Ova noćna mora nikada neće završiti. Očito je- ne postoji privikavanje njezinog organizma, dakle, ne postoji način da se malog uljeza dočeka onako kako je to prigodno, kako to žene rade oduvijek i radit će zauvijek. Neće izaći krvav i sluzav, sa svim dijelovima tijela, spreman na život, s organima razvijenima i rastegnutima, debeo i sretan. Vjerojatno neće. A možda i hoće? Doktori ne znaju, ‘svaki organizam je drugačiji, gospođo i drugačije reagira na trudnoću’.
Da, shvatila je toliko. Zlo joj je od onih trudnica koje se prešetavaju okolo s cigaretama, putuju i smiju se i žale jer ne bi smjele više piti pet šalica kave dnevno, ali onda ih ipak popiju jer, k vragu, jednom se živi, a i šta sad, veći šok za dijete bilo bi prekinuti s ovisnostima naglo.
Zašto je njezin organizam toliko podbacio? Zašto ne može proizvesti bebu, pravu, zrelu, potpunu, zašto stalno pokušava izbaciti taj zametak, tako rano i tako silovito? To nitko ne zna. ‘Tijelo možda nije spremno’. Ali zašto nije spremno, zašto? Toliko dugo je radila na tome da ga pripremi: čajevi, trave, pivski kvasac, cimet, slanutak i leća, sve što pospješuje plodnost, svaki štand na svakoj tržnici, plodnost, poboljšajte svoju plodnost, na svakom koraku, Evine kapi, ulje noćurka, biljka Očajnica (nazvana prema očajnim ženama koje nisu mogle imati djecu), hajdučka trava, uvijek naravno melisa, od melise prolaze i mučnine, ali ona nema mučnina, ona samo krvari. Krv gusta, ljepljiva, krv u kojoj se svaki put može naći ono. On ili ona, ne zna se, rano je, a kako stvari stoje, vjerojatno neće nikada niti saznati.
Želi samo jedno: kada bude izlazio, da je ne prisiljavaju da gleda, da ne vidi nekakvu veću masu, nešto što je stvarno i opipljivo. Da samo iscuri s krvlju koja sad već gotovo svakodnevno navire u većim ili manjim količinama, neovisno o tome da li ona sjedi ili stoji, leži ili miruje kao sfinga i trudi se ne pomaknuti niti jedan jedini mišić, trepavicu ili prst.
Mrak je svuda oko nje. Nikada nije zamišljala da su bolnice toliko mračne. Njihova bjelina je zavaravajuća, ili su to samo bile reklame: veliki prozori, ljubazno osoblje s čistim instrumentima. Ovo je nešto sasvim drugo: sporo lutanje po hladnim hodnicima, pa ‘dižite se, idemo na ultrazvuk’, a zatim opet polako do sobe, male, zagušljive sobe s tri kreveta u kojoj se posteljina ne mijenja tek tako, ma koliko dugo ona krvava ležala na njoj, a zatim opet krvarenje, takvo da nikad ne zna koliko će tople tekućine izaći, ali i takvo da je nešto uvijek zaprljano, da su plahte ili barem njezine gaćice i ulošci uvijek mokri, da nema načina da se to ikada sasvim počisti. Ta krv, koja uvijek može biti i on ili ona, u koju se mogao sakriti i vjerojatno se i sakrio poput malene kuglice vate. Zna, osjeća to da će doći trenutak u kojem je do maloprije bio u njoj, a zatim ga više neće biti. Izbacit će ga njezin organizam kao što ga je unutra udahnuo njegov orgazam. Njihovi organizmi, to nije trebalo biti tako, oni su imali savršeno slaganje, savršenu kemiju, njihova koža bila je kao jedno, spojena iglom i koncem jedna uz drugu. To je trebalo biti njihovo, snažno, jogunasto dijete, jako, prije svega izdržljivo, pa on je sportaš. Što se događa? Zašto nije jako, zašto nije izdržljivo, zašto ga s toliko otpora i diktature nadvladava njezino tijelo?
