Jetwan, Amr Ibn. Od dana kada je čuo glas, koji je pozivao ljude da se u pokori podvrgnu volji Svevišnjeg, Jetwanov život imao je smisao, a svaka njegova misao bila je usmjerena samo jednom cilju. I što je revnije nastojao proširiti svijetom slavu svoga novootkrivenog saznanja to je sa više mržnje gledao na život koji je predhodio ponovnom rođenju. Čovjeka sitnih strasti i sumnjivih skrupula u trgovini ćilimima nastojao je zaboraviti, ali što se više trudio zametnuti u beskrajne prostore zaborava, onog nekadašnjeg cjepidlaku uvijek spremnog obmanuti zbog zarade, to su mu lica onih koje je prevario i upropastio jasnije izlazila pred oči podsjećajući ga da njegovo iskupljenje neće biti jednostavno koliko je on to mnio. I zato, kada je obznanjeno da u kući posalnikovih nasljednika traže ljude, koji će imati smjelosti širiti svetu objavu datu jednom Kurejšu, zemljama s one strane Nila, Jetwan nije oklijevao da se prijavi. Znao je da mora negdje da se susretne sa svojim nekadašnjim ja i mislio je da je najbolje da to bude na mjestu gdje će primjerom širiti istinu o jednom Bogu.
U vjerovanju je bio bespoštedan i kada je nekolicina onih stavljena pod njegovu komandu počela sumnjati u ispravnost njihovog pohoda gušeći se od nesnosne vrućine na prostranstvima sastavljenim samo od golog kamena bez ijedne biljke i životinjskog traga Jetwan nije dozvoljavao da se izrazi ni najmanji prosvjed sumnje. A oni koji bi i pored njegove izričite zabrane dovodili u pitanje svrhovitost putovanja bivali bi strogo kažnjavani, jer misliti kako je djelo namjenjeno širenju Božije volje uzaludan pothvat bilo je nodopustivo, a izražavanje takvih bogohulnih ideja Jetwan nije mogao trpjeti. Gnušao se prizemnosti svojih pratilaca, prezirao je njihov strah i u svakom pokretu, koji bi izdavao njihovu nevejericu, pronalazio je znake one nesavrešenosti koja je toliko dugo bila i slabost njegovog ponašanja. A kada polovina konja, s kojima su krenuli u pohod, polipsa od žeđi, a vode ostade tek toliko da svaki od njih četrdeset i četvorice jednom dnevno ovlaži usta i usne ustajalim napitkom iz mjehova sumnje koje su se rojile u srcima njegovih saputnika počeše kolati od usta do usta kao jasno izgovorene riječi šapata. Nije mogao ne primjetiti da se nezadovoljstvo širi među onima koji su trebali biti odabrani, ali njihovu bezdušnost nije mogao kažnjavati onako kako je vjerovao da je jedino ispravno. U sebi je govorio kako je sve ovo kušnja i kako Allah nagrađuje one koji ne sumnjau u njegove naloge.
Sedamdeset šestog dana putovanja kada su svi, pa i Jetwan, od mukotrpnog hodanja po vrelini, savladani njima nepoznatom iscrpljenošću, klonuli duhom diže se svuda oko njih pješčana oluja. On naredi ljudima da se uhvate za ruke i da slijede životinje koje i u takvom metežu, nekim unutrašnjim čulom, slute kojim putem se mora kretati. I kao da je vrijeme postalo nemjereljivo, hodali su slijedeći umorne konje nadajući se kako će ugledati božije znamenje i naći izlaz iz tog riječima neopisivog nevremena. U sebi je Jetwan neprekidno zazivao Boga moleći ga svojom vjerničkom dušom da mu otkrije putkaz iz koperne od pijeska i pokaže put do ljudskih naseobina. I jednom, nakon ko zna koliko vremena provedenog u izmaglici pustinjske izgubljenosti, kada se nepokolebljivi Jetwan digao sa molitve sunčane zrake raskriliše zavjesu od pjeska i on ugleda zemlju kakvu je naučio da je vidi, a iza sebe ču radosno klicanje svojih pratilaca.
