S obzirom na predmet današnjeg izlaganja, započet ću s jednom metaforom. Prva od brojnih metafora kojih ću se nastojati prisjetiti dolazi s Dalekog istoka, iz Kine. Ako se ne varam, Kinezi svijet nazivaju “deset tisuća stvari”, ili – što ovisi o ukusu i mašti prevoditelja – “deset tisuća bića”.
Držim da tu nadasve opreznu procjenu, izraženu brojkom deset tisuća, možemo prihvatiti. Sigurno je da na svijetu postoji više od deset tisuća mrava, deset tisuća ljudi, deset tisuća nada, strahova ili noćnih mora. No prihvatimo li brojku deset tisuća, i pomislimo li da se sve metafore tvore spajanjem dviju različitih stvari, tada možemo, ako imamo dovoljno vremena, izvesti gotovo nevjerojatan broj mogućih metafora. Već sam zaboravio svoje lekcije iz algebre, ali mislim da bi taj broj trebao biti 10 000 pomnoženo sa 9999, pomnoženo sa 9998, i tako dalje. Broj mogućih kombinacija, naravno, nije beskonačan, ali osupnjuje maštu. Moglo bi nas to navesti da pomislimo: zašto bi, zaboga, pjesnici širom svijeta i u svim vremenima trebali koristiti iste gotove metafore, kad ima toliko mogućih kombinacija?
Argentinski pjesnik Lugones zapisao je davne 1909. godine da pjesnici koriste uvijek iste metafore, i da će se on okušati u otkrivanju novih metafora za Mjesec. I doista ih je smislio više stotina. Također je, u predgovoru knjizi Lunario sentimental[1], naveo da je svaka riječ mrtva metafora. Sama ta tvrdnja je, dakako, metafora. Ipak, mislim da svi osjećamo razliku između mrtvih i živih metafora. Uzmemo li bilo koji dobar etimološki rječnik (na pameti mi je moj neznani stari prijatelj dr. Skeat)[2] i potražimo bilo koju riječ, sigurno ćemo negdje naći skrivenu metaforu.
Na primjer to možete naći u prvim stihovima Beowulfa – riječ preat označavala je “bijesnu gomilu”, ali danas se ta riječ odnosi na učinak a ne na uzrok. Zatim imamo riječ “king” (kralj). “Kralj” izvorno bijaše cyning, što je značilo “čovjek koji predstavlja rod (kin), narod.” Etimološki su, dakle, “king”, “kinsman” i “gentleman” ista riječ. Ipak, ako kažem: “Kralj je sjedio u svom uredu, brojeći novac,” o riječi “kralj” nećemo razmišljati kao o metafori. Zapravo, priklonimo li se apstraktnome mišljenju, moramo zaboraviti da su riječi metafore. Moramo zaboraviti, primjerice, da je u riječi “consider” (smatrati, razmatrati) prisutan trag astrologije, budući da “consider” izvorno znači “biti sa zvijezdama”, “praviti horoskop”.
Ono što je u vezi s metaforom važno, rekao bih, jest činjenica da je čitatelj ili slušatelj osjeća kao metaforu. U ovom ću se izlaganju ograničiti na metafore što ih čitatelj osjeća kao metafore te izuzeti riječi poput “king” ili “threat”; niz bismo možda mogli nastaviti do u beskraj.
Ponajprije bih se želio prihvatiti nekih gotovih obrazaca metafore. Koristim riječ “obrazac”, jer će metafore koje ću navesti za uobrazilju biti među sobom posve različite, dok bi za logičnog mislioca one bile gotovo iste. Na taj bismo način o njima mogli govoriti kao o jednadžbama. Uzmimo prvu koja mi pada na um. Uzmimo uobičajenu, starostavnu usporedbu očiju i zvijezda, ili obratno, zvijezda i očiju. Prvi primjer kojeg se prisjećam dolazi iz Grčke antologije[3], i mislim da se pripisuje Platonu. Stihovi (grčki ne znam) glase otprilike: “Da sam barem noć, pa da s tisuću očiju gledam tvoj san.” Ovdje, dakako, osjećamo nježnost ljubavnika; osjećamo njegovu želju da bude kadar vidjeti svoju voljenu s mnogo mjesta odjednom. Osjećamo nježnost u pozadini tih stihova.
