„Jesi li se u međuvremenu klonirala?“ pitala sam Jelenu Zlatar Gamberožić, prilikom našeg posljednjeg susreta u ožujku ove godine, tijekom mog kratkog boravka u Zagrebu. Još uvijek sam bila pod dojmom njezine zbirke kratkih priča Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.), a već je u mojim rukama bila njezina nova knjiga – Knjige u priči (CeKaPe, 2023.).
Nova knjiga Jelene Zlatar Gamberožić posveta je čitanju i pisanju. U knjizi se autorica suočava sa svime onim što kič-čovjek uporno izbjegava. Od samog naslova pa preko uvodnih citata te kroz eseje i intimna pisma, ova knjiga čitatelju ne nudi osjećaj olakšanja, već ga izaziva i navodi na promišljanja. Dok je u društvenim mrežama potenciranoj masovnosti pisane riječi moderno društvo uglavnom zastranilo u održavanju na površini bliještećeg aktualnog populizma, šakom i kapom dijeleći te grabeći ispraznost, patetiku i sve ono masama dopadljivo, milo i nakićeno šarenim emotikonim, kojima se mnogi obilato koriste da bi izazvali instant željenu reakciju, Jelena Zlatar Gamberožić zaranja u mračne dubine sa svrhom analiziranja i propitivanja književnih prostora te njihovih stvaratelja/stvarateljica, odnosno autora/autorica. Od bajke do horora, kroz esejističke prikaze i intimna obraćanja, knjiga Knjige u priči moja je ozbiljna preporuka za preživljavanje u detonacijama emotikona i površnosti.
SUZANA BOSNIĆ
Tijekom jedne američke radionice kreativnog pisanja stalno su nas navodili da razmišljamo o čitatelju, iznova su se pojavljivala pitanja: Za koga pišete? Tko su vaši čitatelji? Odgovor mi je uporno izmicao jer nikad nisam pisala knjigu razmišljajući o čitatelju. Razmišljaš li o čitatelju dok pišeš? Što bi rekla, za koga je knjiga Knjige u priči?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Također ne razmišljam o čitatelju u smislu ciljane skupine koju svojim pisanjem nastojim zadovoljiti ili zaintrigirati. To mi se čini kao kalkulantski čin koji može imati svoje prednosti ako dobro osluškujemo puls i potrebe društva te ako znamo koje teme, kad i gdje prolaze, ali se može i izjaloviti ako se kroz to odmaknemo od tema koje nas uistinu zanimaju. Tako je i sa zbirkom eseja ‘Knjige u priči“. Reakcije uglavnom dolaze od ljudi koje zanimaju teme koje obrađujem kroz njih: Kič, ženski narativi, bajke kroz psihoanalitičku perspektivu, tema opsesija u književnosti… Ako ih zanima analiza tih tema ili eseji o odabranim knjigama, onda bi im zbirka mogla biti zanimljiva. Mislim da u konačnici svaka knjiga nađe svoju publiku. Također, mislim da bi bilo neispravno reći da pišem za nekoga. Možda je korektnije reći da pišem za ‘nešto’- za ideju koja se dulje ili kraće rađa, bilo da je riječ o ideji za zbirku priča, roman, ili, u ovom slučaju- zbirku eseja. Ideja ili koncept su ono što slijedim, za što se držim i što me vodi u dugim danima, tjednima, mjesecima, a nekada i godinama pisanja neke knjige.
SUZANA BOSNIĆ
Divne su mi tvoje uvodne riječi s početka knjige, pogotovo onaj prvi dio, sjećanje na ulazak u knjižnicu. Imala si desetak godina kad te pomisao na to da je najgore što u životu nećeš stići pročitati sve te knjige zatekla i pritom rastužila. Ostanimo još malo u knjižnici, u sadašnjosti, i prošećimo među policama knjižnice. Kako biraš što ćeš čitati i s kojom knjigom/knjigama ćeš izaći?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Slična mi se stvar u djetinjstvu i ranoj mladosti događala i u knjižnicama i videotekama (koje mi još uvijek nedostaju): ušla bih i zatim bi mi u pregledavanju knjiga i videokazeta vrijeme jednostavno proletjelo. Sjećam se čovjeka u videoteci koji je nastojao pomoći, ne shvaćajući da ja jednostavno moram dobro proučiti svaku kazetu koja bi me privukla. Danas s vremenom stojim nešto (mnogo) lošije, ali i dalje si dozvoljavam taj luksuz pregledavanja knjiga i filmova (online). I onda biram: prema piscima ili spisateljicama koji su me zadivili prethodnim djelima, prema redateljima koje volim, prema temi, žanru, ponekad prema preporukama, iako rjeđe, ali najtočnije bi bilo reći da biram intuitivno.