Čim očistiše odjeću od pijeska nastaviše put gordiji i veseliji, a kada nakon samo pola dana hoda ugledaše selo s glinenim kućama njegovi pratioci počeše sa zahvalnošću zazivati božije ime. Jetwan nije ništa govorio, ali njegovo tijelo je bilo ispunjeno božijom milošću a njegov um čist od bilo kakve misli osim one o nevjerovatnoj Allahovoj snazi i milosti. U selu ih dočekaše iznenađeni ljudi, njih svega nekolicina, u čudu objašnjavajući kako je njihov dolazak neobjašnjiv i zagonetan, a kada im Jetwan pokuša objasniti da se iza svakog njihovog neznanja krije jednostavno objašnjenje oni, bez imalo uviđavnosti, protumačiše pridošlicama i njihovom vođi razloge njihovog lutanja. I rekoše kako nastaje vjetar i koja sila diže pijesak i zašto pod oblakom nestaje vreline, a kada ih Jetwan, nakon kratke diskusije, upita žele li priznati svemoć Allahovu i pokoriti se zakonima koje je dao ljudima oni stadoše ljutito odmahivati rukama ponavljajući neprekidno ime jednog dječaka. Njihova nerazboritost toliko razgnjevi Jetwana da on u trenutku vjerskog nadahnuća naredi svojim ljudima da posjeku sve ljude sela. Gledajući kako, razjareni i ljuti, njegovi pratici sjeku tijela podmuklih bogohulnika Jetwan, sasvim tiho, najviše sebi, možda i onima koji su stajali njemu uz sami bok, ne baš uvjereno promrlja:
„Takva čuda stvara samo Allah Uzvišeni“.
Metodije Ohridski. U trenucima duševne slabosti, kada bi tjelesna onemoćalost povijala njegov um u stanje gdje više nije mogao razaznavati obrise stvarnosti, Metodije se prisjećao rodnog podneblja i djetinjstva i tada bi vidari, koji su vodili brigu o njegovom zdravlju, s olakšanjem prilazili bolesniku, jer su dobro znali da je vatra bezumlja pri kraju i da će za koji dan njihov liječenik progledati očima povraćenog razuma. A Metodije je gubio razum gotovo u pravilnim intervalima lebdeći po nekoliko dana u prostoru između stvarnosti, snoviđenja i magnovenja, a kada bi razum iznova ispunio njegov život prianjao je poslovima strašću posvećenika. Tako je bilo i ovaj put i čim je razaznao kante s bojama Metodije se predao nadahnućui svoga rada snagom čovjeka koji je netom izbjegao smrt obznanjujući istrajnost koja nije bila svojstvena običnim ljudima. Njegov rad poprimao je izgled božanske kreacije, a istrajnost s kojom je utiskivao boje u hrapavu površinu zida nalikovala je junaštvu biblijskih proroka. Jedino se u tim trenucima nadahnuća nije mogao osloboditi osjećaja da vrijeme protiče brzinom koju čovjek nije u stanju razumjeti pitajući se hoće li jedan ljudski život biti dovoljan da se završi posao koji je sam postavio pred sebe.
Odmah nakon te primisli njegova snaga bi počela jenjavati, a radosti zbog neprocjenjive vrijednosti rada počela bi jenjavati. Zidovi crkve bili su golemi, njegovih pomagača bilo je malo, a patrijarsi, obuzeti ovozemaljskim poslovima, nisu imali razumjevanja za njegove zahtjeve pa je zbog svih tih, i mnogih drugih razloga, Metodije zidove crkve oslikavao sam svjestan da je njegov naum neizvodiv i da će smrt okonačti njegove snove. A sve što je želio bilo je da bojama ispuni mrak crkvenog podkupolja i da u slikarijama oživi cijeli Pantokratorov život od trenutka njegovog bezgrješnog začeća do užasne smrti na krstu njegovog raspeća. I radio je Metodije trošeći svoje tijelo neštedimice provodeći bezbrojne sate u mraku puste bazilike bez vjernika, prepušten svojoj samoći, jedinom savezniku i najvećem neprijatelju.
Metodije je bio uspješan slikar vjerovali su oni koji su se zanimali za njegov rad makar su znali da slika lijevom rukom i da boje uvijek miješa sam, a o njegovom pristupu u izradi kompozicije nisu diskutovali vjerujući da će iz tog kolopteta boja jednog dana da se pojavi savršeno jasna slika. Strahovali su, više nego opravdano, da Metodije možda neće imati dovoljno vremena da savršeni prikaz svoga uma sa istovjetnom preciznošću prenese na hrapavu plohu crkvenih zidova znajući kako je njegova namjera da mrak bazilike potjera blještavilom velelepnih ikona.