Uzmimo sada drugi, manje uzvišen primjer: “Zvijezde gledaju dolje.” Shvatimo li logičko mišljenje ozbiljno, ovdje imamo istu metaforu. Ipak, učinak na našu uobrazilju posve je drukčiji. Stih “zvijezde gledaju dolje” ne navodi nas da pomislimo na nježnost; prije nam pruža predodžbu o naraštajima ljudi koji se kinje i muče te o zvijezdama što ih iz visine gledaju s oholom ravnodušnošću.
Dopustite mi da navedem i drukčiji primjer – jednu od strofa koje su me se najsnažnije dojmile. Stihovi dolaze iz Chestertonove pjesme naslovljene “Drugo djetinjstvo”:
But I shall not grow too old to see enormous night arise,
A cloud that is larger than the world
And a monster made of eyes.
[Ali neću ostarjeti toliko da ne vidim kako pomalja se golema noć,
Oblak što veći je od svijeta
I čudovište sazdano od očiju. ][4]
Ne čudovište puno očiju (takva čudovišta poznajemo iz Otkrovenja svetog Ivana) nego – što je kudikamo jezovitije – čudovište sazdano od očiju, kao da su te oči njegovo živo tkivo.
Razmotrili smo tri slike čije se podrijetlo dade svesti na isti obrazac. No, ono što bih želio istaknuti – a to je zapravo jedna od dviju važnih točaka u mom izlaganju – jest da nas, iako je obrazac u suštini isti, u grčkom primjeru “Želio bih da sam noć” pjesnik navodi da osjećamo njegovu nježnost, njegov nemir, u drugom ćutimo neku vrst ravnodušnosti spram ljudskih stvari, dok u trećem obična noć postaje noćnom morom.
Uzmimo sada drukčiji obrazac: predodžbu o vremenu koje teče – koje teče poput rijeke. Prvi primjer dolazi iz pjesme koju je Tennyson napisao kada mu je, mislim, bilo trinaest ili četrnaest godina. On ju je uništio, ali je, na našu sreću, jedan stih preživio. Mislim da ćete ga naći u Tennysonovoj biografiji što ju je napisao Andrew Lang.[5] Stih glasi: “Vrijeme što teče usred noći.” Držim da je Tennyson veoma mudro odabrao baš to doba. Po noći su sve stvari tihe, ljudi spavaju, a vrijeme svejedno i dalje bešumno teče. To je jedan primjer.
Postoji i roman (siguran sam da ga imate na umu) koji se zove naprosto O vremenu i rijeci.[6] Samo spajanje tih dviju riječi ukazuje na metaforu: i vrijeme i rijeka teku. Zatim je tu i čuvena izreka grčkog filozofa: “Nitko ne stupa dvaput u istu rijeku.[7] Ovdje nalazimo početak užasa, jer isprva mislimo na rijeku kako teče, na vodene kapi što se razlikuju jedna od druge. A potom nas se navodi da osjetimo kako smo mi ta rijeka, kako smo nepostojani poput rijeke.
Znamo i one Manriqueove stihove:
Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
qu’es el morir.
[Naši su životi rijeke
što utječu u more
koje je smrt.][8]
Ovaj iskaz nije odveć dojmljiv na engleskome; volio bih da se mogu sjetiti kako ga je preveo Longfellow u svojim “Coplas de Manrique”.[9] No, naravno (tom ćemo se pitanju vratiti u drugom predavanju), u pozadini gotove metafore imamo svečanu glazbu riječi:
Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
que’es el morir:
alli van los senorios
derechos a se acabar
e consumir …
Metafora je, ipak, u svim tim slučajevima potpuno ista.
A sada ćemo prijeći na nešto veoma otrcano, nešto što će vam možda izmamiti osmijeh: riječ je o usporedbi žena s cvijećem, i obrnuto, cvijeća sa ženama. Ovdje, dakako, ima i previše lakih primjera. No, postoji jedan koji bih želio prizvati (možda vam i nije poznat) iz nedovršenoga remek-djela Roberta Louisa Stevensona Hermistonska brana. Stevenson pripovijeda kako njegov junak odlazi u jednu crkvu u Škotskoj, gdje ugleda djevojku – ljupku djevojku, kako nam daje naslutiti. Sluti se i to da samo što se nije u nju zaljubio. On je, naime, gleda, a zatim se pita postoji li u tome krasnom tijelu besmrtna duša, ili je ona samo životinja boje cvijeća. Grubost riječi “životinja” dokida se, naravno, onim “boje cvijeća”. Držim da nam nisu potrebni drugi primjeri tog obrasca, koji se može naći u svim vremenima, u svim jezicima, u svim književnostima.
