Iz prvog ciklusa 1. Na braniku Uvek sam događaj ispred. Već sam sleteo u Amsterdam, ugledavši ga iz aviona. Ne znam da živim. Vozim se kanalima, s visine samo nazirući plave linijice bujice. Sve pulsira. Svako drvo, krilo aviona, asfalt, pesma. Sve je živo. Gutam više vazduha nego što mogu da primim. Gledam u nebo dok je tu blizu lepim nos za staklo prozora, pamtim oblake. Ništa da mi ne pobegne. Jasno vidim kako kuca grad. Sav je od zvezda, krakova u susretu, sav je od vena u plavom bujanju. Bio bih zahvalan da živim dugo. To sada mislim. Rano je. Rano je. Rano je, neko mi šapuće. Prerano sam se setio da ću umreti. Svejedno je gde putujem. Nemam onu bezbrižnost koja bi me jednim trenom prevela u smrt. Možda iz sna. Iz neznanja. Iznenada. Ne, već sam sada čuvar svog života stojim na braniku, kao da će svest o smrti oterati smrt. Non stop stražarim. Ne bežim, jer nije moguće. Ne čekam, jer ne razumem. Ali ću bar biti spreman, mislim se. 2. Šljivik Svi su se nekako snašli, jedino je baka višak. Žali za svojom kućom i to ne krije. Misli na prozore spavaće sobe, i Sunce koje ih je budilo. Ni ono više nije isto, ne može ni biti posle svega. Misli na svoju kuhinju, tanjire, mesingani avan, sto za kojim su sedeli. I blatnjavi put pre nego što je asfaltiran. Borili smo se za taj asfalt, a sad će ga izbušiti tenkovi, meci, izmoreni koraci, uplašeni u trku poslednji. Ona tuda više neće hodati. Ni da je mole, ne vraća se. Ni da joj plate. Šta joj je ostalo, kad ni trešnja u cvatu, ni opupela kajsija ni miris ljubičica. Ni lešnik mlad, vitak i nakrivljen. Sve izgaženo. I šljivik. Da li bar iz njega bere neka ruka, ili šljivik trune u samoći, sam sebe usisava u zemlju. Sve je plavo. Šljive, Njegove oči, Kondukterska uniforma. Ratno stanje za voćke. Za sve živote. Saterana u ćošak, deca joj više nisu dovoljna. Samo da traje što kraće. Iz drugog ciklusa 1. * Na klupi pored zgrade boravi i čovek duge bele brade, sav u teksasu. Preplanuo je ili mu je lice užareno pod naslagama života. Pocrveneli čovek. Izgleda da nikada ne progovara ni reč. Kao neko ko je to odlučio. Neće reći ni reč. Jedno jutro ga pozdravim, dobar dan. Pogleda me ispod oka. Onda, jutros prolazim pored njega u momentu kada ga prolaznica prepozna. Pitala ga je za familiju i on je pričao, dosta vedro. Oči su mu sijale, a u meni se javila groznica znatiželje, luda potreba da zagrlim daske na kojima spava. Dolazi zima. Komšiluk se menja, ljudi više ne spavaju po okolini, odmiču se od hladnog Dunava, znam da će i teksas čovek nestati, tražiću ga po gradu i bojim se da ga neću naći. Star je i ne znam kako bi preživeo zimu. Zašto se ne prijavi u neko prihvatilište? Zašto se ne prijavi u dom za stare? Dom se plaća. Da li je išta u životu planirao? Ko je bio i da li je uvek nosio sve teksas? VAJAR: Ne razmišljam o dolini iz koje potičem kao o dlanu na kojem mi je sve dato. Dolina je poznata po lepoti, dok stanovnici jedni druge upoređuju sa životinjama. Od malena, odlazak je zvezda vodilja. Vreme je bitno. Važnije od novca, prolazni smo. U dolini nas niko nije zadržavao. Roditelji su mi, kao mladiću, poslali pare da u Njujorku kupim loft. Nekada davno bilo je to par desetina hiljada dolara. Sada zvuči kao san. 2. * U zgradi uz kej stanovanje je počelo smrću političarevog oca, a završilo se smrću mog mačka. Između ta dva događaja rodio se Vuk. U trenucima njegovog rađanja sedim na terasi pred Dunavom, beležim ko prolazi, žena džogira u punoj opremi, čikica na rasklimanom biciklu, ljudi ulaze i izlaze iz žbunova uz vodu. Nekoliko meseci nakon toga, sedim na terasi ne znajući da pod obližnjim drvetom umire moj mačak. Tu se šćućurio, hteo je da bude sam. Odjednom, pogledom mogu da obuhvatim ceo život, nema osećaja beskonačnosti, jasno mi je da kraj dolazi. Mantram oko kraja, da ne dođe iznenada. Da ne nestanem naglo, bez pripreme. Mogu da zamislim svet bez sebe, samo ne želim da se to desi uskoro. Smiruje me pomisao na svet bez mene. To je smrt, i ne zvuči strašno. Već je jednom bilo, i biće i opet. Deset godina kasnije Vuk i ja prolazimo kejom, pokazujem mu terasu na kojoj sam sedela dok ga je mama rađala, a oko nas čikica na rasklimanom biciklu, čovek ulazi pa izlazi iz žbuna uz vodu. Isti ljudi rade svoje radnje. VAJAR: Portreti koje radim liče na te ljude, ali su u bližoj vezi sa svetlom koje probija kroz boju. Nijednog lica nema bez svetlosti. Bilo da je dan ili noć. Lica međusobno prepoznajemo svetlom. Detinjstvo sam provodio u tunelima od snega. Sneg je u meni do danas ostao svetlo na kojem najbolje izgledam.