Gledajući kako neumorno radi, kako razbacuje farbu po svim uglovima crkvene unutrašnjosti oni koje je zanimala umjetnost Metodija Ohridskog mogli su vidjeti strast njegvog napora i u raštrkanim bojama nazrijeti grandioznost njegovog umjetničkog rada. Ta je neobjašnjiva i nerazumljiva snaga bila očiti dokaz da je Metodije slikar koji inspiraciju crpi iz nekih onozemaljskih podneblja, jer kako drugačije opisati njegove slikarske vizije kada se zna da je to čovjek koji je cijeli život proveo na tri mjesta; u dalakoj, ubogoj kući siromašnih seljaka, u carigradskoj bogosloviji koja je iškolovala toliko mnogo Hristovih sveštenika i tu u crkvi Marije, Majke Božije čiju je utrobu ispunjavao prizorima iz života njenog jedinog sina.
Samo mnoge je brinula Metodijeva nejasnoća u kazivanju, a sam se Metodije branio riječima u kojima je objašnjavao da se njegova metoda razlikuje od mozaičke i freskalne tradicije carstva, kako je njegova potraga za savršenom figurom Spasitelja utemeljena u vjerovanju kako će se prikaz Hristovog života pojaviti iz haosa nepovezanih boja, baš kao što se veličina njegovog života nazrijela tek u trenucima njegovog mučeničkog kraja. Za Metodija, slikati prikaz Hristovog raspeća značilo je oblikovati sliku sa nekoliko završnih poteza kista u kojima će se napokon, pred svijetom, pojaviti njegov blaženi, a istovremeno napaćeni izraz lica. Moje slikarstvo je moja teologija, govorio je rijetkim posjetiocima crkve zainteresiranim da vide kako napreduje njegov posao oslikavanja, predajući se zatim poslu sa takvim oduševljenjem da niko nije mogao posumnjati kako su njegova snaga i njegovo umijeće nadahnuće došlo od samoga Gospoda.
Kada je napokon završio kompoziciju na čijoj je izradi potrošio jedan ljudski životni vijek Metodije po prvi put u svome životu, a sada je već bio onemoćao starac, stade na samo središte bazilike, na ono posebno mjesto koje nevidljivom linijom spaja vrh kupole sa patosom i pogleda svoje djelo. Dugo je gledao prizore koji su se nizali jedan za drugim u savršenoj lakoći razumijevanja, ali što je duže gledao to je manje mogao razumjeti zašto umjesto Spasiteljevog lika vidi figuru dječaka čije se grudi nadimaju, a oko njega vjetar pijesak diže u oluju. Gledao je njegovo dječačko, maursko, lice sve dok ga od nevinsoti dječakovih zelenih očiju ne pogodi srčana kap i on pade mrtav na prašnjavi patos i postade prvi mučenik crkve koju je izmislio.
Samostanski prepisivač. Ime oca Guillerma Torresa anali crkvene historije ne pamte, ali oni koji poznaju pripovijest njegovog života znaju da je taj skromni sevilljski crkvenjak učinio za katoličku vjeru više nego hiljade onih koji su vođeni neznanjem i bezumljem pohodili svetu zemlju tražeći Boga donoseći sa sobom samo krv i užas. Svoju vjeru otac Torres hranio je mržnjom, a slavu opatskog knjižničara stekao je ne brojem prepisanih pergamenata nego količinom kodeksa koje je dao spaliti. I u tom nezahvalnom, ali nužnom poslu otac Torres nije nalazio zadovoljstva, već je svoje obaveze ispunjavao kao predan božiji vojnik. A ono što je ostalo slabo poznato, čak i njegovim savremenicima, koji su sa podozrenjem i strahom posmatrali njegovu posvećenost, jeste njegova ubijeđenost da je posao koji je obavljao važniji od bilo koje druge stvari na svijetu, toliko važan da se zbog njega odrekao molitve i svih drugih pripremnih vježbi duše. Za oca Torresa meditacija, čitanje i samožrtvovanje bili su gubljenje vremena, a pošto je bio pomalo prijeke naravi svoje stavove nije volio objašnjavati. Držao je da je svako onaj ko ne razumije važnost njegovog djelovanja glup i neznalica baš kao što je sa iskrenim oduševljenjem prezirao sve one koji su se u raspravi sa njim pozivali na mišljenje svetih Augustina i Tome Akvinskog. Knjige truju govorio je, a najgore od svih knjiga su one napisane na tuđim pismima u kojima se spominju stvari u kontradikciji sa Istinom. Za oca Torresa nije bilo dileme da je sva istina svijeta sažeta u četiri kršćanska evanđelja i svako onaj ko je, tragajući za znanjem, posezao za spisima samostanske biblioteke bio je, po njegovom skromnom mišljenju, ništa više do običan heretik.