Prijeđimo sada na još jedan od bitnih obrazaca metafore: onaj života kao sna – na osjećaj koji nas spopada, naime, da je život san. Očiti primjer koji nam pada na pamet jest: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.“[10] Moglo bi zvučati kao blasfemija – previše volim Shakespearea da bih mario za to – no promotrimo li te riječi (a ne mislim da bismo ih trebali motriti odveć pomno; prije bismo trebali biti zahvalni Shakespeareu za taj, kao i za brojne druge darove), vidjet ćemo kako postoji sitno protuslovlje između činjenice da su naši životi poput sna, odnosno da u njihovoj biti ima nešto nalik snu, i prilično obuhvatne tvrdnje: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.” Jer, ako smo stvarni u snovima, ili ako smo samo sanjači u snovima, onda se pitam možemo li postavljati takve obuhvatne tvrdnje. Ta Shakespeareova rečenica pripada filozofiji ili metafizici prije negoli poeziji – premda je dakako uzvišena, uzdignuta do poezije zahvaljujući kontekstu.
Drugi primjer istog obrasca dolazi od velikoga njemačkog pjesnika – beznačajnog kraj Shakespearea (ali rekao bih da su svi pjesnici kraj njega beznačajni, osim možda dvoje ili troje). Riječ je o vrlo poznatom djelu Walthera von der Vogelweidea. Pretpostavljam da bih ga trebao kazati ovako (pitam se koliko je moj srednjonjemački dobar – morat ćete mi oprostiti):
“Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”
“Jesam li sanjao svoj život, ili je on bio stvaran?”[11]
Mislim da je to bliže onome što pjesnik pokušava reći, jer umjesto obuhvatne tvrdnje tu imamo pitanje. Pjesnik se u čudu pita. To nam se svima dogodilo, ali to nismo izrazili kao Walther von der Vogelweide. On se pita: “Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”, i to nam kolebanje, mislim, daje onu bit života nalik snu.
Ne sjećam se jesam li vam u svome posljednjem predavanju (jer to je rečenica koju često i uvijek iznova navodim, i navodio sam je cijeloga života) spomenuo navod iz kineskog filozofa Čuang Cua. On je sanjao da je leptir i, probudivši se, nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji sada sanja da je čovjek. Ta je metafora, vjerujem, najkrasnija od svih. Ponajprije stoga što započinje snom, pa poslije, kad se on probudi, u njegovu životu još uvijek ima nečega snovitog. I, kao drugo, stoga što je, nekim gotovo čudesno sretnim slučajem, odabrao pravu životinju. Da je rekao: “Čuang Cu je sanjao da je tigar,” u tome ne bi bilo ničega. Leptir u sebi ima nečega krhkog i prolaznog. Ako smo snovi, pravi način da se to nagovijesti jest pomoću leptira, a ne tigra. Da je Čuang Cu sanjao da je tipkač, to nikako ne bi valjalo. Ili kit – to mu također ne bi bilo dobro. Mislim da je odabrao baš pravu riječ za ono što je pokušavao reći.
Pokušajmo se posvetiti drugom, vrlo čestom obrascu, koji spaja predodžbe spavanja i umiranja. On je posve uobičajen i u svakidašnjem govoru, ali ako potražimo primjere, otkrit ćemo da su veoma različiti. Mislim da Homer negdje govori o “željeznom snu smrti”.[12] Tu nam on iznosi dvije suprotne predodžbe: smrt je neka vrsta sna, ali taj je san ipak sazdan od tvrde, nesmiljene i okrutne kovine – željeza. Ta je vrsta sna neprekinuta i neprekidiva. Tu, naravno, imamo i Heineovo: “Der Tod daß ist die frühe Nacht.”[13] A budući da se nalazimo sjeverno od Bostona, mislim da se moramo prisjetiti onih možda predobro znanih stihova Roberta Frosta:
The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.