Osoblje je neljubazno i grubo, no uvijek iza pristojnog smješka. ‘Spavajte’ , govore joj. ‘Mirujte’. Žena u krevetu pored nje povraća desetak puta dnevno, nekada i više. I ona bi željela povraćati. Ne bi imala ništa protiv povraćanja i infuzija, ako bi one značile da čedo u njoj jača i hrani se njom, onako kako je to i zamišljeno, kako je priroda uredila, kako i dalje uređuje. Povraćala bi od jutra do mraka, kao što ova žena povraća i napinje se svaki put kao da će ispustiti dušu, ali nije prolila niti kap krvi. Niti jednu jedinu kap. Njezin se plod uglavio tako čvrsto da ga niti pad s tko zna kojeg kata ne bi odvojio od njezine maternice, tako to ona zamišlja.
A ta je žena gleda gotovo zavidno, vjerojatno misli da je lijepo samo ležati i mirovati, bez povraćanja i mučnine, a sve će se ostalo već nekako riješiti.
Samo, neće. Osjeća da neće.
Vizita. Kratko, nezainteresirano, svakog jutra. ‘Kako ste?’ – pitaju je. Sliježe ramenima. Ne zna što reći. Zapravo, nema što reći. Je li bilo krvarenja, nije bilo? To je dobro. Bilo je? To nije dobro. Daju joj njezine lijekove. Koliko lijekovi štete bebi, jednom je pitala. ‘Gospođo, valjda vam ne bi davali lijekove koji štete bebi!’ – podviknuli su. Nije više puno pitala. Ipak, sumnjala je. Sumnja je jaka. Žena pored nje, ona koja povraća, odbija čak i lijekove protiv mučnine. ‘Ne, od Reglana još više povraćam. I od Peptorana. Ne želim Paracetamol, ne boli me glava.’ Pa joj ne daju ništa, samo glukozu, vodu, vitamine. Ne mogu joj ništa. Klonula je i sasvim bijela. Ne može dulje govoriti bez povraćanja.
Što će biti s njima?
Mladi doktori dolaze katkad katkad s hitne službe i tješe ih: ‘Trudnoća je jedno veliko mučenje. Nitko to ne zna bolje od vas.’ – kažu. Ženi koja je došla s neobjašnjivim bolovima u području rebara govore: ‘Ne znamo, gospođo. Ako je od trudnoće, možda će se smanjiti s vremenom. Ako nije, povećavat će se. Za devet mjeseci ćemo znati više i tada će sve završiti.’
Devet mjeseci. Žena s bolovima gleda u strop i ne trepće. Kako devet mjeseci može ikome djelovati kao razdoblje koje se može preživjeti u bolovima? Ženi koja povraća oduzeli su lavor za povraćanje. Sada s infuzijama duboko u venama juri na WC povraćati, a nekada ne stigne do tamo na vrijeme pa povraća pored. Ipak je njezin krevet skroz do prozora, najdalje od kupaonice. Kasnije briše svoju bljuvotinu toaletnim papirom. Jedva hoda.
Ali, nema pomoći. Mora proći samo, kažu doktori. Tijelo najbolje zna. I slično.
Sve nekako počinje i nekako završava. To je jedina, glupa rečenica koja joj se probija kroz svijest više od 100 puta dnevno. Samo je pitanje koliko će dugo morati čekati.
Nada se jedino da sam kraj neće boljeti previše. Ne misli na fizičku bol. To dođe i prođe. Ali ono što tijelo napravi duhu, to kao da ne odlazi. Fizička bol čini joj se kao vršak lednog brijega. Ono ispod, to je ono što će pamtiti. Vjerojatno zauvijek.
Ne može više. Ponavlja to svaki dan i onda sve krene opet.
I opet. Novi dan, novi lijekovi, i zatim obavezni Normabel koji želi sakriti zauvijek ispod posteljine, ispod, duboko ispod svog kreveta i moći nestati u njemu jer je opušta, jer joj daje omamljenost koja je smiruje. I opustošeni pogled van. Na rijetku travu ispred bolnice, na mjesto kojim nitko ne prolazi. Žene lijevo i desno od nje odbijaju Normabel. Ona želi spavati, izgubiti se, zaboraviti. Ne želi biti svjesna toga da ne smije hodati, trčati, da ne smije plivati, izaći na sunce, piti kavu. Ionako to stalno sanja. Sanja zelenilo, brda, visoke vrhove s kojih skače u prohladna svjetlucava jezera, a zatim izranja i pliva i smije se. Žena koja povraća kaže da sanja vodu. Da može piti vodu, puno vode. Sad je to nemoguće, od svakog gutljaja vode povraća.Kaže da nije bila ni svjesna kako je biljkama kada se suše. Ako preživi, svaki dan će zalijevati biljke. Žena s lijeve strane presavija se od bolova. Ona ne može spavati niti sanjati.
Dugo u noć jauče u krevetu.
Po nju dolaze s kolicima kada ide na ultrazvuk. Hodati smije sve rjeđe. Ne osjeća više mišiće, ruke i noge, kao da se pretvorila u želatinastu masu. Špagetu. Kičma se savila, koža opustila. Kada će opet trčati, voziti bicikl? Na ultrazvuku uvijek ušuti i zadrži dah. Ne može nastaviti disati dok ne čuje najvažniji zvuk- zvuk otkucaja. Prvo ih čuje slabije, a zatim nešto jače, iako joj se čine tako tihima i uplašenima da ih poželi pojačati. Želi viknuti: drž se, ne puštaj! Ali ne može, boji se da će, ako se imalo napne, ako iz sebe pusti glasniji zvuk, krv opet krenuti. Prvo malo, tek toliko da zaprlja gaćice, a onda jače, gušće, nepreglednije. Zato se ne smije pomicati. Ne smije čak niti disati. Odlazak na WC rezerviran je samo za malu nuždu.
‘Kada ste posljednji put imali veliku nuždu?’ pitaju je s namjerom da to i zapišu. Ne sjeća se. Tjedan dana? Više? Ne želi se napinjati, a prirodnim putem ništa ne izlazi. Osim krvi. Njezino tijelo, izgleda, sada ima samo jednu jedinu misiju – riješiti se uljeza. Ne zna kakvu misiju imaju tijela žena oko nje. Onoj koja povraća možda tijelo samo poručuje da je njezin plod toliko jak da će se boriti, da će prije uništiti nju od sebe samog. A ona s lijeve strane, koja se presavija od bolova? Ona barem jede, pije, šeće po bolnici sve dok je ne uhvati bol. Ali ta bol, to je možda samo priklješteni živac, problemi s kičmom koje je imala i prije. Nema nikakve veze s trudnoćom, osim što joj ne mogu pomoći. Ne još. Sve su prerano u trudnoći, nije još ništa sigurno. Kada će biti sigurno? U četvrtom mjesecu? Možda, iako, ona zna da neće doći do četvrtog mjeseca. Ne zna kako, ali zna, iako je taj mjesec tako blizu, on je obala koju već može vidjeti.
‘Ako je žena inače zdrava, ne bi trebalo biti problema u trudnoći, a vi ste sve zdrave, samo zdravi ljudi zanesu, znate…’ tumače im kao malim učenicama. Da, čula je to već. Da, zdrava je. Nije imala nikakvih zdravstvenih problema tako dugo koliko joj sjećanje seže. Ni ona, a pogotovo ne on, njezin suprug.
Iako, njega se rijetko kada spomene. Na njega se ne pomišlja. On nije uračunat u jednadžbu u kojoj je ona trenutno. Jednom kada je zatrudnjela, dalje je sama u tome. On može biti pored, može je držati za ruku, može plakati, sam, u svojoj sobi. Organizam je njen i samo njen, dijete je šćućureno u tamnici svoje, ako bude sreće, buduće majke. Nitko nema prilaza. Da, tu je, odmah ispod tanke opne kože trbuha i masnih naslaga, ali kao da je udaljeno milijardu godina. Ono je tu, ali i nije tu. Ona ga ne osjeća, i proći će mjeseci dok se to ne dogodi, ako ga ikada osjeti, a ostali znaju da se nešto događa, nešto veliko i opasno, ali tome nemaju pristupa.
Suprug dolazi i ulazi oprezno, uvijek u strahu. Boji li se više za nju ili za dijete? Ne može to iščitati iz njegovog pogleda. A što on može iščitati iz njenog? Ne želi ni pomišljati na to. Suprug sjedi i gleda je. U njegovom pogledu su strah i tišina. Ništa ne ovisi o njemu. I ništa, a sve, ovisi o njoj. Ona stavlja ruku na svoj trbuh. Ništa ne osjeća. Nema napetosti, ništa se ne vidi. Žene koje se odlučuju na pobačaj, pomišlja, i ne znaju na što se odlučuju. Imaju samo ideju. Kao i one koje odluče zadržati dijete. Niti jedne niti druge ne znaju o čemu se radi. Ona pogotovo ne zna o čemu se radi. Gdje je zametak? Gdje je beba? Što sada radi? Čitala je da u 23. tjednu trudnoće mali fetusi počinju sanjati. O čemu sanjaju? Sve što znaju je posteljica i voda u kojoj se kreću brzinom malenih riba. I majka, ta prijateljska ili neprijateljska unutrašnjost. U njezinom slučaju, neprijateljska. Njezin fetus će se, upozoravaju, ako ne stane krvarenje, od njezine utrobe svakako rastati. A rastat će se i ona od njega. I što će onda nadomjestiti taj gubitak? Drugi pokušaj, ili treći? Hoće li sljedeći put sve biti u redu?