Kako je, to nikome nije bilo sasvim jasno, ali svima je bilo bjelodano koji su razlozi zbog kojih je otac Torres naučio arapsko pismo. S nezapamćenom ostrašćenoću tražio je među tim nevjerničkim hijeroglifima nešto što je samo njemu bilo razumljivo ne dozvoljavajući ostaloj opatijskoj braći da makar i dotiču te paganske predmete obremenjene lažju i zlom. Listao je stranice tih samo njemu razumljivih knjiga sa pažnjom čovjeka osuđenog na smrt strahujući da će zbog i najmanjeg trenutaka nepažnje njegovom oku promaći grozota koja može urušiti cijeli kršćanski svijet. Kada bi opatijski prepisivači tražili da im prevede neke tekstove sa arapskog jezika činio je to nevoljko ne dozvoljavajući da se knjige šalju u druge opatije i samostane ljudima za koje se znalo da jezik Muhamedanaca poznaju jedanko dobro kao i on. Prianjao bi tada na posao iščitavajući do u najsitniji detalj stranice nevjerničkih pergamena prevodeći samo one dijelove za koje je bio ubijeđen da se ne kose sa njegovim krutim shvatanjem katoličkog znanja. Ako bi njegov pročišćeni prijepis bio zamjetljivo kraći od arapskog izvornika otac Torres dopisivao bi pasuse po svom nahođenju vodeći računa da budu u dosluhu sa suštinom teksta, a opet da iz svake napisane riječi izbija duh katoličkog katehezisa.
Cijeli bi život oca Torresa ostao sasvim nezamijećen, a njegov prepisivački rad potpuno beskoristan, kakav je zapravo i bio, da nakon njegove smrti mladi benediktinski svećenik Bernhard Haugman nije pronašao knjigu pisanu rukom i uvezanu u suptilno štavljenu kozju kožu. Ta je knjižica bila sve što je od imovine ostalo iza pokojnog oca Torresa, a i ona bi zasigurno nestala bez traga da se, igrom sretnih okolnosti, u opatiji, nije zatekao Haugman, koji oca Torresa nije poznavao. Oni koji su s njim proveli godine zajedničke službe i života njegovu su smrt dočekali sa olakšanjem i radošću, a dosadnog i opakog Torresa toliko su mrzili da se nekolicina starijih, koji su zbog njegovih otrovnih objeda, u više navrata, svoje postupke pravdali inkvizitorima, toliko napili da se u vrijeme Torresovog pokojničkog bdijenja umjesto rekvijema opatijom orila pjesam radosnica prepuna ružnih riječi i prljavih aluzija.
Bernard Haugman bio je mlad i dolazio je iz svijeta koji je davno odbacio običaje koji su još uvijek vladali opatijom toliko dalekom od novih centara kršćanskog svijeta. Njemu je zadrtost Guillerma Torresa bila istovrmeno užasavajuća i zabavna, a mržnja s kojom su se njegovi drugovi opraštali sa njim pomalo nepodnošljiva. Stoga nije mogao reagovati drugačije nego prihvatiti knjižicu koju su mu redovnici dali insistirajući da bude svjestan da će, ako je odbije, biti spaljena neotovrena, nepogledana i nepročitana. Čitajući je počeo je razumjevati mržnju koja je okruživala oca Torresa, jer u tim nevještim zapisima nije bilo ničega osim optužbi, objeda, zapisa uhode i svakojakih optužbi, što je u mladom svećeniku, na trenutak, čak izazvalo i smijeh. Ali, dijelovi u kojima je otac Torres opisivao s koliko je domišljatosti uništavao knjige za koje je držao da su prepune opačine i laži zaprepastile su Haugmana, koji je čvrsto i istinski vjerovao kako je znanje jedini način da se svijet oslobodi siromaštva i duhovne bijede.
I baš kada je čvrsto odlučio da baci knjižicu u vatru i zauvijek zaboravi oca Torresa dođe do mjesta koje mu privuče pažnju. Bilo je naslovljeno kao poglavlje u knjizi i bilo je očito da je prijepis iz neke knjige koju, slučajno ili namjerno, otac Torres nije poimenice naveo. Pisalo je kratko
Ispovijest moreplovca, a cijeli prepis izgledao je ovako.
Sve što je ovdje zapisano plod je dugogodišnjeg premišljanja pa ako se onom ko ovo bude čitao učini kako je ovo neka izmišljena pripovijest taj neka ne vjeruje svome osjećaju nego neka ga obavezuje moja zakletva da je sve napisano istina i da se sve opisano desilo baš onako kako je zapisano.
