Čekajući Godota
Sipao sam kroz sito vodu
i gledao kroz rešetke,
kroz tihe kvadrate
iza kojih je počivala Sloboda.
Presipao sam more
šalicom od čaja,
mrtvom školjkom
u kojoj je nekada šumilo more.
Držao sam Svijet na dlanu,
bio je težak,
dugačak i drevan.
Pa vraćao vrijeme:
bio sam Napoleon,
Skakespeare,
Don Quijote i Dante,
Cezar,
Homer i Odisej.
Dahom sam upravljao vjetrovima,
pa jedrio s njima.
Bili smo jedno:
nosio sam mirise dalekih zemalja,
mirise gora i oceana,
leda, pustinja i vatre.
Što je ostalo?
Potrošene su kosti škripale,
osipale se i boljele,
a riječi umnažale značenja,
bile su jedno, pa drugo, pa treće,
pa sve to istovremeno.
Ruža je bila život,
pa smrt, pa ruža.
Pa sve to:
život, smrt i ruža.
Čekao sam smrt,
kao Vladimir i Estragon
tajanstvenog Godota.
Ako je Godot smrt,
bio sam s njima na pozornici.
I čekao.