Muž joj je donio pizzu, iako nema ništa protiv bolničke hrane. Čajevi, juhe, mesa, povrće i tjestenina- sve je odlično, nekim čudom, jer je bolnička hrana obično prvo što se kritizira. Mora puno i raznoliko jesti, govore joj. To će ojačati i nju i plod. Pa jede. Zatim provjerava uložak. Krv. Pa prestaje jesti. I čeka. Zatim prolaze dani bez krvi. Oblijeva je ushićenje i nadolazi nada. Zatim opet. Koliko sve to može trajati? Još par tjedana, još malo, sigurno ne dulje. Koliko traje za ostale žene?
Dolaze joj u posjet i hrabre je. Govore da će sve biti u redu, samo se mora još malo strpiti. Ali nju to ne smiruje. Želi znati zašto. ZAŠTO je do toga došlo. Gleda u muža, on gleda u nju. Nema nikakvog odgovora. On se isto pita. Propituje sve zakutke njihovog zajedničkog života. Je li mu nešto prešutjela? Je li joj nešto prešutio? Zna li ona nešto što on ne zna? Kako je krvariti, nositi nešto u sebi i onda to izgubiti? Ili moći izgubiti svakog trenutka? Pokušava je zagrliti, ali boji se da će je povrijediti. Možda je nešto boli? Njega, kada krvari, obično i boli. Zato i postoji krv, da ukaže na bol, na to da nešto nije kako treba. Boli li nju? Ona odmahuje glavom. Je li gladna? Ne, ali pojest će kad je već donio. Šteta da se baci.
Tišina se razlijeva sobom kao crna gusta voda. U njenom slučaju, uvijek će biti crvena. Crvena tekućina koja je razdvaja od normalnosti, od svih ostalih. Više ne zna s kim i kako razgovarati. Uostalom, o čemu? Poslovima? Ljubavnim susretima? Dionicama? Sve se slijeva u gusto koje je njoj, a izlazi. I tu je i nije. I želi i ne želi ostati.
Sanja otkucaje, kako žurno, kao kod malene ptice, preskaču jedan drugog. Oni su jedini znak da je tu, da možda ipak nije sve izgubljeno, iako negdje, duboko u sebi, zna da joj slijedi rastanak od njih, od male ribice koja sumanuto pliva i pokušava preživjeti.
Možda će sve biti u redu sljedeći put, pomisli, dok osjeća poznatu vruću masu kako u novom naletu izlazi iz nje. Možda postoji razlog…? Po prvi put, pokuša se napnuti i zgrčiti, pomoći onome što je čeka, onome što se događa njezinom tijelu. U svakom kraju je i novi početak, sjeti se još jedne izreke koja joj se ovog puta i ne učini toliko prazna.
– Možeš li molim te pozvoniti sestrama? – pita muža koji sa strpnjom iščekuje bilo kakav njezin znak, uloga u koju se pretvorio posljednjih mjeseci.
On pritišće sklopku dok nju obuzima lagana nesvjestica.
Čini joj se da nestaju u ružičastoj masi, mekanoj poput vune. Propada duboko, ali nikada do kraja, uvijek postoje novi slojevi u koje može utonuti, koja je nježno obavija. Oko sebe osjeti komešanje slično lepetu krila. Učini joj se da je netko otvorio prozor. Osjeti ljepljiv i hladan znoj na svom licu i grudima. Pomisli kako je to fino, sasvim je mokra i uronjena u svoju posteljicu od oblaka, više ništa ne osjeća niti ne treba misliti.
Zvukovi komešanja i glasova postaju sve dublji i sporiji dok konačno ne nestanu. Pomisli kako se vjerojatno više neće vraćati u ovu sobu i kako će iza nje ipak morati oprati posteljinu.
Zatim više ne pomišlja ništa.