[Divne, tamne i duboke su šume
Al ostaju obećanja da se ispune,
I milje da prijeđem prije no što usnem,
I milje da prijeđem prije no što usnem.][14]
Ovi stihovi su toliko savršeni da jedva i pomišljamo na trik. Ali, avaj, cjelokupnu književnost tvore trikovi, i ti se trikovi naposljetku razotkrivaju. A onda se čitatelj umori od njih. No u ovom je slučaju trik toliko nenametljiv te se osjećam prilično posramljenim što ga nazivam trikom (nazivam ga tako samo u nedostatku bolje riječi). Frost je tu, naime, učinio veoma smion pokušaj. Isti se stih ponavlja od riječi do riječi, a smisao je drukčiji. “I milje da prijeđem prije no što usnem”: to je puko fizički – milje su milje u prostoru, u Novoj Engleskoj, a ovo “usnem” znači “odem spavati”. Drugi puta – “I milje da prijeđem prije no što usnem” – navodi nas da osjetimo kako to nisu samo milje u prostoru već i u vremenu, i kako “usnem” znači “umrem” ili “počinem”. Da je pjesnik to kazao u toliko riječi, bio bi puno manje efektan. Jer, prema mom shvaćanju, ono nagoviješteno uvijek je daleko efektnije od onog što se razloži. Ljudski je um možda sklon poricanju tvrdnji. Prisjetite se što je rekao Emerson: dokazi ne uvjeravaju nikoga. Oni ne uvjeravaju nikoga zato što se predočuju kao dokazi. Tada ih gledamo, važemo, preokrećemo i odlučujemo se protiv njih.
No, kada je nešto naprosto izgovoreno ili – još bolje – natuknuto, u našoj uobrazilji javlja se neka vrst gostoljubivosti. Spremni smo to prihvatiti. Sjećam se da sam, prije tridesetak godina, čitao djela Martina Bubera – smatrao sam ih čudesnim pjesmama. Tada sam, otišavši u Buenos Aires, uzeo čitati knjigu jednoga mog prijatelja, Dujovnea,[15] i iz njenih sam stranica, na svoje veliko zaprepaštenje, otkrio da je Martin Buber filozof i da sva njegova filozofija počiva u knjigama koje sam ja čitao kao poeziju. Možda sam te knjige prihvatio jer su dospjele do mene putem poezije, putem nagovještaja, putem glazbe poezije, a ne kao dokazi. Mislim da se negdje kod Walta Whitmana može naći isto shvaćanje: shvaćanje, naime, da su razlozi neuvjerljivi. Čini mi se da on negdje kaže kako su za nj noćni zrak i nekoliko velikih zvijezda daleko uvjerljiviji od pukih argumenata.
Možemo se zamisliti i nad drugim obrascima metafore. Uzmimo sada primjer (ovaj nije tako čest kao prethodni) bitke i vatre. U Ilijadi nalazimo sliku bitke koja plamti poput vatre. Istu predodžbu imamo u herojskome Fragmentu o Finnesburgu.[16] U tom se fragmentu pripovijeda o borbi Danaca i Frižana, o svjetlucanju oružja, štitova i mačeva, i tako dalje. Pisac zatim kaže kako se činilo da je cijeli Finnesburg, cijeli Finnov zamak, u plamenu.
Pretpostavljam da sam izostavio neke veoma česte obrasce. Dosad smo se bavili očima i zvijezdama, ženama i cvijećem, vremenom i rijekama, životom i snom, smrću i spavanjem, vatrom i bitkama. Kad bismo imali dovoljno vremena i učenosti, mogli bismo naći još pola tuceta drugih obrazaca, i možda bi oni obuhvatili većinu metafora u književnosti.
Uistinu važna nije činjenica da postoji nekoliko obrazaca, već da ti obrasci omogućuju gotovo beskonačne varijacije. Čitatelj koji se zanima za poeziju, a ne za teoriju poezije, mogao bi, na primjer, pročitati: “Da sam barem noć”, potom “čudovište sazdano od očiju” ili “zvijezde gledahu dolje”, a da nikad ne prestane misliti kako se sve to dade svesti na jedan jedini obrazac. Kad bih bio smion mislilac (ali ja to nisam; veoma sam skroman mislilac, tapkajući tražim put), mogao bih, dakako, reći da postoji otprilike samo tucet obrazaca, a da su sve druge metafore tek proizvoljne igre. Značilo bi to tvrditi da se među “deset tisuća stvari” iz kineske odredbe može pronaći samo dvanaestak suštinskih sličnosti. Jer, naravno, možete naći i druge sličnosti koje su samo zaprepašćujuće, a zaprepaštenje traje jedva više od trenutka.
Prisjećam se da sam izostavio prilično dobar primjer izjednačavanja sna i života. No, mislim da ga sada mogu prizvati u sjećanje: potječe on od američkog pjesnika Cummingsa. Riječ je o četirima stihovima. Moram se ispričati zbog prvoga. Očito ga je napisao mlad čovjek koji je pisao za mlade ljude, a ja na tu povlasticu više ne mogu polagati pravo – puno sam prestar za tu vrst igre. Kiticu, međutim, valja navesti u cijelosti. Prvi stih glasi: “god’s terrible face, brighter than a spoon” (strašno lice božje, blistavije od žlice). Prilično mi je žao zbog ovoga sa žlicom, jer se, naravno, osjeća da je on najprije pomislio na mač, ili na svijeću, ili na sunce, ili štit, ili na nešto što tradicionalno blista, da bi potom rekao: “Ni govora – ja sam moderan, i zato ću uvesti žlicu.” I tako je dobio svoju žlicu. No, to mu možemo oprostiti zbog onoga što dolazi poslije: “god’s terrible face, brighter than a spoon, / collects the image of one fatal word” (… sabire sliku jedne kobne riječi). Ovaj drugi stih je, mislim, bolji.
A kao što mi je kazao moj prijatelj Murchison, u žlici se često sabire mnoštvo slika. Nikad nisam pomislio na to, jer me osupnula ta žlica i nisam o tome želio mnogo razmišljati.
God’s terrible face, brighter than a spoon,
collects the image of one fatal word,
so that my life (which liked the sun and the moon)
resembles something that has not occured.
[ … pa moj život (nekoć poput mjeseca i sunca)
nalikuje nečemu što još javilo se nije. ][17]
“Nalikuje nečemu što još javilo se nije”: taj stih nosi neku neobičnu jednostavnost. Držim da nam on dočarava tu snovitu suštinu života bolje nego oni slavniji pjesnici, Shakespeare i Walther von der Vogelweide.
Dakako, odabrao sam samo nekoliko primjera. Uvjeren sam da je u vašem pamćenju pohranjeno mnoštvo metafora – metafora za koje se možda nadate da ću ih navesti. Znam da će me nakon ovog predavanja mučiti grizodušje kada budem mislio na brojne prekrasne metafore koje sam propustio. A vi ćete mi, naravno, potiho i sa strane reći: ‘i\li zašto ste izostavili onu čudesnu metaforu toga-i-toga?” A ja ću se tada morati nespretno izvlačiti i ispričavati se.
No sada bismo, mislim, mogli prijeći na metafore koje stoje izvan starih obrazaca. Budući da sam govorio o mjesecu, navest ću perzijsku metaforu koju sam pročitao negdje u Brownovoj historiji perzijske književnosti. Recimo da ona potječe od Farida al-Din Attara ili Omara Khayyama, od Hafiza[18] ili pak nekog drugog velikog perzijskoga pjesnika. On govori o mjesecu i naziva ga “zrcalom vremena”. Pretpostavljam da je, s astronomske točke gledišta, predodžba Mjeseca kao zrcala na mjestu – ali to je s poetske točke gledišta posve sporedno. Nije nimalo važno je li mjesec u zbilji zrcalo ili nije, jer se poezija obraća imaginaciji. Gledajmo mjesec kao zrcalo vremena.
Držim da je to veoma istančana metafora – u prvom redu zato što nam predodžba zrcala dočarava sjaj i krhkost Mjeseca, i potom zato što nas predodžba vremena navodi da se prisjetimo kako je bistri mjesec što ga promatramo zapravo veoma drevan, bremenit poezijom i mitologijom, star poput vremena.
Budući da sam upotrijebio izraz “star poput vremena”, moram navesti još jedan stih – stih koji možda vrije u vašem pamćenju. Ne mogu se sjetiti autorova imena. Našao sam ga kao navod u Kiplingovoj, ne odveć pamćenja vrijednoj, knjizi pod naslovom Od mora do mora: “Poput ruže crven grad, star upola kao Vrijeme.”[19]
Da je pjesnik napisao “Poput ruže crven grad, star kao Vrijeme”, to ne bi ništa značilo. Ali ovo “star upola kao Vrijeme” daje tom stihu stanovitu čarobnu preciznost – istu čarobnu preciznost koja se postiže neobičnim a čestim engleskim izrazom, “voljet ću te zauvijek i još jedan dan.”* “Zauvijek” znači “jako dugo”, ali to je odveć apstraktno da bi privuklo maštu. Istu vrst trika (ispričavam se zbog uporabe te riječi) nalazimo u naslovu one slavne knjige, Pripovijesti iz tisuću i jedne noći.
“Tisuću noći” za maštu, naime, znači “mnogo noći”, jednako kao što je “četrdeset” u sedamnaestom stoljeću značilo “mnogo”. “Kad ti čelo stegne četrdeset zima”, piše Shakespeare;[20] a pada mi na um i čest engleski izraz “forty winks” (doslovno “četrdeset časaka” ili “treptaja”) za “kratki drijemež”. “Četrdeset”, naime, znači “mnogo”. Ovdje, pak, imate “tisuću i jednu noć” – nalik stihu “poput ruže crven grad” i neobičnoj preciznosti onoga “star upola kao vrijeme”, što, dakako, čini da se vrijeme doima još dužim.