Intuicija me nikada nije iznevjerila, kako oko knjiga, tako ni oko bilo čega drugog.
SUZANA BOSNIĆ
Od svih knjiga Stephena Kinga koje si pročitala, u drugom dijelu knjige koji nosi naziv O knjigama, ti si odabrala osvrnuti se na njegov priručnik O pisanju. Beleške o zanatu. Hvala! Odmah sam je dodala na popis. Koliko su ti takvi priručnici važni i dan danas, nakon svih objavljenih knjiga? Imaš li možda još neki za preporuku?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Ovdje neću moći biti od pomoći jer zapravo takve priručnike ne čitam. Ne kažem da nisu važni, možda će nekome biti neizmjerno važni, nekome će možda pomoći da izađe iz neke spisateljske kaljuže u koju je upravo zaglibio, ali ja sam uvijek radije učila iz knjiga autora koji me zanimaju nego iz priručnika. ‘O pisanju. Beleške o zanatu’ sam pročitala jer je riječ o S. Kingu, čiji me pogled na tu temu zaintrigirao, ali i zato što nije riječ o klasičnom priručniku već zapravo o autobiografiji kroz koju se provlače i neprocjenjivi savjeti o pisanju, pri čemu King greške pokazuje pretežno na primjerima svojih knjiga, što može biti prava poslastica za ljubitelje njegova opusa.
Sjećam se kad sam davno, pišući doktorat, čitala neku knjigu o tome kako napisati doktorsku disertaciju. Mislim da je to prva i zadnja knjiga koju sam čitala na tu temu. Bila je dobra, ali jednostavno me više privlači učiti na konkretnim primjerima.
SUZANA BOSNIĆ
Iako su u ovoj knjizi, koja nije ni roman ni zbirka kratkih priča, teme koje te intrigiraju i dalje više-manje iste, u tvojim Neposlanim pismima ovaj put imamo, rekla bih, tvoj najintimniji glas do sada. T. Bernhardu se zahvaljuješ na ljutnji. U pismu upućenom F. Sagan očarana si pozdravljanjem tuge. U pismu za L. Carrola dotičeš se osobnog početak pisanja, kako ističeš „Nikad o pronalaženju izlaza. Uvijek o izgubljenima.“ Osjećaš li se ikad izgubljeno na svom putu pisanja, u toj silnoj količini i ljutnje i tuge i ne pronalaženju izlaza?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Rekla bih da je za mene pisanje put. Mislim da sam nevjerojatno povlaštena što imam priliku pisati i objavljivati, da je to gotovo nevjerojatna sreća za mene, uz sve ostale poslove i obaveze, uvijek naći vremena za pisanje. Nije samo sreća već i stalni rad, dakako, ali pisanje za mene jest taj izlaz koji spominješ. Zapravo je ono i smisao, moj poziv. I opet- nevjerojatna je sreća moći se svojim pozivom zaista i baviti u životu. Mislim da sam imala silnu sreću na mnogim životnim poljima, a pisanje je svakako jedno od njih.
SUZANA BOSNIĆ
Tone su samoće potrebne da bi se čitalo i pisalo. A onda nastupa onaj drugi dio (manje udobna zona?), dio koji uključuje objavljivanje knjige i promociju. Kako balansiraš između te dvije krajnosti: izoliranost u fazi stvaranja vs. izloženost u fazi promocije/samopromocije?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Da, promocije i slično su (za mene) svakako manje udobna zona, ali nije sve ni u udobnosti, nešto je i u dugu koji imamo prema izdavaču, knjizi i vlastitom radu. U znanosti često imam javne nastupe, a tako je i u književnosti. Nastojim to korektno raditi, kad i koliko se od mene zahtijeva i trudim se predstaviti svako djelo na najbolji mogući način. Ponekad nije ni loše reflektirati na vlastiti rad. U intervjuima me najviše intrigira kako je onaj koji radi intervju shvatio knjigu, što ga je zaintrigiralo, koja mu se mjesta čine jačim, a koja slabijim… I volim ući u dijalog temama o kojima pišem, vidjeti i što tko misli o mojim knjigama, čitati kritike. Sve su to načini na koje knjiga komunicira sa svijetom, i dobro je kad postoji interes i prijem za ono napisano.
A samoća? Čovjek na kraju uvijek ostane sam sa sobom, neovisno o eventualnoj medijskoj i inoj pažnji.
Tone samoće su lijepe, blagoslovljen je onaj koji ih ima, bez njih je teško, gotovo nemoguće stvarati. Ako govorimo o samoći, dakako, a ne osamljenosti. (zanimljivo je da si to spomenula, upravo pišem esej na temu razlike samoće i osamljenosti, inspirirana izuzetnom autoricom Otessom Moshfegh).
