Igor Beleš – Listanje kupusa (Hena com, Zagreb, 2023.)
Napisala sam prvu rečenicu i nešto me natjeralo da nakon što sam stavila točku naglo zastanem, nekoliko je puta pročitam, pa potom izbrišem. Sjećam se, bila je vrlo jednostavna i precizna, glasila je točno ovako: Knjiga koje me u posljednje vrijeme pomjerila i dojmila je „Vremensko utočište“ Georgija Gospodinova. Čitajući je, mislila sam o njezinoj istinitosti, ali i o tome kako je to knjiga koja je već pomjerila i dojmila mnoge, uključujući žiri „Bookera“, pa vrlo vjerojatno i vas. Volim kad ne igram na sigurno i kad se sama od sebe pomjerim, pa zato činim oštar zaokret i na isto pitanje, odgovaram novom rečenicom. Dakle, knjiga koja me u posljednje vrijeme pomjerila i dojmila je „Listanje kupusa“ Igora Beleša. Ako za nju još niste čuli, učinite to, molim vas, prije no što postane opće mjesto knjiga koje pomjeraju i ostavljaju dojam.
Beleš je rođen u Vukovaru 1978., živi u Rijeci i to nisu tek nebitni podaci iz nečije biografije, ali nećemo sada o autofikciji. Pisao je i prije, ali „Listanjem kupusa“ učinio je nešto što će jednoga dana, ako bude sreće i pameti (teško, ali ljudski je nadati se) bilježiti književne povijesti i popisi školske lektire. Napisao je roman o ratu, o Borovom naselju i Vukovaru, slavonskom spleenu 1991., iz pozicije jedanaestogodišnjaka, člana petorke udružene u An družinu. I promijenio paradigmu na koju smo navikli čitajući knjige koje se bave tom temom. Petorka je to dovoljno malih da im nije isprva jasno zbog čega njihovi prijatelji iz razreda odjednom nestaju i tu već kreće dojam i pomjeranje – ne znam tko od nas, sredovječnih, nije devedesetih doživio upravo taj misterij da s nekime danas dijeliš školsku ili studentsku klupu, velike tajne i male ostatke džeparca, a sutra ga jednostavno više nema, bez pozdrava i objašnjenja. Družina je to, dakle, dovoljno malih da ih se ne tiče kako prepoznati nacionalnu pripadnost navodno upisanu u nečije prezime, ali dovoljno velikih da shvate kako odraslima nipošto ne treba bezuvjetno vjerovati, jer uvijek baš sve zaseru. Zoran, Bojan, Goran, Dragan i Nikolina povezani su prijateljstvom, zapravo puno mi toplije ovdje zvuči drugarstvom, koje je, patetično rečeno, jače od svega, čak i kad odrasli preuzmu uloge figurica iz Rizika koji prestaje biti igra za sate dokolice. Ili kad odrasli naćule uši oko radio-emisija koje se emitiraju iz različitih, odjednom neprijateljskih središta i donose dijametralno suprotne vijesti u koje vjeruju. Ili kad prijatelja netko iz jedne od disfunkcionalnih obitelji (kakve su ovdje sve redom) jednostavno ne svede na ‘srpsko dupe’, pa to postane previše za te ‘dobre male ljude’ kakvi su junaci ove priče i nastane vrijeme bijesa, straha i tuge, ali i akcije. Ima u ovoj knjizi, ako ćemo o referencama, serije „Twin Peaks“ i filma „Stand By Me“, a bogme i Toma Sawyera. Ima i rata, onog pravog, koji iz pozadine i stanja ‘samo što nije’ eksplodira i donese strašan mrak i kraj svih iluzija. Ali, unatoč gradaciji užasa, nema tu odabira strane, optužbi i samosažaljenja, niti pristajanja na loše odluke koje donose odrasli, nema dociranja i politiziranja, postoji samo ta jasna opreka mi-vanjski svijet koji ne pušta na miru, pa zato treba barem pokušati, čak i ako je to igra u kojoj se sluti poraz, održati i vratiti prijateljstvo. Jer, ako je već vani svijet s vrlo očitom, kobnom i krvavom greškom, a atmosfera prijeteća i jeziva, zašto bi se pristalo i na to da prijatelj preko noći postane roba s greškom?
Pisan kao da je otpočetka postojala i ideja ekranizacije (bit će, priča se), ovo je roman o odrastanju, prijateljskoj bliskosti i obiteljskom nepostojanju iste, o očevima i sinovima, prvoj ljubavi, humanizmu, sve dok ne dođe do Epiloga u kojem nema ni naznake vremenskog utočišta u koji bi se junaci, a i mi skupa s njima, mogli skloniti. Možda je dovoljna tek mala vremenska kapsula, na 189. stranici, u formi playliste nazvane Nikolinina kazeta, kao podsjetnik na jednu nježnu, dječju prvu ljubav.
Infantilni pripovjedač ovdje nije tek fore radi, zbog funkcije u fabuli ili traženja odgovarajućeg pripovjednog glasa kako bi Bildungsroman djelovao uvjerljivo. Osjećam ga kao glas-simbol (još) jedne izgubljene generacije, tamo iz prošlosti, iz vremena trauma i gubitaka, vremena ne samo konkretnog nego i bilo kojeg, univerzalnog rata koji prekida odrastanja i ostavlja dječje glasove zarobljene negdje u kontroverznom i apsurdnom trenutku kad je trebalo prebrzo odrasti, pa se nije nikada odraslo kako treba.¸
Čitajući „Listanje kupusa“, sjetila sam se i idealnog soundtracka – EKV, „Zajedno“. Sjećate se? „U prošlim danima/osvojili smo ponos/u prošlim danima/izgubili smo sve!“ Nešto smo i dobili, u ovom slučaju knjigu za koju je svatko dovoljno velik da je razumije i istovremeno dovoljno malen da nad njom zaplače.