Da bih razmotrio različite metafore, vratit ću se sada – neizbježno, mogli biste reći – svojim omiljenim Anglosasima. Prisjećam se onoga vrlo čestog kenninga[21] koji more naziva “cestom za kitove”. Pitam se je li neznani Sas koji je prvi skovao taj kenning znao koliko je on istančan. Pitam se je li osjećao (premda nas se to jedva treba ticati) da golemost kita nagoviješta i naglašava golemost mora.
Ima još jedna metafora, norveška, vezana uz krv. Uobičajeni kenning za krv glasi “zmijina voda”. U ovoj metafori prisutno je shvaćanje – koje nalazimo i među Sasima – da je mač suštinski zlo biće, koje je posisalo čovjekovu krv poput vode.
Zatim imamo metafore za bitku. Neke od njih sasvim su otrcane – primjerice, “sastanak muškaraca”. U tome, možda, ima i nečeg zaista izvrsnog: predodžba muškaraca koji se sastaju da bi se ubijali (kao da drukčiji “sastanci” među njima nisu mogući). No imamo također “sastanak mačeva”, “ples mačeva”, “sraz oklopa”, “sraz štitova”. Sve se te metafore mogu naći u “Odi” o Brunanburhu. Postoji još jedna sjajna: porn aeneoht, “sastanak gnjeva”. Možda je ta metafora upečatljiva zato što, kada pomislimo na sastanak, pomišljamo na drugarstvo, na prijateljstvo, a onda se javlja kontrast, sastanak gnjeva.
No te metafore, rekao bih, nisu ništa u usporedbi s jednom izvanrednom norveškom i – začudo – irskom metaforom bitke. Ona bitku naziva “mrežom od ljudi”. Riječ “mreža” je ovdje doista prekrasna, jer u predodžbi mreže nalazimo obrazac srednjovjekovnog boja: imamo mačeve, štitove, ukrštanje oružja. Tu je i košmaran prizvuk mreže načinjene od ljudskih bića. “Mreža od ljudi”: mreža od ljudi koji umiru i ubijaju jedni druge.
Sad mi na um pada jedna Göngorina metafora koja prilično nalikuje “mreži od ljudi”. On govori o putniku koji dolazi u “barbarsko selo” (barbara aldea), a tada to selo oko njega isplete uže od pasa.
Como suele tejer
Barbara aldea
Soga de perros
Contra forastera.
Zanimljivo je, dakle, da nalazimo istu sliku: predodžbu užeta ili mreže satkane od živih bića. Ipak, čak i u tim slučajevima što se čine sinonimnima, postoji prilična razlika. Uže od pasa je nekako barokno i groteskno, dok u “mreži od ljudi” ima nečega jezivog i strašnog.
Za kraj ću uzeti metaforu, ili usporedbu (uostalom, ja nisam profesor i ta razlika jedva da me mora brinuti), danas već zaboravljenog Byrona. Pročitao sam tu pjesmu kad sam bio dječak – predmnijevam da ste je svi pročitali u vrlo nježnoj dobi. Prije dva ili tri dana, međutim, odjednom sam otkrio da je metafora o kojoj je riječ veoma zamršena. Byrona nikada nisam smatrao naročito zamršenim. Svi znate te riječi: “She walks in beauty, like the night” (Ona hodi u ljepoti, poput noći).[22] Stih je toliko savršen da ga uzimamo zdravo za gotovo. Pomišljamo: “Pa i mi smo to mogli napisati, da nam je bilo do toga.” No, jedino je Byronu bilo do toga da to napiše.
Sada dolazim do skrivene i tajnovite zamršenosti toga stiha. Držim da ste već dokučili ono što ću vam sada otkriti. (Jer to se uvijek događa s iznenađenjima, zar ne? To nam se događa kad čitamo detektivski roman.) “Ona hodi u ljepoti, poput noći”: na početku imamo krasnu ženu; potom nam se kaže da ona hoda u ljepoti. To nekako daje naslutiti francuski jezik – nešto kao “vous etes en beaute” i tome slično. Ali: “Ona hodi u ljepoti, poput noći.” U prvom redu vidimo lijepu ženu, lijepu damu koja se uspoređuje s noći. No da bismo razumjeli taj stih, moramo također o noći misliti kao o ženi; ako to ne činimo, stih je besmislen. U tim vrlo jednostavnim riječima imamo, dakle, dvostruku metaforu: žena se uspoređuje s noći, ali i noć se uspoređuje sa ženom. Ne znam i nije me briga je li Byron to znao. Da jest, mislim da stih po svoj prilici ne bi bio tako dobar. Možda je to otkrio prije no što je umro, ili mu je netko ukazao na to.
Sada dolazimo do dvaju očitih i glavnih zaključaka ovog predavanja. Prvi je, dakako, taj da se podrijetlo svih metafora, iako ih se može naći na stotine i čak na tisuće, dade svesti na nekoliko jednostavnih obrazaca! No, to nas ne mora mučiti, budući da je svaka metafora drukčija: kad god se koristi obrazac, varijacije su drukčije. Drugi je, pak, zaključak taj da postoje metafore – na primjer “mreža od ljudi”, ili “cesta za kitove” – čije se podrijetlo ne može svesti na konačne obrasce.
Držim, dakle, da su izgledi za metaforu – čak i nakon mog predavanja – sasvim dobri. Jer, ako želimo, možemo se okušati u novim varijacijama glavnih smjerova. Te bi varijacije bilo vrlo lijepe, i samo bi se nekolicina kritičara poput mene potrudila da kaže: “Pa, ovdje imate oči i zvijezde, tamo su vam vrijeme i rijeka, uvijek iznova.” Metafore će zapanjivati maštu. No, može nam također biti dano – a zašto se i tome ne nadati? – može nam također biti dano da iznađemo metafore koje ne pripadaju, ili još ne pripadaju, usvojenim obrascima.
* Engl. “I will love you forever and a day.”
[1] Leopoldo Lugones (1874.-1948.), veliki argentinski pjesnik ranoga dvadesetog stoljeća, u početku je bio modernist. Njegov Lunario sentimental (Sentimentalni kalendar mjesečevih mijena) (Buenos Aires: Moen, 1909.) eklektična je zbirka pjesama, kratkih priča i drama koje se kreću oko teme mjeseca. Knjiga je izazvala sablazan kad je izašla, kako zbog prekidanja s već uspostavljenim nadmenim modernizmom, tako i zbog ismijavanja publike tog trenda. Borges u svojim djelima često navodi i komentira Lugonesa. Vidi, primjerice, Borges, “Leopoldo Lugones, El imperio jesuftico,” Biblioteca personal, u: Obras completas, sv. 4 (Buenos Aires: Emece Editores, 1996), 461-462 [prijevod te knjige uskoro izlazi u nas, op. prev.], gdje je Lugones opisan kao “čovjek elementarnih uvjerenja i strasti”.
[2] Borges misli na An Etymological Dictionary of the English Language vlč. Waltera W. Skeata, rječnik koji je prvotno objavljen u Oxfordu, Engleska, 1879 – 1882.
[3] Ono što danas poznajemo kao Grčku antologiju sastoji se od približno 4500 kratkih pjesama otprilike 300 autora i predstavlja grčku književnost od sedmog stoljeća pr. Kr. do desetoga stoljeća naše ere. Ta su djela većinom sačuvana u dvjema zbirkama koje se preklapaju, Palatinskoj antologiji (sastavljenoj u desetom stoljeću i nazvanoj po Palatinskoj knjižnici u Heidelbergu) te Planudskoj antologiji (koja datira iz četrnaestog stoljeća, a naziv je dobila je po govorniku i kompilatoru Maksimu Planudu). Planudska antologija prvotno je tiskana 1484. u Firenzi, dok je Palatinska antologija ponovno otkrivena 1606. godine.
[4] G. K. Chesterton (1874.- 1936.), “A Second Childhood”, u: The Collected Poems of G. K. Chesterton (London: Cecil Palmer, 1927.), 70 (strofa 5).
[5] Andrew Lang, Alfred Tennyson, drugo izd. (Edinburgh: Blackwood, 1901.), 17. Lang zapravo kaže da taj stih potječe iz Tennysonove pjesme “The Mystic”, objavljene 1830.
[6] Roman “Of Time and the River” Thomasa Wolfea prvi put je objavljen 1935. godine.
[7] Heraklit, fragment 41. V. i Platon, Kratil, 402a te Aristotel, Metafizika, 1010a, n3.
[8] Jorge Manrique (1440. – 1479.), “Coplas de Don Jorge Manrique por la muerte de su padre”, 3. strofa, stihovi 25-30. V. pretisak u: Manrique, Poesia, prir. Jesus-Manuel Alda Tesan, 13. izd. (Madrid: Catedra, 1989.).
[9] Longfellowov prepjev glasi:
Our lives are rivers, gliding free
To that unfathomed, boundless sea,
The silent grave!
Thither all earthly pomp and boast
Roll, to be swallowed up and lost
In one dark wave.
[10] Shakespeare, Oluja, 4. čin, 1. prizor: ” … Mi smo ista tvar / od koje snovi sazdani su; i to malo / našeg života snom se zaokružuje.” (Prev. A. Šoljan, Zagreb: NZMH, 1979.)
[11] Walther von der Vogelweide srednjovjekovni je njemački pjesnik (oko 1170. – 1230.), jedan od dvanaestorice bardskih “apostola” (zwollf Schirmherrenden Meistersangers). Prva tri stiha njegove pjesme “Die Elegie” (Elegija) glase:
Ower sint verswunden
ist mir min leben getroumet,
daz ich ie wande ez waere.
U: Walther von der Vogelweide, Gedichte: Mittelhochdeutscher Text und Ubertragung, izd. Peter Wapnewski (Frankfurt: Fischer, 1982.), 108. Borges navodi pola na srednjovisokonjemačkom, a pola na suvremenom njemačkom.
[12] Na popisu u jednoj konkordanciji nema spomena “željeznog sna” od devedeset i jednog puta koliko se riječ “san” (spavanje) javlja kod Homera. Borges možda misli na Vergilijevu Eneidu u prijevodu Johna Drydena: “Dire dreams to thee, and iron sleep, he bears” (5. knjiga, stih 1095); “An iron sleep his stupid eyes oppress’d” (knjiga 12, stih 467).
[13] “Smrt, to je rana noć.”
[14] Robert Frost, “Stopping by the Woods on a Snowy Evening”, 4. strofa, stihovi 13-16.
[15] Među inim dosezima, Leon Dujovne preveo je Sefer J’cira (Knjigu stvaranja) s hebrejskog na španjolski.
[16] V. “Beowulf” and the Finnesburg Fragment, na suvremeni engleski preveo John R. Clark Hall (London: Allen and Unwin, 1958).
[17] Iz 51. pjesme u zbirci W (ViVa) E. E. Cummingsa, objav¬ljenoj 1931. (kada je Cummingsu bilo trideset sedam godina). Borges navodi prva četiri stiha treće strofe.
[18] Farid al-Din Attar (umro oko 1230.) autor je djela Mantiq al-tayr, u engl. prijevodu The Conference of the Birds (Sabor ptica), prev. Afkam Darbandi i Dick Davis (Harmondsworth: Penguin, 1984.). Omar Khayyam (ll. stoljeće) autor je Rubaija što ih je 1859. preveo Edward Fitzgerald, čija je verzija kasnije doživjela brojna izdanja. Hafiz iz Shiraza (umro 1389. ili 1390.) autor je Divana što ga je s perzijskog na engleski prevela Gertrude Lowthian Bell (London: Octagon Press, 1979.).
[19] Rudyard Kipling, From Sea to Sea (Garden City, N.Y.: Doubleday Page, 1912.),386. Navod potječe iz pjesme “Petra” (1845) Deana Burgona, u kojoj odjekuje “Italy: A Farewell” (1828) Samuela Rogersa: “many a temple half as old as Time.”
[20] Shakespeare, 2. sonet (prepjev M. Marasa, v. gore).
[21] Kenning (pl. kenningar) višečlana je parafraza koja se rabi umjesto jedne imenice. Kenningar su uobičajeni u starogermanskom stihu, osobito u skaldskom pjesništvu te u manjoj mjeri u eddskoj književnosti. Borges o tim sklopovima raspravlja u ogledu “Las kenningar”, u La historia de la eternidad (1936) (v. “Kenningar”, u: Povijest vječnosti, prev. Mirjana Polić-Bobić, Zagreb: Zagrebačka naklada, 2000., str. 39-66) i u Literaturas germanicas medievales (Germanske srednjovjekovne književnosti; 1951.), knjizi koju je napisao s Mariom Esther Vazquez.
[22] Riječ je o prvom od osamnaest stihova Byronove pjesme “She Walks in Beauty, Like the Night”, prvotno objavljene u njegovoj zbirci Hebrew Melodies (Hebrejski napjevi, 1815.), nizu pjesama namijenjenih adaptacijama tradicionalnih židovskih napjeva što ih je načinio glazbenik Isaac Nathan.
Preuzeto iz: Jorge Luis Borges, „To umijeće stiha“, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
Priredila: Lejla Kalamujić
