SKUPA SA SNJEGOVIMA
Čak su i uspomene
Iskopnjele skupa sa
Snjegovima
U lavežu bezumlja
Pomeli ih sa gradovima
Smetovi
Maloumlja
TI SI GA ISKLESALA
Grad se u snježnu lavinu pretvorio u
Živi pijesak
Ti to ne vidiš
Ti si ga isklesala u sjećanju
Gospoda
U Amorovom
Liku
MORE JE SIMBOL BOGA
Sunce još nije izronilo iz pučine pijeska
Vrelina i tišina pokrili pustinju i more
S balkona modernog hotela
Bijeli se Orijent
U pupku beskraja
More nije samo simbol Ljepote
Mistik si i kad umjesto Proviđenje
Slučajnost kažeš
Ako sam danas mudar
To je što sam juče bio lud
A ipak mudri
Kako tvoj vid kratko seže
Oko ti ne može slijediti
Podzemne puteve plama …
Priznaj
Strast je slučajna nepogoda
Što samo moćne duše
Sreću
POSLAĆU TI SLIKE DAVNAŠNJE
Poslaću ti slike davnašnje
Da se sažališ
(Tebi su i uspomene ukrali
A ja sam išla po svoje
Ispod granata da ih pokupim)
Kada smo valcer plesali
Na pijesku Sahare
Među boginjama
Atentati tek u modu uđoše
Bez priručnika ćemo shvatiti
Šta se na slici zrcali:
Dugokosa plavuša u dugoj suknji razuzdana
I bradati mladić s perikom
S gitarom na kojoj niko ne svira
I dama s rukom iza tjemena
Čas vjerena čas rastavljena
Uvijek u stranca zaljubljena
A najviše u sjenku
Uvijek i svuda strankinja
U Aleksandriji je
Djevojčica sa šibicama
Na ulici spavala
Dok je moj pratilac iz
Čehovljeve drame zalutao
U bijelom odijelu korake brojao
S ambrelom u ruci
U sirotinjskoj četvrti
U Kebehsenufa se pretvarao
Od votke i jeftinoga piva
Dok smo Durrellovim sokacima tumarali
Sjećas li se i ti
Aleksandrijskog kvarteta ?
I uz piramide se pentrali
I na Nilu ljuljali
I u lađi spavali
A Knum nada mnom
Bdio
Dok ste vi u Firenci pred
Botticellijem ničice padali ja sam Davida
Zavodljivim pogledom milovala
Michelangelovog
Potom smo kule od leda
Lizali s visokim dimnjacima
U slastičarni kraj Uffizia
Je li tako bilo ?
Vjerovatno nije
Dok na bivši život mislim
Gledajući slike bivše
Koje sam ispod granata iskopala
I u pariške saksije
Posadila da stalno rastu pred očima mi
Da im čujem krila u mraku
Kao da slušam pjev prve mladosti
Haendelovu Sarabandu slušajući
PJESMA SAMOĆI I KIŠI
Uspomena na gradove ponekad je kao sjećanje na ljubav
Gradovi moji čarima kafana se mjere
Ne utvrdama rijekama šarenim pticama ženama sličnim zelenom požaru u proljeće
I moćnim pojem pjesnika
Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje
Sjećanje na grad je mravinjak gdje se gužvaju slike
Što se u snu u smijeh pretvaraju
Gmižu sokacima utonulim u sivilo
Ukrašenim žar-cvjetovima
Voda je bistra poput slane suze djetinjstva
Crne se grobovi neznanih junaka
Pod njima Cinxtia – boginja ljubavnog sjedinjenja-
Svoje djevičanstvo zalijeva kao ljiljan
Dok jurišamo na zvijezdu
Il’ je to juriš sunca na truplo žene?
Svilu djevičanskog cvijeta
U koji se preobraća tačka u dnu porte
Posijane mrakom smrtnika
Tek kenotaf pjesnikov
Kao čedno jutro
Ko nevjesta
Stravično bijel
Kao nesreća
Juriš na suncu na bijela tijela žena
Svilu … i ljiljan … u gradu gdje neprestano žubori
Poj vječno mladoga pjesnika
I pod prozorima kućice mu
Djevica uzalud pokušava cvijet svoj da spasi
Grad je pust
Samo kiša
I ja
Sjećanje na bjelinu zasljepljuje pogled
Daleko od psećeg izmeta u mojoj četvrti i pred luksuznim hotelima
Grada svjetlosti
Tog mlakog predvečerja
Daleko od ptica, stada i salaša bivše domovine
U Café Flore u stranom gradu
Zidovi su poplačani portretima glamuroznih diva
A ja tek Hemingwaya vidim
Krčmu u Havani i moju mladost što kao sunce tone
U azurje
Na pučini Varadera
I ženu što tiho korača kroz purpurni mrak i crne uspomene
Kroz stihove pomračene kovitlacem doba
U sjenku ogrnuta
Bezbojnim krilima na bijelom grobu pjesnika
Zamahuje ko crni golub
Zlosluti
U slavu nedjelje dosade i piva
Ispod prozora moje hotelske sobe
Dokoni mladići poput goveda riču
Ni svile ispod kapaka ni behara da zamiriše noć
Ni trubadura da
Poleglo sunce oživi mistikom užasa prošarano
U koje Ardenski pjesnik
Iz mliječne bjeline netremice gleda
Mislim na tkača nepregledne plaveti
Što je u mirovinu te nedjelje pošao
U gradu u kome se bjelasalo mnoštvo zadnjica dama
Féliciena Ropsa
Sniježnih poput Rimbaudovog groba
Okruglih i lijenih ko kapi kiše
Što je padajući dahtala ko lokomotiva moga djetinjstva
I brojni falusi
Nabrekli
Milovali bijele bokove muza
Zatureno rumenilo prizivajući
Mladosti
Moje il’ slikarove?
Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje
Samoći pjevušim
I kiši i uspomeni na dan
U kom je zastalo sunce na dverima pakla gdje se odavno
Sva moja proljeća prže
I ženi sjeni
Što promiče kroz pjesmu poput lijenih kapi
Nedjeljne kiše
Moje sjećanje na grad
Ponekad je kao cjelov
A nekad na ljubavni hropac
Nalikuje