SUZANA BOSNIĆ
Desetljeće si već u pisanju i objavljivanju pa je možda ovo dobar trenutak za nekakav „okrugli“ zaključak ili osvrt. Što se promijenilo u izdavaštvu, na književnoj sceni i na tvom osobnom spisateljskom putu od objavljivanja tvoje prve knjige, zbirke priča Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), do danas?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Doista, već je prošlo desetljeće u kojem sam pisala i objavljivala. Ne bih izvodila zaključke o promjene u izdavaštvu i sceni jer mi se čini da bi tu bilo potrebno longitudinalno istraživanje da dođemo do nekih pametnih ili točnih zaključaka, a moji subjektivni dojmovi bi bili iznimno netočni jer 2014., pa i narednih godina, nisam sustavno i detaljno pratila ta događanja. Nisam sigurna ni da bih sada mogla precizno opisati ta kretanja i transformacije…
‘Spisateljski put’, kako to gordo zvuči. Na mom osobnom spisateljskom putu promijenio se moj odnos prema tekstu, prema napisanom. Puno sam kritičnija prema sebi nego prije (a bila sam i prije). Kako čovjek raste i razvija se, tako se više suočava sa svojim greškama, snagama i slabostima- sa samim sobom. Prije sam se mnogo više čudila onome što na papir izlazi, iako je i tada i danas to izlazilo iz područja nesvjesnog, barem u prvoj varijanti. Zatim bi se na tome radilo, uređivalo, dorađivalo, prerađivalo… to je ostalo jednako prije deset godina i danas. Također, danas sam sklonija analizama i sukusima svega pročitanog, zato je i došlo do esejističke forme u mom pisanju. Sada ipak postoji neko znanje koje se dugo prikupljalo i kojim se sada može baratati. Također, prije sam bila jako nesklona kombiniranju onoga čime se bavim u znanosti (urbana i ruralna sociologija i sociologija prostora) s književnim temama, ali kako sam već dugo i u jednome i u drugome (u znanosti gotovo dvadeset godina), sada mi se sviđa kada teme prostora ulaze u teme priča, romana ili eseja. Dapače, mnogo više stvari promatram kroz tu, prostornu dimenziju. Likovi, njihove dileme, priče, ideje, sve se može pokazati i promišljati kroz prostor. Zato sam i osmislila radionicu ‘Prostor i književni tekst’ u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu u kojoj se bavimo prostorom i načinima na koje on utječe na priču.
SUZANA BOSNIĆ
Čime si zaokupljena ovih dana? Kloniranjem sebe da stigneš još više pisati? Ili bi možda radije posegnula za AI generatorima za pisanje?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
Nema potrebe za kloniranjem niti AI, još uvijek sve stignem sama napraviti, iako se doista posljednjih godina za mene zavrtilo jako puno toga i na književnom i znanstvenom, a i ostalim planovima.
Trenutno, osim na znanstvenim projektima i tekstovima te radionicama pisanja itd. radim na zbirci priča ‘Lepet’ koja bi trebala izaći u izdavačkoj kući Jesenski i Turk početkom 2025. godine, a napisala sam i novi roman. Mislila sam da će me sve to umoriti, ali izgleda da nije, i dalje me svašta uzbuđuje i motivira. Radim i na projektu ‘Slika i 1000 riječi’ s kolegom akadamskim slikarom Česijem Novakovićem. On stvara slike, ja tekstove inspirirane njegovim slikama, i obratno. Mislila sam da ćemo se možda iscrpiti, ali svaki novi tekst i slika pune nas novom energijom. I dalje pišem eseje o knjigama za portale (trenutno za portal ‘Kritika h,d,p’). Uređujem i internetsku stranicu ‘Čitaj mi’ (citajmi.org) na kojoj objavljujem prozne i poetske radove različitih autora koji su mi zanimljivi. Pozivam sve koji su zainteresirani da pošalju svoje radove.
Ako osjetim zamor ili kronični pad energije ili ushita prema pisanju, stat ću. Neće mi biti problem stati, pa ni sassvim prestati objavljivati ako procijenim da napisano nije dovoljno kvalitetno. Ne mislim da bi itko time bio zakinut, svi smo i te kako zamjenjivi i u konačnici – nebitni. Ali evo, da ne završim s tom rečenicom koja se čini pomalo defetističnom, recimo da smo mi nebitni, ali pisanje je bitno. Napisano je bitno. Ne sve, pogotovo u ovoj hiperprodukciji tekstova danas, ali nešto ipak može biti kvalitetno. Može promijeniti, usmjeriti, usrećiti, ushititi, motivirati, pomoći. Može nekoga, u nekom trenutku, i spasiti.
Uvijek je moglo, uvijek će i moći.
