Kako smo gradili dom
Prvo je to bilo brdo
obraslo divljim travama
naseljeno užurbanim svijetom buba.
Ponekad sam na njemu čitala
ili samo osluškivala svijet.
Oduvijek je to bilo moje mjesto
Onda smo na njemu počeli graditi kuću
Buldožer je posegnuo
svojom produženom čeličnom šakom
u njedra mog brda
iščupao mu srce
pretvorio ga u glinenu kašu.
Pljuštala je kiša dok je kidisao na moje mjesto
onda je betonska ploča sahranila svijet u travi
zauvijek
Divili smo se pogledu
naslađivali bojama zalazećeg sunca
Počeli su nicati zidovi, bijeli,
kockice siporeksa u jednom su trenu sličile porubu Camelota
…
Stajala sam pored napola sazidanog dimnjaka
zidovi su zarobili pola pogleda,
stari hrast se u čudu nadvirivao
nad našom dnevnom sobom
Zidari šapuću kako me obuzelo ludilo
i kako nisam sva svoja
odugovlačim s pristankom da se podiže krov
Dobro je dok ovako iznad naših glava
promiču oblaci
Čini mi se
ako podignemo te grede, crijep i lim,
da će tamna sjenka zauvijek zazidati
moj san.
Život za smrt
Poštovano drvo
molim tvoj život za moj život.
Nikako drugačije takva molba
ne može se izreći.
Molim žubor tvoje krošnje
za moj krov.
mjesto na kome će se
odmarati ptice
po kome će rominjati kapi kiše.
Vrijeme odmiče
Već dugo sanjam moju kuću
vrt pun cvijeća
bijele zidove
prozore pune oblaka
oplemenjene licima godišnjih doba.
Strašna je moja molba
Jedni smo drugima krvnici
Dok nas gradovi proždiru
U potrazi smo za vremenom, smislom,
Krajolikom koji nije unakažen
Ljudi okruženi svojim malim svjetovima
Ne susreću se
Mimoilaze se
Traže se…
Poštovano drvo
kako odvagati koliko vrijedi nečiji život
Ili nečija smrt
ispod ovog neba
prekrasnog, plavog…
Uspavanka svijeta
Noćas su otišli ždralovi.
Njihov zov iznad umornog grada
pomiješao se sa snovima spavača.
Iznad žica
i puteva,
visoko, kroz noć,
žuborili su krilima i odmicali ka jugu.
Jučer su pucali na nedužne ljude
u gradovima
Djecu usnulu u šatorima pored granica
zagrlile su užasnute majke.
Krik ptica u noći samo je još jedan glasnik
zlih slutnji.
Ždralovi…
iznad Počitelja,
kamenih kuća uronulih
u tamne sjenke badema.
Miriše tamjan u hramovima.
Povijaju se jesenske ruže na grobljima.
Mandarine rađaju sunčanu djecu
začetu u žarkim danima ljeta.
Oblak moje zamršene kose
na tvom je ramenu.
Sanjam
kako me pokrivaš krilom
i kako jug otkucava bilom tvog srca.
U polusnu
gnijezdim ti se u naručju
dok noć veze tužnu uspavanku svijeta.
Puna jedra sjećanja
Kuća mog brata spava napuštena,
ušuškana u grmlje kupina.
Mlade lipe i breze niču kao neka neposlušna djeca
po zaraslom dvorištu.
Noću se mjesec pokušava ogledati u prašnjavim prozorima
i brzo odustane.
Moj brat je daleko.
Godinama živi u drugoj zemlji.
Sve što je nekada bilo u toj kući
odnio je u kuferima,
na ponekoj crno bijeloj fotografiji.
Noćas se san poigrao s vremenom, kućom i mjesečinom
Kuća je, odjednom, izronila iz šiblja,
netko je otvorio vrata i prozore
a svježe pometeno dvorište zasjalo je pod rosom
Ugledala sam ga kako slaže stvari po policama
i prolazi iz sobe u sobu kao da se tek vratio
a kuća ga grli svim svojim starim zidovima.
Odnekud žubori kikot djece u igri
Moje sestre se vraćaju s bunara
šire bijele plahte na konopcima,
na šporetu miriše mlijeko
s debelim kajmakom po vrhu.
Moj brat stavlja ploču s Čolinim hitovima
ja cupkam u crvenim klompama.
Onda, naše kućice, kao jedrenjaci,
isplovljavaju iz luke mog sna
i odlaze, nošene vjetrom u bijelim plahtama,
daleko, daleko,
u zemlju naših sjećanja.
Meke granice postojanja
Svakoga dana prolazimo pored seoskog groblja
U sumrak na njemu trepere svijeće
male vatre uz koje se griju
sićušna, čudesna bića.
Ima nečeg umirujućeg i toplog u svemu tome.
Kao da oni koji počivaju
ispod imena urezanih u mermer
nisu otišli predaleko
nego samo drijemaju
u sjeni breza
-Odosmo, tata!- progovorim u sebi dok se vraćamo
u vrelu užurbanost grada
Vjetar zanjiše tanane krošnje
kao da me otac čuo, kimnuo glavom i rekao
– Vidimo se kćeri!