O djetinjstvu i odrastanju u jedanestoročlalanoj ribarskoj porodici nema se šta mnogo za reći osim da sam kuću napustio čim sam dospio u dob u kojoj je moje tijelo moglo podnijeti napor teškog rada. Zaposlio sam se kao bacač mreža na jednom ribarskom brodu i u pet godina službe oplovio sam obale Sicilije, Sardinije i južne Francuske hiljadu puta, a pravog uzbuđenja nisam ni osjetio. Svo to vrijeme jeli smo dva puta dnevno, obroke koji su bili jednolični i oskudni, i pili pola litra najlošijeg vina koje je ikada napravljeno u kršćanskom svijetu. Ali, da nije bilo tog vina, od kojeg su tupili osjećaji, i kapetan i vlasnik cijelog trgovačkog društva, vjerovatno bi bili zaklani i bačeni u more mnogo prije nego sam ja potpisao ugovor i stupio u brodsku službu.
O službovanju na tom brodu nemam mnogo što za reći osim da je bilo užasno i dosadno i kada je petogodišnji ugovor istekao sa neopisivim sam zadovoljstvom gospodinu Fioru Di Manu u lice rekao neka se nosi do đavola i on i njegov jedrenmjak. Nekoliko sam sedmica, nakon tog malog i bezazlenog incidenta, lutao ulicama Marseja trošeći ono malo ušteđevine koju sam stekao skupljajući svoje bijedne plate. Kada sam ostao bez novca i kada sam se, na najjužnijem lučkom doku, našao sasvim izgubljen i bez ličnih stvari, podbuhao od ispijanja opijuma, znao sam da je moje vrijeme na kopnu završeno i da je vrijeme da potražim novu službu.
Tada sam mislio da sam imao sreću, jer je baš u vrijeme kada me počela moriti ozbiljna glad kapetan, poznat kao Ludi Barbarosa, počeo regrutovati mornare za plovidbu do obala Afrike. Stupio sam u službu nakon što smo dogovorili plaću, a od tog dana, do vremena isplovljavanja, pomagao sam posadi da pripremi brod za daleku plovidbu. Čim su se obrisi grada izgubili u daljini, a pučina ostala jedini orijentir u plovidbi shvatio sam da Barbarosa nije običan kapetan i da njegova posada nije sačinjena od običnih mornara. Tada je bilo kasno i nisam sebi mogao dozvoliti luksuz kajanja, ali da sam znao da mi predstoji život ispunjen pljačkom, otimačinom i razbojništvom nisam nimalo sumnjao. Nije prošlo dugo vremena i moji su se strahovi obistinili kada je kapetan Barbarosa naredio da topovima povalimo jednu portugalsku galiju koja je vjerovatno plovila prema obalama turskog carstva. Učinili smo prepad toliko brzo da je većina nesretne posade pobijena na spavanju, a oni što su preživjeli naš prvi napad pobacani su u more ruku vezanih na leđima.
Ovaj zapis bio bi prepun opisa najsurovijih pljački koje ljudski um može zamisliti i u njemu bi se pojavili likovi toliko opaki da bi se čitaocu od pročitanog štiva ledila krv u žilama, ali ono što niko od vas, koji čitate ovaj zapis, i nas koji smo to doživjeli nije ni slutio da se može desiti odigralo se meni pred očima i baš je taj događaj razlog što zapisujem ovu pripovijest. Jer, da je drugačije ovo bi bila samo još jedna priča o gusarima i njihovim doživljajima na moru, o bijesu ljudske želje opsjednute uništavanjem i niskosti ljudskih strasti koje ne mogu odoliti sjaju materijalnog bogatstva.
Jednom prilikom, dok smo plovili sasvim blizu obala Maroka, sada već svi veoma izvješteni u pljačkanju i ubistvu, naš brod napadnu jedna maurska flotila, sasvim neočekivano, i nakon kratke borbe, u kojoj je poginuo kapetan Barbarosa i još nekolicina najhrabrijih mornara, ovlada ne samo brodom i plijenom nego i životima nas preživjelih. Šta je sa mojim drugovima bilo nakon zarobljavanja nije mi poznato, ali providnost je htjela da me u Fesu, na pijaci robova, kupio jedan starac. Uvijek zamišljen ili usredotočen na čitanje svojih spisa starac je od mene tražio da mu budem pomoć u kući, što sam u početku obavljao sa osjećajem dužnosti i zahvalnosti, a kada sam naučio njihov jezik i postao sposoban razgovarati s njim, sa ljubavlju i poštovanjem.
