DARKO CVIJETIĆ
Razumijemo li se i dalje, Bobo, i ako pišem OSTALINSKIM jezikom?
BOBA ĐUDERIJA
Voljela bih ja da se ne razumijemo. O, kako bih mirnije postojala. Kako bih ravnodušnije putovala. Kako se ne bih smijala na „granicama“. Ali moj problem je što razumijem sve jezike sa ovih prostora (štogod to danas značilo), čak i one koje još nisu smislili, čak i one koje su već izopćili.
Osjetljiva sam na jezik, kao neki ljudi na pelud. Uvijek mi izaziva reakciju. Čujem ga i kad ne zvoni blizu moga uha. Možda u stvari ne čujem, nego znam. Znam svaki jezik svijeta. To mi je neki poremećaj, od rođenja. Znam i eskimski. Vidiš, kad nešto srebrnasto i hladno zazveči, to su ti eskimski samoglasnici. Tvrđi su od naših i imaju oštre rubove. A opet nekako okruglasto klikću. Malo su i nezgrapni, često padaju, skližu se i posrću jer je tamo led.
Mora da je i kod nas led, stegla zima, Darko, kad ja posrćem i proklizavam preko onih granica na kojima moram pokazati osobne dokumente. Kako nešto što meni osobno tako ničemu ne služi, nešto što mi nije važno ni na koji od poželjnih načina, nešto što mi nije dragocjeno, može nositi naziv „osobno“?
Čekaj, Darko, da zamotam cigaretu. Volim motanje cigareta. Prisili me da se posvetim. Tako je malo stvari kojima se danas posvećujemo. Ako ne može brzo, ne može nikako. Možda motanjem duhana u stvari zapakiravam i poslije pretvaram u dim i slike. Recimo, slike iz Mostara, kad sam nekad, prije osobnih dokumenata, lutala mostarskim ulicama i gledala neke žene koje su sjedile ispred kuća ili u dvorištima i pušile. Sve su mi izgledale dobro i mudro. Možda zato sad i ja motam, valjda mislim da sam u godinama kad već smijem izgledati dobro i mudro. Vrijeme je, kanda.
Ili možda slike iz Sarajeva, kad mi je u frizerskom salonu čovjek prinio stolić, kafu i pepeljaru, „da se zabavim malo dok me frizira“. Ili slika iz Beograda, gdje se u jednom, omiljenom mi restoranu, još može zapaliti poslije ručka. Ili ono kad sam bila u Ohridu prošle godine… Evo, zastranila sam. Sve te slike. Ima ih toliko da mi ispadaju iz glave kao čikovi iz prekrcane pepeljare.
Razumijem li te, Darko? Razumijem toliko da pritišće. Toliko da bih izvrištala mnoga slova. Tamo, na granici. Pa nek me stave sa strane i pregledaju mi prtljagu. Kad bi oni samo znali koliko prtljage ja nosim sa sobom kad prelazim granice u regiji. Kad bi samo znali što sve imam za prijaviti. Ali ne prijavljujem, nikad. Jer ne bacaju se biseri… Jer je to ono što je meni važno. To je meni moje neprocjenjivo.
Taj tvoj jezik, koji nikada nisam prestala razumjeti.
Jezik kojim ti govorim, jezik kojim mi pričaš. Jezik kojim ti pišem, jezik kojim mi pjevaš.
To je moje osobno. Osobnije od svih dokumenata ovoga svijeta.
I zato ne pitaj razumijemo li se i dalje. Nego, kada će oni koji se upinju ne razumjeti, razumjeti da mi od našeg razumijevanja nikada nećemo odustati.
