Umro je Gunter Grass i sa njegovom smrću njemačka je književnost izgubila posljednjeg velikog pripovjedača, onu neponovljivu umjetničku veličinu, koja je imala dovoljno imaginativne snage i intelektualne odvažnosti upustiti se u pisanje priča čija je svrha bila ultimativni obračun sa cijelim kulturnim i historijskim naslijeđem svoje zemlje i porodičnom poviješću umrljanom kolaboracijom s nacizmom. S Grassovom smrću završena je epoha velikih njemačkih romansijera na čijem čelu, kao simbolički rodonačelnik, stoji Thomas Mann, a čiji su najslavniji nastavljači bili Heinrich Boell i Gunter Grass.
Iako, po shvaćanju književnosti, sasvim različiti sva trojica su imala jednu zajedničku osobinu: svojim ličnim primjerom i javnim radom stajali su suprotstavljeni onoj mračnoj i iracionalnoj sili, koja je njemački narod gurnula u duhovnu bijedu, katastrofični rat i rasnu ideologiju nacizma, a sa njihovim se životima poigrala okrutno i bešćutno. Thomas Mann je bio migrant ekskomuniciran iz njemačke književnosti i kulture, Heinrich Boell, zbog lojalnosti osobnom katolicizmu i suprotstavljanja bezbožništvu nacističke ideologije, mladost je proveo kao prisilno regrutovani vojnik Wehrmachta, a Gunter Grass, mlad, nezreo i omađijan nacističkom propagandom u zadnjim danima rata dobrovoljno se priključio 10. SS tenkovskoj diviziji Frundensberg i kao vojnik bio ranjen i zarobljen od strane savezničkih trupa. Činjenicu da je kao jedva punoljetan mladić bio vojnik zloglasnih Vafen – SS trupa Gunter Grass je tajio cijeloga života otkrivajući istinu o svome vojničkom angažmanu tokom Drugog svjetskog rata tek u autobiografskoj prozi Dok ljuštim luk objavljenoj sredinom 2000.
To šokantno priznanje pisca koji je cijeloga života kritički pisao o nacističkoj prošlosti svoje zemlje i njenim preživjelim recidivima zapanjilo je njemačku i javnost cijeloga svijeta, a kod čitalačke publike, koja ga je desetljećima, bezmalo, obožavala stvorila je sablazan i odium. Mnogi su se tada pitali da li će se jedan skoro pa besprijekoran intelektualni, umjetnički i politički život završiti skaredno i sa skandalom, ali sam je Grass, u svoju odbranu, govorio kako njegova mladalačka greška nastala iz naivnosti ne treba da poništi karijeru bespoštednog antifašiste i protivnika nacizma. Taj nesporazum nastao na tajni izgleda da najbolje oslikava mnogobrojne Grassove protivrječnosti, jer u njegovom životu uvijek je postojalo ono stvarno i javno, s jedne strane, i ono fiktivno i intimno, s druge.
Gunter Grass je rođen 1927. godine u hanzetskom, lučkom, gradu Danzigu, gradu koji je osim zvaničnog, njemačkog, imao i nepriznato, poljsko, ime Gdanjsk. Rođen je u porodici koja se bavila trgovinom na sitno. Otac, etnički Nijemac, bio je preduzimljiv čovjek koji nije mnogo mario do svoga protestantskog porijekla i zato je dozvolio supruzi Heleni, poljskoj Kašubijanki, da sina Guntera odgoji po strogim pravilima katoličkog katehezisa. Religijska osjećanja Grass je izgubio još tokom Drugog svjetskog rata, a u poslijeratnim godinama bio je javno deklarirani ateist, koji je više nego često podsjećao njemački kler na njegovu besramnu ulogu u zločinima Trećeg rajha. Šutnju crkve shvatao je kao konačan poraz pruskog morala koji se, kako se pokazalo, više zasnivao na nasilnom militarizmu nego na idejama protestantske etike.
Nakon okončanja rata Grass nekoliko godina luta gradovima Zapadne Njemačke izdržavajući se kao zemljoradnik i kamenorezac. U tim je lutalačkim godinama stekao naviku pušenja nerafiniranog duhana, a kada se 1948. godine upisao na Likovnu akademiju u Duesseldorfu bio je ovisnik o pušenju lule i slušanju jazza. Nakon završene likovne akademije živi kao slobodni umjetnik i boem u Parizu, a u Njemačku se vraća tek sredinom pedesetih godina svjestan da je njegov skulptorski talenat minoran i odlučan da postane pisac. Nakon tri godine mukotrpnog pisanja obilježenog materijalnom oskudicom 1959. godine objavljuje roman Limeni bubanj, koji mu donosi ugled kod književne kritike i slavu kod najšireg čitateljstva. Taj i sljedeća dva romana Mačka i miš i Pseće godine tematski su objedinjeni naslovom Danziška trilogija, a u sva tri romana Grass prati transformaciju svog rodnog grada, koji od lučke varošice postaje kosmopolitska metropola i koji se zatim iz njemačkog industrijskog središta preobražava u poljski provincijski gradić.
Podvojenost je sudbina Guntera Grassa, čovjeka koji je sa milionima drugih Nijemaca, po okončanju rata, napustio područja istočne Pruske. Naseljeni u industrijskim gradovima Zapadne Njemačke ti poluprovincijalci istočnopruskih ravnica donijeli su u svoje nove zavičaje melankoličnu kulturu prigušene tuge. Ti su osjećaji najvidljiviji u Grassovom književnom djelu, koje obojeno sjećanjima na izgubljenu idilu dječaštva i rane mladosti gotovo da je nespojivo sa njegovim političkim razmišljanjem i djelovanjem. Grlati agitator njemačke socijaldemokratije, Gunter Grass je aktivno učestvovao u političkom životu svoje zemlje. Bio je pristaša politike njemačkog kancelara Willya Brandta, a svoje političke svjetonazore, utemeljene na njemačkoj socijalističkoj tradiciji, shvatao je ozbiljnije nego sopstvenu spisateljsku poetiku. Pisao je govore, vodio polemike i žustre javne rasprave o svim pitanjima njemačke politike insistirajući na ideji da Njemačka, shvaćena kao kolektiv kojeg prožima istovjetan duh, mora najiskrenije da se suoči sa sablaznima nacističke prošlosti. I dok je u romanima često bivao plah i sentimentalan u političkoj je areni bio nepokolebljiv i nemilosrdan.
Duboko svjestan da je raskid sa kompromitovanom prošlošću moguć samo u radikalnom razlazu novac zarađen od autorskih tantijema koristi kako bi zajedno sa Carolom Sternom i Heinrichom Boellom pokrenuo nezavisni književni časopis L 76 u kojem su nastojali afirmirati mlade pisce i nove književne poglede. Još prije toga zajedno sa svjetonazorskim istomišljenicima Martinom Walserom, Hansom Wernerom Richterom i Hansom Magnusom Enzensbergerom postao je članom kultne literarne Grupe 47, koja je, između ostalog, sebi stavila u zadatak da stvori jednu potpuno novu njemačku kulturu.
U privatnom životu, Grass se ponašao kao devetnaestovjekovni građanski patricij pa je sa prvom suprugom Anom Schwarz dobio četvoro djece. Prije nego se oženio svojom drugom suprugom Ute Grunert dobio je još dvoje, vanbračne, djece. Kada je Ute u brak s piscem donijela i svoje četvoro djece iz prvog braka Grass se našao u porodičnoj situaciji, koju je sam često opisivao kao „biblijsku“ nastojeći sebe prikazati kao kakvog starozavjetnog patera familiasa. Njegova opsesija bukolikim, renesansnim, raskošju u kojem je potomstvo, simbolički i zbiljski, najveće čovjekovo blago umjetnički je ispoljeno u romanu Lumbur u kojem se slike pramitskih simbola plodnosti miješaju sa prizorima svakodnevne porodične idile.
Gunter Grass 1999. godine postao je dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Književna javnost pozdravila je odluku Nobelovog komiteta ističući da je odabir Guntera Grassa za svaku pohvalu, jer je nakon niza godina u kojem su laureati postajali skoro pa anonimni pisci nagrada uručena književniku sa ozbiljnim i estetski izuzetno vrijednim literarnim djelom. Ista javnost, nakon šokantnih otkrića o Grassovoj nacističkoj prošlosti, koju je sam pisac objelodanio u autobiografiji naslovljenoj Dok ljuštim luk, uvrijeđena i rezignirana njegovom obmanom zahtijevala je da mu se nagrada oduzme.
Sada kada je umro, u dubokoj starosti, postavlja se pitanje ko je bio Gunter Grass? Odgovor treba potražiti u onom skučenom prostoru, koji se nalazi između svih njegovih životnih protivrječnosti, jer je Grass u svome životu uspio biti nacistički vojnik, veliki borac protiv nacističkog naslijeđa, skulptor, crtač, svirač, politički fanatik, dobroćudna glava velike porodice. I prije svega, jedan od najvećih pisaca našeg vremena.