S vremenom sam otkrio da je starac veliki učenjak i mudrac i da ga svi stanovnici te bogate afričke prijstolnice poštuju i cijene. Za mene je učinio mnogo a najdragocjeniji darovi koje sam dobio od njega su osjećaj krivnje, savjest, želja za istinom i na kraju sloboda. No prije nego me je pustio da se vratim domu zamolio me da naučim jedan tekst zapisan na izbljedeloj pergameni, što sam i učinio. Ali, do vremena kada sam se uspio iz Fesa vratiti u Italiju većinu teksta sam zaboravio, jer je povratak bio težak i dug, a zavjeti koje sam dao starcu teško ispunjivi. Od svega što me je nastojao podučiti zapamtio sam samo da je, bez obzira na protivljenje zajednice učenjaka kojoj je pripadao, vjerovao kako je negdje u njegovoj domovini postojao dječak koji je bio u stanju stvarati vjetrove. Sve ostalo sam zaboravio i ovaj zapis sastavljam kao testament, jer sve što imam ostaviti ovom svijetu, ja čovjek kojega su mudri suci Genove, zbog pljačke, paleža i ubistva, osudili na smrt vješanjem jeste spomen na dobrotu čovjeka kojemu nisam čak upamtio ni ime.
Ispod zapisa nije pisalo ništa osim jedne bilješke na margini stranice koja je, nesumnjivo, bila misao oca Guillerma Torresa i koja je glasila: „Dječak koji može stvarati vjetrove je nevjernička laž i neistina“.
Meistner, von Goetlieb. Kada se prihvatio zadatka nije vjerovao da će mu trebati toliko mnogo vremena, jer njegovo iskustvo u vođenju carske bibilioteke bilo je nadaleko poznato, a njegova ljubav prema historiji i sakupljanju građe ovjekovječena u tri toma Historije mitskih zemalja, štivu koje je u mnogim univerzitetskim programima bilo neizostavno za svakoga studenta koji je želio steći kompetentna znanja iz oblasti a nije volio, ili umio, kopati po arhivama i dešifrovati izvorne dokumente. Napisati jedno kritičko izdanje, upoređujući različite izvore, o temi kakva je pripovijest o dječaku koji stvara vjetrove činila se Meistneru sasvim jednostavnom, što je, gledano iz njegove današnjke perspektive bila prva i osnovna znanstvena zabluda.
Ono što je zamišljao da će biti samo filigranska vježba uma pretvorilo se u tegobnu noćnu moru koja je potrajala sedam godina, a kada je prije godinu dana, u vrijeme kada je vjerovao da se konačno izborio sa materijalom i da će knjiga dobiti svoj posljednji, krajnji i neizmjenjivi izgled, od teške bolesti dišajnih puteva obolila njegova kćerka Matilda, dobronamjerni Meistner, inače veliki poštovalac Kantovog filozofskog djela, pomislio je kako će knjiga ostati nenapisana. Ali, ta posljednja godina pisanja knjige, koliko god bila mučna i tegobna protekla je u magnovenju njegovih dvostrukih napora od kojih se realizirao onaj čijem se ishodu manje nadao. Sada kada se pripremao da tezu predstavi članovima pruske Akademije nauka i lijepih umjetnosti više je razmišljao o neveselim liječničkim dijagnozama, koje su predviđale da će njegova Matilda uskoro napustiti ovaj svijet nego o načinu na koji će oblikovati svoje misli u jedan ubjedljiv i dojmljiv govor.
Racionalnost je jedini put koji čovječanstvo može izvesti iz mraka njegovog neznanja, počeo je svoje izlaganje Meistner, navodeći pimjere u kojima je toliko očigledna nadmoć razuma nad svim ostalim instrumentima uma, a kada je završio uvodnu besjedu, podsjećajući na tradiciju logičkog mišljenja koja počinje sa Aristotelom a završava sa Hegelom počeo je objašnjavati detalje iz teze o dječaku koji stvara vjetrove. Arapski izvori, svi redom, od Ibn Batute, preko Ibn Haruna i El – Mawaffuka govre o dječaku kao o metafori paganskih religija, koja simbolizira infantilnu potrebu muškarca da probleme zrelosti potiskuje slikama dječijih fantazija. Islamska tradicija, pričama o dječaku koji stvara vjetrove, ne pridaje veliku pažnju, a svi veliki učenjaci muslimanskog istoka drže kako je porijeklo priče neutvrdivo i da su se muslimani s mitom susreli na svojim osvajanjima južne Libije i gornje Sahare.
Značajnijih prijepisa na evropske jezike nema, obrazlagao je Meistener dalje, vjerovatno zbog zagontenog djelovanja seviljske pisarnice u kojoj su mnogi andaluzijski tekstovi pisani arapskim pismom nestali, stoga danas nemamo nikakvog jasnog traga o tome kakav su stav o dječaku imali najvažniji anadluzijski filozofi. Kršćanska skolastička misao ne poznaje mit, a u traktatima Akvinskog i svetog Bernarda pomena o dječaku, koji je stvarao vjetrove, jednostavno nema. Do prijevoda knjige Teofila Carigradskog Povijest svijeta i Bizantskog carstva nema pomena o dječaku koji stvara vjetrove, a kratka bilješka, koja se odnosi na temu o kojoj vodimo raspravu, uputa je na konsultovanje jedne druge knjige.
Čuda kršćanske religije, koju pominje Teofil Carigradski knjiga je koju je krajem trinaestog vijeka sastavio Ćiril Gramatičar sa željom da sisitematizira sva hagigrafska znanja istočne crkve na jednom mjestu. U poglavlju posvećenom nekršćanskim i paganskim čudotvorcima pominje se i priča o dječaku koji je stvarao vjetrove, šturo i bez podrobnijih podataka. Moderni evropski historiografi priču odbacuju kao povijesno istinitu i drže da je to srednjovjekovni mirakul, izmišljena priča sa posebnom namjerom, najvejrovatnije kako bi u gladna vremena odvraćala pažnju plebsa od očiglednih životnih nedaća.
Stoga, zaključio je svoje izlaganje Meistner, svi dokazi zdravog razuma, vođeni aristotelovom logikom i promišljanjem koje se oslanja isključivo na analizu vjerodostojnih dokaza, govore kako je dječak koji stvara vjetrove izmišljotina ljudske mašte, a nikako događaj koji pamti historija. „Čuda su gluposti djetinjeg uma u čije postojanje je pogubno vjerovati, jer samo razum i nauka mogu uspostavljati istinu“, zaključio je svoje izlaganje nakon kojeg je doživio čast da svi članovi Akademije na nogama i sa pljeskom pozdrave njegovo briljantno predavanje.
Ali, dok se vraćao kući te večeri nakon govora u Akademiji von Meistner nije bio sretan, a pomisao na Matildu koja se, vjereovatno, gušila u pokušajima da udahne vazduha tištila je njegove iscrpljene nerve. Dok se primicao kući osjetio je potrebu da zastane i plače, ali razum mu je govorio da bi takvo olakšavanje živaca bilo besmisleno, jer bi dijete i dalje jednako bolesno. U kuću je ušao pomalo rastresen tako da i nije primjetio suprugu, sobarice i liječanika kako stoje u holu i iščekuju njegov povratak. Kada ih je ugledao prvo je pomislio kako nema snage da prepričava svoj trijumfalni nastup, ali kada je vidio njihova razdragana lica, uprkos ogromnom umoru, promijeni odluku. Prije nego je uspio bilo šta reći dah mu presjekoše liječnikove riječi. „Profesore, ovo što ću vam reći prevazilazi logiku moga liječničkog znanja i nadilazi sve ono što znam o medicini. Moram, stoga, biti veoma kratak i krajnje nedvosmisleno jasan. Matilda je potpuno ozdravila. Kako se to desilo ne znam, ali sa medicinske tačke gledišta, mogu samo reći, to je istinsko božije čudo“.
Genesis. Na početku bijaše mrak, koji je pokrivao cijelu zemlju, a onda Dga odluči da rastjera tamu i stavi vid u oči svim živim bićima. I svi progledaše cijeneći dar samo čovjek stade gledajući svemu stvorenom davati mane. Palmino lišće je oštrog ruba, ovca je divlja i ne želi biti mirna kada joj se striga vuna, voda iz izvora je vruća, kokosov orah je tvrd, vatra je dobra ali oprži čovjeka, konj je dobar sluga samo ga se mora pripitomiti. I Dga se razgnjevi i reče: „Čovjeku ću dati još hiljadu darova, ali oduzet ću mu jedan. Nikada više, kada umom stupi o godine muškosti, neće biti u stanju da vidi neočigledno i vjeruje kako su čuda i stvarnost dva lica iste stvari“.
