• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Jasna Šamić, pet pjesama

Autor/ica: Jasna Šamić
jasna samicpjesmestrane
Objavljeno: 19.06.2017

 

 

SKUPA SA SNJEGOVIMA

Čak su i uspomene
Iskopnjele skupa sa
Snjegovima
U lavežu bezumlja
Pomeli ih sa gradovima
Smetovi
Maloumlja

 

TI SI GA ISKLESALA

Grad se u snježnu lavinu pretvorio u
Živi pijesak
Ti to ne vidiš
Ti si ga isklesala u sjećanju
Gospoda
U Amorovom
Liku

 

MORE JE SIMBOL BOGA

Sunce još nije izronilo iz pučine pijeska
Vrelina i tišina pokrili pustinju i more
S balkona modernog hotela
Bijeli se Orijent
U pupku beskraja
More nije samo simbol Ljepote

Mistik si i kad umjesto Proviđenje
Slučajnost kažeš

Ako sam danas mudar
To je što sam juče bio lud

A ipak mudri
Kako tvoj vid kratko seže
Oko ti ne može slijediti
Podzemne puteve plama …

Priznaj
Strast je slučajna nepogoda
Što samo moćne duše
Sreću

 

POSLAĆU TI SLIKE DAVNAŠNJE

Poslaću ti slike davnašnje
Da se sažališ

(Tebi su i uspomene ukrali
A ja sam išla po svoje
Ispod granata da ih pokupim)

Kada smo valcer plesali
Na pijesku Sahare
Među boginjama

Atentati tek u modu uđoše

Bez priručnika ćemo shvatiti
Šta se na slici zrcali:
Dugokosa plavuša u dugoj suknji razuzdana
I bradati mladić s perikom
S gitarom na kojoj niko ne svira
I dama s rukom iza tjemena
Čas vjerena čas rastavljena
Uvijek u stranca zaljubljena
A najviše u sjenku

Uvijek i svuda strankinja

U Aleksandriji je
Djevojčica sa šibicama
Na ulici spavala
Dok je moj pratilac iz
Čehovljeve drame zalutao
U bijelom odijelu korake brojao
S ambrelom u ruci

U sirotinjskoj četvrti
U Kebehsenufa se pretvarao
Od votke i jeftinoga piva

Dok smo Durrellovim sokacima tumarali

Sjećas li se i ti
Aleksandrijskog kvarteta ?

I uz piramide se pentrali
I na Nilu ljuljali
I u lađi spavali
A Knum nada mnom
Bdio

Dok ste vi u Firenci pred
Botticellijem ničice padali ja sam Davida
Zavodljivim pogledom milovala
Michelangelovog

Potom smo kule od leda
Lizali s visokim dimnjacima
U slastičarni kraj Uffizia

Je li tako bilo ?

Vjerovatno nije
Dok na bivši život mislim
Gledajući slike bivše
Koje sam ispod granata iskopala
I u pariške saksije
Posadila da stalno rastu pred očima mi
Da im čujem krila u mraku
Kao da slušam pjev prve mladosti
Haendelovu Sarabandu slušajući

 

PJESMA SAMOĆI I KIŠI

Uspomena na gradove ponekad je kao sjećanje na ljubav

Gradovi moji čarima kafana se mjere
Ne utvrdama rijekama šarenim pticama ženama sličnim zelenom požaru u proljeće

I moćnim pojem pjesnika

Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje

Sjećanje na grad je mravinjak gdje se gužvaju slike
Što se u snu u smijeh pretvaraju
Gmižu sokacima utonulim u sivilo
Ukrašenim žar-cvjetovima

Voda je bistra poput slane suze djetinjstva

Crne se grobovi neznanih junaka
Pod njima Cinxtia – boginja ljubavnog sjedinjenja-
Svoje djevičanstvo zalijeva kao ljiljan
Dok jurišamo na zvijezdu

Il’ je to juriš sunca na truplo žene?
Svilu djevičanskog cvijeta
U koji se preobraća tačka u dnu porte
Posijane mrakom smrtnika

Tek kenotaf pjesnikov
Kao čedno jutro
Ko nevjesta
Stravično bijel
Kao nesreća

Juriš na suncu na bijela tijela žena
Svilu … i ljiljan … u gradu gdje neprestano žubori
Poj vječno mladoga pjesnika
I pod prozorima kućice mu
Djevica uzalud pokušava cvijet svoj da spasi

Grad je pust
Samo kiša
I ja

Sjećanje na bjelinu zasljepljuje pogled
Daleko od psećeg izmeta u mojoj četvrti i pred luksuznim hotelima
Grada svjetlosti
Tog mlakog predvečerja
Daleko od ptica, stada i salaša bivše domovine

U Café Flore u stranom gradu
Zidovi su poplačani portretima glamuroznih diva
A ja tek Hemingwaya vidim
Krčmu u Havani i moju mladost što kao sunce tone
U azurje
Na pučini Varadera

I ženu što tiho korača kroz purpurni mrak i crne uspomene
Kroz stihove pomračene kovitlacem doba
U sjenku ogrnuta
Bezbojnim krilima na bijelom grobu pjesnika
Zamahuje ko crni golub
Zlosluti

U slavu nedjelje dosade i piva
Ispod prozora moje hotelske sobe
Dokoni mladići poput goveda riču

Ni svile ispod kapaka ni behara da zamiriše noć
Ni trubadura da
Poleglo sunce oživi mistikom užasa prošarano
U koje Ardenski pjesnik
Iz mliječne bjeline netremice gleda

Mislim na tkača nepregledne plaveti
Što je u mirovinu te nedjelje pošao
U gradu u kome se bjelasalo mnoštvo zadnjica dama
Féliciena Ropsa
Sniježnih poput Rimbaudovog groba
Okruglih i lijenih ko kapi kiše
Što je padajući dahtala ko lokomotiva moga djetinjstva

I brojni falusi
Nabrekli
Milovali bijele bokove muza
Zatureno rumenilo prizivajući
Mladosti

Moje il’ slikarove?

Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje

Samoći pjevušim
I kiši i uspomeni na dan
U kom je zastalo sunce na dverima pakla gdje se odavno
Sva moja proljeća prže

I ženi sjeni
Što promiče kroz pjesmu poput lijenih kapi
Nedjeljne kiše

Moje sjećanje na grad
Ponekad je kao cjelov
A nekad na ljubavni hropac
Nalikuje

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Jasna Šamić, pjesme
Jasna Šamić, pjesme, poezija

Autor: Jasna Šamić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić