PELEGRINI
Moji snovi i čuvstva stoti put
idu k tebi putem pelegrina.
V. Šekspir
Mimo kumira, arena,
mimo svakog hrama, bara,
ili groblja ukrašena,
mimo velikih bazara,
svijeta i boli mimo,
mimo Meke skupa s Rimom,
svi prženi suncem sinjim[1],
zemljom idu pelegrini.
Grbavi su, kljasti, tmoli,
odgladnjeli, polugoli,
zalaska im puna zjena,
srca zorom prepunjena.
Poj pustinja za njima je,
razgaraju se varnice,
nad njima zvijezde sjaje.
promuklo im kriče ptice:
svijet biće ko i prije,
da, biće ko prije cijel,
sve do zasljepljenja snježan,
i uz to sumnjivo nježan,
svijet će da bude lažljiv,
vječan će da bude svijet,
možda jasan za um pažljiv,
al kraja mu nigdje nije.
Znači, ništa biti neće
od vjere u sebe, Boga,
i jedino preživjeće
iluzija i put, stoga.
Nad zemljom zalasci biće,
nad zemljom će zore biti.
Nju vojnici nađubriće,
pjesnici je odobriti.
<1958>
DEFINICIJA POEZIJE
Uspomeni na F. G. Lorku
Postoji svoje vrste legenda
da je pred strijeljanje ugledao
sunce koje se nad glavama vojnika
diže. I tada je izustio:
“A ipak izlazi sunce…”
Možda je ovo bio početak pjesme.
Zapamtiti pejsaže
iza prozora u sobama žena,
iza prozora u stanovima
rođaka,
iza prozora u kabinetima
službenika.
Zapamtiti pejsaže
iza grobova istovjeraca.
Zapamtiti
kako se sporo spušta snijeg
kad nas pozivaju na ljubav.
Zapamtiti nebo
što leži na mokrom asfaltu
kad nas podsjećaju na ljubav prema bližnjemu.
Zapamtiti
kako mutni potoci kiše što klize niz staklo
iskrivljuju proporcije zdanjā
kad nam objašnjavaju šta treba
da radimo.
Zapamtiti
kako nad zemljom bez utočišta
poslednje prave ruke širi
krst.
U mjesečnoj noći
zapamtiti dugačku sjenku
što je baca drvo ili čovjek.
U mjesečnoj noći
zapamtiti teške rječne talase
sjajne kao bore na izlizanim
hlačama.
A u rasvit
zapamtiti bijeli put
sa kojeg silaze sprovodnici
zapamtiti
kako izlazi sunce
nad tuđim zatiljcima sprovodnika.
<1959>
PJESMICA
Po humlju podnebesnom,
putem koji drag nije,
u povratku, ne s pjesmom,
iz zemlje Italije,
nad krajem povrtnjaka,
nad rodnim poljanama,
burnica leti – jaka
krila joj i njin zamah.
S visina olimpijskih
(čavke ih i ne slute)
sred padina alpijskih,
gdje ljubice se žute –
premda oštrih zjenica,
i prostor strašan nije –
brežuljke gleda ptica,
al ih ne razumije.
Međ borjem sa vrleti
vrti se s krikom, staje
u oblačju, pa leti
ponovo put domaje.
Pamti tek vršje, osut
kraj cvjetovima maka:
na Monte-Kasinu to su
bile čete Poljaka.
<1960>
PLOVE OBLACI
Čuješ li, čuješ li ti pjevanje dječje u gaju,
te zvonke, zvonke ponad sutonskog drveća glase,
u sutonskome zraku kako nestaju, postepeno se stišavaju,
u sutonskome zraku kako se nebesa gase?
Blistave niti kiše su među drvećem prepletene,
i šume tihane u bjelkastoj travi, i šume tihane,
čuješ li glase, u kosi češljeve vidiš li ti crvene,
i prema mokrome lišću dignute male dlane?
“Plove oblaci, plove oblaci, pa se gase…” –
to djeca pjevaju, pjevaju, i šume grane crne,
te uzletjele među lišće, među nejasna stabla glase
nećeš u zraku sutonskom da zagrliš, natrag da vrneš.
Tek mokro lišće leti na vjetru, pobjeglo gaju,
odleti ko u slušanju nekog dalekog jesenjeg zova.
“Plove oblaci…” to djeca u noći, u noći pjevaju,
od trave do vršika sve je kucanje, sve drhtaj glasova.
Plove oblaci, to život sami plovi i prolazi,
navikni, navikni, to u sebi mi smrt nosimo svoju,
sred crnih grana oblaka sa glasovima, sa ljubavi…
Plove oblaci…” – to djeca o svemu, o svemu poju.
Čuješ li, čuješ li ti u gaju djetinju pjesmu onu,
blistave niti kiše što se prepliću i zvonke glase,
kraj uskih vršika, na magnovenje, u novom sutonu,
vidiš li iznova, vidiš li iznova nebesa što se gase?
Plove oblaci, plove oblaci, plove nad gajem, a negdje liti
čuje se voda, duž ograda jesenjih samo pjevati i plakati,
sve ridati, ridati, sve uvis gledati, u noći dječak biti,
sve gledati uvis, plakati, pjevati, i za gubitke ne znati.
Negdje duž ograde jesenje voda lije, duž šume nejasne,
pjev u nov suton, tek plakati i pjevati, tek lišće kupiti.
Nešto je nad nama. Nad nama nešto i plovi i gasne,
tek plakati i pjevati, tek plakati i pjevati, tek živ biti.
<1961>
Preveo Marko Vešović
[1] U stihovima: “svi prženi suncem sinjim, zemljom idu pelegrini” (“синим солнцем палимы, идут по земле пилигримы”) i “zalaska im puna zjena, srca zorom prepunjena”( “глаза их полны заката, сердца их полны рассвета”) – čuje se odjek pjesme Pelegrini Mire Lohvicke (1869-1905), iz koje evo prve strofe: “Знойным солнцем палимы, / Вдаль идут пилигримы / Поклониться гробнице священной. / От одежд запыленныx, / От очей просветленныx / Веет радостью цели блаженной”
(Žarkim suncem prženi / U daljinu idu pelegrini / Pokloniti se grobnici svetoj. / Iz odežda zaprašenih, /Iz očiju ozarenih / Vije radost cilja blaženog“.)
