.
Trebinje samim tim zaslužuje posebno mjesto u mojoj biografiji. Ako i nije rodni grad, jeste zavičaj mojih prvih radosti i mojih prvih tuga. A o njima sam dovoljno govorio i u svojim pjesmama.
OSTI
Dubrovnik, u kojem ste živjeli nakon Trebinja, čini mi se, bio je samo prolazna stanica, presjedanje za Sarajevo, za grad u kojem živite od 1945. godine i za koji ste, po mnogo čemu, o čemu svjedoči i Vaša poezija, najviše vezani. Igrom slučaja čak i prezimenom Sarajlić, kako je to lijepo rekao pjesnik Stevan Raičković, u predgovoru Vašim izabranim pjesmama, govoreći o Sarajevu: „iz čijeg je imena, nekim zaista lepim i simboličnim slučajem, izvedeno i samo pesnikovo ime – Sarajlić“. Dakle, da razgovaramo o Sarajevu kao zavičaju, mada je, kako rekoste, pitanje zavičaja za Vas nevažno, budući da ste često isticali svoju internacionalnost i kosmopolitizam koji veoma uočljivo karakteriziraju Vašu poeziju.
SARAJLIĆ
Dubrovnik, mada smo u njemu ostali gotovo četiri godine, bio bi zaista to što kažete – samo prolazna stanica, da se u njemu nisu odigrale dvije takođe veoma značajne stvari u mom životu: hapšenje sestara, koje je uslijedilo nakon provale dubrovačke skojevske organizacije, njihov odlazak u partizane u avgustu 1944. godine. U Dubrovniku sam, međutim, istina tek po oslobođenju, i sam ušao u SKOJ, a sem toga u njemu sam doživio i 9. maj 1945, koji i danas smatram najvećim datumom u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. Za mnoge žitelje ove planete Dubrovnik je perla, san, čežnja, fatamorgana; za mene, međutim, to su koraci gestapovaca, svakodnevna jutarnja mitraljiranja i bombardovanja iz američkih aviona, strah da ću nakon braće ostati i bez sestara. Tek poslije 18. oktobra 1944. uspio sam da vidim u kakvom divnom gradu je prošao taj i najteži period mog života.
U Sarajevo smo došli poslije šestomjesečnog zadržavanja u Visokom, kojeg se takođe sjećam s s velikom radošću. Tamo sam s Pavlom Ilićem glumio u drami Mire Pucove, svirao bubanj u omladinskom džez-orkestru, pjevao na raznim priredbama i akademijama, pročitao prvi put „Rat i mir“, vozario svakodnevno do Sarajeva, pošto su u Visokom bila valjda samo četiri razreda gimnazije.
Sarajevu sam se uopšte primicao postepeno, kao da smo oboje znali da imamo dovoljno vremena za buduću ljubav. Prvi naš stan u Sarajevu bio je na Čengić Vili, zatim u Novom Sarajevu, a tek negdje oko 1950. došli smo konačno u Tvrtkovu ulicu.
Sve što nisu stigli da postanu drugi gradovi, postalo je Sarajevo.
U njemu sam, s izuzetkom pjesama nastalih na putu, napisao sve svoje pjesme; u njemu bio Hamlet i Verter i Čehovljev doktor Astrov; u njemu zasnovao sopstvenu porodicu; u njemu se rodila Tamara; u njemu sam stekao divne prijatelje, ali i ne jednog neprijatelja; na kraju, ako sam 1960. u pjesmi „Sarajevo“ pisao da „Ovo možda i nije grad u kome ću umreti“, danas je već gotovo sasvim izvjesno da je on i rodni grad moje smrti. Pa, kada već u njemu nisam rođen, nije ni to od njega malo što će u njemu biti napisana moja posljednja pjesma. Sada mislim da mogu da kažem i to da i samo Sarajevo želi da se to dogodi što kasnije.
OSTI
Za stanicu i vozove vezan je jedan od najpresudnijih trenutaka u Vašem životu. S Trebinjske stanice ispratili ste Ešu, kojeg su Talijani sproveli vezanog, a, potom, u proljeće 1942, strijeljali na Mamuli. Vaša prva zbirka, „U susretu“, objavljena 1949. godine, počinje ciklusom pjesama „Pjesme mlađeg brata“, na svojevrstan način posvećenih Eši, kao što mu je posvećena i čelna pjesma Vaše druge, a za kritiku, pa i za Vas prve književno relevantne knjige pjesmama „Sivi vikend“, jedna od Vaših vjerovatno najpoznatijih i najprevođenijih pjesmama „Rođeni 23, streljani 42“. Taj događaj, ispraćaj brata prvenca u porodici Sarajlić, posljednje viđenje s njim prije strijeljanja, koji je uslijedio svega nekoliko godina poslije gubitka Ene, pominjali ste u više navrata, ali zavređuje da bude opisan potpunije nego do sada. Tim prije što je taj događaj umnogome, kako ste to jednom i sami rekli, označio ne samo kraj djetinjstva već i kraj romantičnog osvajanja svijeta.
SARAJLIĆ
U „Pjesmama mlađeg brata“, kojima počinje moja prva zbirka, taj događaj nije opisan najtačnije. Tamo dječak – pomalo šekspirovski – glumi ludaka kako bi ga stražari pustili da, posljednji put vidi svog brata.
U toj zbirci ima uopšte dosta toga izmišljenog. Tada se, recimo, mada ne znam zašto, čovjek prilično nelagodno osjećao zbog svog gradskog porijekla, pa sam i ja, a možda i pod Jesenjinovim utjecajem izmislio nekakvo svoje rodno selo s izlokanim kolskim putem i svim onim o čemu sam znao jedino iz literature. Valjda sam mislio da ću tim nevještim korekcijama stvarnosti biti više pjesnik.
Rastanak s Ešom i njegovim drugovima u stvarnosti bio je sasvim drukčiji. Uhapšene su na stanici, pored koje se odmah nalazila naša kuća, doveli vezane dvojicu po dvojicu i prije puštanja ostalih putnika oni su već bili u vagonu. Ešo je bio vezan da li s Milošem Čučkovićem, da li s Mustafom Zubčevićem, ali nama, okupljenim na prozoru njegove sobe, u koju se nikada više neće vratiti, stalno je pokazivao onu slobodnu ruku i mahao njome, vjerovatno da bi majci ulio kakvu-takvu nadu da to njegovo putovanje ne mora biti i putovanje u smrt.
To je posljednja uspomena na njega: ta dignuta ruka koja je prije rata svom vlasniku obećavala budućnost Van Goga.
Po nečemu sam naime ubijeđen da bi se Ešo, da nije bilo rata, mada njegov prijatelj, po gimnaziji i po SKOJ-u, Mustafa Resulović u jednom svom napisu pominje njegove konstruktorske sposobnosti, najpotpunije ostvario u slikarstvu. Crtanje je bilo jedini predmet iz kojeg je uvijek dobijao peticu. Da se u gimnaziji učila revolucija, to bi takođe bio predmet koji bi položio s najvećom ocjenom.
Na žalost, niko od nas nije sačuvao ni jedan njegov crtež, a tokom vremena propale su i ostale njegove stvari. Osim gitare, s posebnim bolom se sjećam njegove poznate crvene miki majice koju je demonstrativno oblačio u dane prvomajskih praznika i uz godišnjicu oktobarske revolucije…
Preuzeto iz: Razgovori sa Izetom Sarajlićem, Josip Osti, Svjetlost, 1991.