Svijet se od gnjevnog Dgainog obećanja ljudima kretao prema svome kraju dinamikom koju čovjek nije mogao razumjeti i kako se vremenom odmicao od tog dramatičnog uprizorenja njene prisutnosti zaboravljao je na obećanje koje je ponio kroz vrijeme kao teret, blagoslov ili prokletstvo. A kada je Wangou, dječak koji je živio na oblama rijeke Ibu, i čiji će unuk Ngwano imati moć da pripovijedanjem zavede ženu, odlučio biti čudotvorac bio je samo dijete željno da dođe do mjesta gdje pijesak dodiruje vodu, a ne pretvara se u mulje i blato.
Wangou je vrijeme bilo najveći neprijatelj i godine najranijeg djetinjstva proveo je lutajući oko sela i gledajući iz prikrajka žene kako peru tkanine u rijeci i muškarce kako odvajaju ulovljenim životinjama kožu od mesa. Palio je vatru gledajući u žeravicu kao u nešto potpuno strano i pokušavao je nazrijeti koliko zrna pijeska ima u jednoj pustinjskoj dini, ali te besmislene vratolomije uma brzo su mu dosadile i Wangou ne znajući šta će sa vremenom svoga života odluči napraviti nešto neviđeno. Razmišljao je cijelu noć šta bi to moglo biti i kada je svanula zora, a pijetlovi se oglasili svojim histeričnim urlikanjem, Wangou je donio odluku. Stvarat će vjetrove.
Od tog dana kada god bi se umorio o lutanja, posmatranja mrava ili igre s drugom djecom Wangou se penjao na brežuljak pored sela okretao prema zalazećem suncu i grčevima na grudima pokretao kovitlave vjetrove koji bi dizali pijesak, zemlju, drveće i sitnu stoku visoku u zrak, a kada bi mu dosadilo gledati kako se vjetar okreće u jednom mjestu odaslao bi ga u pravcu dalekog horizonta napinjući pogled kako bi vidio njegov udar u zemljani jezičak. Toj se zabavi Wangou odavao prilično često, jer u selu nije bilo druge zanimacije. Muškarci su jutrom odlazili u lov, a žene su se okupljale oko velikih glinenih kotlova u kojima bi po cijeli dan kuhale jelo. Prepušten sebi, Wangua je često izlazio na brežuljak da stvara vjetrove razmišljajući gdje se završava njihov život i koliko je veliki svijet na kojem živi. Nekada je znao zaigran svojim darom cijeli dan stvarati vjetrove radujući se kada se sudare ili kada se nekoliko njih spoji u jedan pa svojom snagom podignu toliko pijeska u zrak da zagrade sunce svojim praškama i stvore na zemlji potpuni mrak.
Jednog jutra, prije nego će se otisnuti u svoja lutanja, pred Wangoua stade njegov otac Obizi i reče mu da će za tri dana od današnjeg poći živjeti u šatoru sa Nante. Wangou ništa nije razumio i kada je otac otišao sa muškarcima loviti ribu on se opet uspe na brežuljak i stade zabavljati stvaranjem vjetrova. Kada dođe dan da napusti svoju glinenu kuću u kojoj je volio provoditi vrele dane upijajući prijatnu hladnoću zidova porama svoje kože, Wangou osjeti da će se njegov život promjeniti. Majka i sestre već su dan ranije sve njegove stvari prenijele u šator gdje ga je danas čekala Nante i on poslije još jedne skitnje brežuljkom bojeći se očevih prijetnji umjesto kući odhoda do šatora.
Nante ga je dočekala krotko i poslušno. Gledala je lukavošću životinje, koja vreba svoj plijen, svaki njegov pokret nastojeći u njegovom ponašanju pročitati njegove misli. I dok se on zbunjeno okretao oko sebe gledajući sadržinu šatora shvatila je da je njegova duša neiskvarena. Njegova djetinjost joj se dopade i ona se zaljubi u njega, a kada vidje da Wangua još ne razumijeva šta mu je činiti pažljivo skide prvo odjeću sa sebe, a onda razgoliti i njega. Dok ga je učila ljubavi milujući rukama njegov ukrućeni ud, koji je neprekidno prskao klice života u njen stomak, osjećala je bol i spokojstvo. Wangua je uživao prstima stiskati bradavicu njene dojke posmatrajući kako iz nje izlaze slane kapljice mlijeka, a ljubeći njene punačne, smeđe, usne zaboravio je na sve dječije igre baš kao što je zaboravio da je nekada bio u stanju učiniti da se pred njegovim očima uskovitlaju vjetrovi i stvaraju oluje.
Ova priča se može čitati i obrnutim redom, dakle od kraja prema početku, ili bilo kojim drugim, koji čitalac smatra da je adekvatan i za koji vjeruje da će mu pomoći da dosegne do njene istine.
