Amerika – novi San o Zapadu
1. Maria
U obližnjem naselju, koje je zbog emisije pepela i dima nakon izgradnje termoelektrane bilo predviđeno za rušenje, cvala je prostitucija. Često sam odlazio tamo. Tamo sam upoznao Mariju. Imala je devetnaest godina i tim poslom bavila se tek pola godine. Brinula se o dvojici braće, trinaestogodišnjim blizancima, Raulu i Carlosu. Često su bili gladni. Jednom je sanjala kako umiru od gladi. Tada je počela s prostitucijom.
“To je bio manji grijeh”, rekla je.
Često je ponavljala tu frazu. To je bila najjednostavnija životna filozofija za koju sam čuo, “filozofija manjega grijeha”. Maria je bila drugačija od ostalih. Imala je sjetan i tužan pogled, a u kutu sobe u kojoj je “radila” imala je minijaturni “oltar”: drveni stolac uz čiji je naslon bila prislonjena slika tamnopute Gospe od Guadalupe, a na nju, opet, drveno raspelo. Isusov izrezbareni lik bio je neobičan: imao je karakterističnu, okruglu glavu i ravnu, kratku kosu. Usto, nije to bio izmučeni, asketski lik s raspela kakve sam dotada viđao. Rekla mi je da se nakon svakog odnosa tu pomoli. Ostale prostitutke nanosile su ruž ili popravljale kosu, što je bilo mnogo bolje, jer je ta željezna, postkoitalna distanca činila stvari manje ružnima. Maria je osjećala krivnju i zbog toga je molila. “Filozofija manjega grijeha” nije ju, očito, u potpunosti štitila od nje.
“Misliš li da Bog shvaća?” upitala me jednom.
“Valjda”, rekao sam.
Nakon što sam upoznao Mariju, odlazio sam isključivo k njoj. Ubrzo smo postigli “dogovor”, nakon moga trećeg ili četvrtog odlaska. Ja sam joj postao jedini klijent. Dotada je zarađivala između dvjesto i tristo dolara mjesečno, a ja sam joj davao tisuću. Ubrzo je uklonila “oltar” iz sobe, a poslije je dolazila u hotel k meni. Bila je radoznala. Marljivo je učila engleski. Ponekad smo zajedno gledali filmove. Imala je čudan filmski ukus, tipično muški. Najčešće smo gledali Hitchcocka: Vrtoglavicu, Psycho, Prozor u dvorište, Ptice, Sumnju, Rebeccu, Nazovi M radi ubojstva… Filmove je “gledala” sklopljenih očiju i prevodila dijaloge na španjolski, a ja sam je ispravljao i prevodio joj nepoznate riječi. Maštala je o Americi. To je bio ovdašnji “san o Zapadu”. Naš je bio mistična, idealizirana slika svijeta, a njen uljepšana, blještava slika El Pasa i slutnja tajanstvenih daljina koje su se prostirale daleko iza Rio Grandea.
“Jesi li ikada bio u Americi?” upitala me jednom.
“Jesam. Prvi put još dok sam išao u srednju školu. Bio sam u New Orleansu. Išao sam na natjecanje iz matematike. Poslije sam nekoliko puta dolazio u New York, Boston, Huston. Odvest ću te jednom tamo.”
“Gdje je najljepše?”
“U New Orleansu.”
“To je lijep grad. Gledala sam na televiziji. Osim što ima mnogo crnaca. New Orleans je prepun crnaca.”
Dok je radila kao prostitutka, odbijala je crne klijente koji su iz El Pasa prelazili u Juarez. Možda stoga što su bijelci bili “manji grijeh”?
Jednom sam sanjao kako davim Mariju žicom. Bio sam ljubomoran. Saznao sam kako je nastavila s prostitucijom, sada bez “oltara”, bez krivnje zapravo, unatoč mojih tisuću dolara. Postala je pohlepna. Davio sam je i osjećao sam se sjajno, božanski. Raul i Carlos iza naših su leđa igrali nogomet na PlayStationu. Bili su ravnodušni. Nije ih zanimalo što se događa iako su čuli sestrine krikove. Probudio sam se i razmišljao o bratu. Pitao sam se kako se osjećao dok je ubijao sve te djevojke. Je li se kod njega taj osjećaj, kao u romanima Stephena Kinga, iz sna preselio u stvarnost, te je tako postao čudovište koje je istinski sretno jedino dok ubija? Sjetio sam se Queenove “Bohemian Rhapsody”. Tamo je postojao sličan stih, a jedno od bratovih ubojstava dogodilo se nakon koncerta Queena u Beču.
Nekoliko sati potom osjećaj iz sna je izblijedio, ali sam osjećao strah. Zatim sam se sjetio bijesa i krivnje koji su me obuzeli kada je Jelena spomenula pismo koje je poslala Darku. Pobjegao sam tada iz stana i cijelu večer lutao gradom. Taj dan postao sam svjestan kako je moja veza s Marijom mnogo dublja nego što sam mislio. Postojalo je nešto što sam nazivao simetrijama, sudbinskim korekcijama kojih nismo svjesni. Zamislio sam stol s okruglom pločom promjera pola metra na kojoj se nalazi pepeljara. Promjer stola važan je parametar: treba biti manji od ispružene ruke osobe koja sjedi za njim, a koja među prstima ima zapaljenu cigaretu. Zapravo, osoba za stolom mora moći užarenim vrškom cigarete dotaći svaku točku na obodu kruga. Više od devedeset posto ljudi, uvjeren sam, podijelit će u glavi površinu ploče vertikalnom i horizontalnom osi simetrije i postaviti pepeljaru u centar zamišljenoga kruga. Simetrije nas ne određuju, mi ih stvaramo. One su metafizički magnet čijoj se privlačnoj sili teško oduprijeti. Našao sam se, odjedanput, ispred zrcala iz kojeg me promatrao bratov lik. Nakon mnogo godina odlučio sam napisati matematički zadatak. Ta je prva simetrija najvažnija, primarna, i iz nje nastaju sve druge. Ja, zapravo, nikada nisam nastojao biti poput oca, jer ga nisam poznavao? Bio mi je stranac. S moje slike Doriana Graya promatrao me brat, dok je na njegovoj stario lik oca? To je osnovna simetrija? Jazija je na primjer postao mesar, poput oca. Nisam živio njihove simetrije otac-sin, već sam stvarao vlastite? Zašto sam od malih nogu slušao rock? Zbog brata? Ili zavolio matematiku, odnosno pronašao u sebi matematički nerv? Je li odlazak na rock-koncerte neka vrsta kolekcionarstva koje je bilo zajedničko bratu i meni? Zatim Maria. Jedna od žrtava moga brata bila je prostitutka, a zapravo su to bile sve: to je bila simetrija svih muškaraca koji su u jednom trenutku zamrzili žene. Maria je bila sve one, sve te djevojke koje je moj brat okrutno pogubio? Je li me k njoj privuklo to što je bila prostitutka? Što bi se dogodilo da se obistini scena iz sna? Postao bih serijski ubojica?
Postoji li egzaktan matematički instrumentarij kojim možemo predvidjeti vlastitu sudbinu ako aksiomatski pretpostavimo da su metafizičke privlačne sile simetrija zadane i predvidive? Možemo li u zrcalnom odrazu Gaussove ili neke druge krivulje koja je funkcija sudbine, kobi, s njene ekstremne točke, nazreti vlastitu psihopatologiju?
Nakon puštanja termoelektrane u rad vratio sam se u Njemačku. Tamo sam ostao mjesec dana, prodao stan, automobil, bratove bubnjeve, pokupio knjige, ploče, CD-ove, a zatim se vratio u Juarez. Mjesec dana potom ja i Maria smo se vjenčali te preselili u Ameriku, u Houston, gdje sam dobio posao u firmi koja je surađivala s nama tijekom izgradnje termoelektrane. Blizanci su stanovali kod nas. Tu u Houstonu napisao sam prve programske linije svoga Sna o Redu.
Često smo odlazili na rock-koncerte. Utopljeni u gomilu, pili smo pivo i zaboravljali svoje prethodne živote. Sakupio sam lijepu kolekciju ulaznica. Gledali smo onemoćali i sterilni Alice in Chains bez Staleyja, divlji Pearl Jam, ostarjele Rolling Stonese, Foo Fighterse, Red Hot Chili Pepperse, Leonarda Cohena, U2, “naš”, houstonski ZZ Top, Rammstein, Brucea Springsteena, sjajne Škote iz Franza Ferdinanda, Queens Of The Stone Age, čudesni R.E.M., Green Day, Toma Waitsa, Nicka Cavea, uskrsle Pixiese… Zatim cijeli niz lokalnih bendova koji vjerojatno nikada neće prebaciti granice Houstona ili ulice u kojoj su nastali i iz koje su pokušavali pokoriti svijet, a svi su na umu imali upravo to: Amerika je zemlja megalomana i gubitnika, pukovnika i pokojnika, te mase androidnih robota, ostalih, koji su marljivo odrađivali svoje živote, idealizirajući prve i prezirući druge. Taj rock-planet sa svojim panteonima i katakombama bio je zapravo moj (i bratov) svijet. Simetrija? S druge strane, Maria je voljela ići sa mnom na rock-koncerte, iako je bila ravnodušna na tu vrstu glazbe. Ipak, bila je fascinirana blaženom histerijom gomile. To je bio dio njezina “sna o Zapadu”. Amerika je bila Woodstock, Summer Jam u Watkins Glenu, newyorški Central Park… Ja sam ponekad pomišljao kako nema velike razlike između američke rock-histerije i programirane, lažne histerije mnoštva koje kliče diktatoru. Laž je bila u ishodištu obje ove histerije. Postoji li razlika između Ceauşescua koji odrpanim, gladnim i prestrašenim podanicima propovijeda o idealnom, utopističkom svijetu i ocvalih, bogatih staraca koji klincima prodaju revolucije?
Maria je voljela country. Poznavala je desetke country-pjevača, pjevačica i bendova za koje ja nikad u životu nisam čuo. Tu opsesiju vukla je iz djetinjstva, kao ja svoju zlatnu sezonu. Juarez je bio preplavljen radiovalovima iz Teksasa, a Marijini nisu u kući imali televizor. Imali su prastari radioaparat. Neke lokalne teksaške radiopostaje emitirale su dvadeset četiri sata dnevno isključivo country. Znala je na pamet desetke banalnih i opskurnih tekstova: o ostavljenim curama, napuklim srcima, o vojnicima koji negdje daleko sanjaju Teksas, o njihovim “konačnim povracima” u ljesovima… Njen engleski bio je kičast i patetičan, fatalno kontaminiran frazama iz očajnih country-pjesama. Znala je napamet mnoge tekstove još onda dok nije razumjela engleski. Zapamtila ih je kao Jelena žubor rijeke koja je protjecala našim gradom. Zna ih i danas, s tom razlikom što sada zna i njihovo značenje. U mom country-imaginariju postojala su četiri pojma: Woody Guthrie, Johnny Cash i Emmylou Harris te fascinacija božanskom lijenošću country-violina. Uspoređivao sam ih s violinama iz naših, “balkanskih countryja”. Kod nas su violinisti najčešće upotrebljavali svoj instrument kao revolveraši na američkom Divljem zapadu revolver. Kao da ih je pratila frustrirajuća višestoljetna sjena dvojice najbržih violinskih revolveraša: Niccola Paganinija, violinskog Doca Hollidaya, i Antonija Vivaldija, Wyatta Earpa. U jednom takvom imaginariju Antonio Stradivari bio je violinski Samuel Colt, a raštimano i ulašteno cigansko ćemane[1] razmetljiva hajdučka kubura prošarana intarzijama i gravurama, koja kao da je izrađena da zadivi, a ne da ubije.
2. Kosti
Tamo gdje sam rođen i odrastao postoji čežnja za kostima. To je nekrofilski raj, mrtva, obećana zemlja. Tamo se još manijakalno tragalo za kostima iz Drugog svjetskog rata, a uoči “našeg rata” zemljom su, poput rock-zvijezda, šetale “svete kosti” stare, navodno, pet, šest stoljeća, dok su se one davno istrunule, iz svih vremena, čežnjivo prizivale. Drugdje nije bilo tako: mora i oceani bili su grobnice u čijim su dubinama kosti počivale u miru. A groblja i kosturnice nisu bili svetišta, već ono što jesu: odlagališta kostiju. Ušao sam u jednom trenutku u tu okrutnu igru. Tragao sam za bratovim posmrtnim ostacima. Godine poraća u mojoj domovini obilježili su tragači za kostima. Život je za mnoge tekao u podzemlju. Pratio sam na internetu sve dostupne vijesti tog tipa, to nerijetko nekrofilsko medijsko orgijanje i poigravanje s mrtvima. U pravila tog čudovišnog “žanra” spadali su bezdušno zumiranje na primjer krhkih dječjih lubanja ili slaganje ljudskih likova od kostiju u realnom vremenu. Ušao sam u to podzemlje nevoljko i s otporom, iz atavističkog, prapovijesnog osjećaja odgovornosti. Zaslužuje li svaki čovjek počivati u miru? Jesu li kosti krive?
Upisao sam u Googleovu tražilicu: “kosti ostaci posmrtni pronađeni”. Dotad sam upisivao samo prva tri pojma. Dodao sam “pronađeni” da bih smanjio broj odgovarajućih stranica. Bilo ih je petnaest koje su sadržavale sva četiri tražena pojma. Vijest je bila kratka: “Identificirani su posmrtni ostaci jedne od dviju osoba. Ostaci su pronađeni nekoliko mjeseci ranije uz lokaciju Veliki potok. Radi se o Thomasu Schweineru, njemačkom državljaninu, rođenom 1930. godine u Dresdenu.” Upisao sam zatim u tražilicu: “Velikog potoka posmrtni ostaci pronađeni”. Vijesti o pronađenim kostima počinjale su slično. Pokušao sam predvidjeti eventualni početak vijesti koja me interesirala, a za koju sam pretpostavljao da postoji. Dobio sam jedan rezultat, onaj koji sam tražio. “Na lokalitetu Velikog potoka pronađeni su posmrtni ostaci dvije muške osobe. Pronašli su ih lokalni ribari. Ostaci su prebačeni u kantonalni Patološki zavod u Travniku, gdje su urađene prve analize. Radi se o mlađem muškarcu, visokom između metar i devedeset centimetara i dva metra, koji je u trenutku smrti imao između trideset i četrdeset godina, i drugom, starijem (između pedeset i sedamdeset godina), visokom oko metar i osamdeset centimetara. Mole se svi koji mogu pomoći u identifikaciji, neka se jave na telefonski broj…” Ispod teksta nalazila se fotografija otvorene i raskopane masovne grobnice na kojoj su se vidjeli deseci bratski isprepletenih kostiju i nekoliko lubanja. Prepisao sam telefonski broj i ugasio kompjutor. Bila je nedjelja. Broj sam mogao nazvati tek sljedeći dan, i to poslijepodne, zbog vremenske razlike. Maria je gledala televiziju, CMC.[2]
“Mislim da sam ga pronašao”, rekao sam joj.
Znala je da tragam za bratovim posmrtnim ostacima. Rekao sam joj to prije.
“Brata?”
“Da.”
Ugasila je televizor, prišla mi i zagrlila me.
“Sutra ću ih nazvati”, rekao sam. “Poslijepodne, zbog vremenske razlike.”
“Jesi li siguran?”
“Visina i godine odgovaraju. Uzet ću sutra godišnji odmor. Otići ćemo tamo.”
Iz Houstona smo odletjeli u Frankfurt. Tu smo dva dana čekali let za Sarajevo. Pokazao sam joj grad. Marljivo je snimala svojim Nikonom koji sam joj poklonio godinu dana prije za rođendan. Prošli smo onom ulicom kojom su patrolirale prostitutke, a u koju sam zalutao prvih dana po dolasku u Frankfurt.
“Ovo su…” rekla je Maria.
“Jesu”, rekao sam.
Maria je podigla fotoaparat, međutim jedna joj je prostitutka prstom pokazala da ne snima u njezinu smjeru.
“Nemoj ovdje snimati”, rekao sam joj.
Kimnula je i spustila fotoaparat. Prostitutka joj je pokazala srednji prst i nestala u jednoj od pokrajnjih uličica.
U Travniku, u Patološkom zavodu, dao sam uzorak tkiva za DNK-analizu. Rezultati su trebali biti poznati za tjedan dana. Ja i Maria za to smo vrijeme otputovali za Dubrovnik. Tamo se njen Nikon užario. U jednom kafiću, izvan zidina Staroga grada, kamo smo se nakratko sklonili od sunca i popili po pivo, s radija je u jednom trenutku zasvirala “Travelin Soldier” od Dixie Chicks, s božanski lijenim violinama u drugom dijelu pjesme. Pored našeg stola mladić i djevojka žustro su se prepirali na ruskom. Maria je bila oduševljena pjesmom. Kao da je ovdje, na drugom kraju svijeta, neočekivano susrela starog poznanika. Pjevala je oduševljeno i glasno uz bend. Imala je lijep glas. Mladić i djevojka prestali su se prepirati i sada su slušali Marijino pjevanje. Nakon što je pjesma završila, gosti u kafiću su joj zapljeskali, uključujući i Ruse.
Tjedan dana poslije nazvao sam Patološki zavod iz Dubrovnika. Test je bio pozitivan. Otputovali smo natrag u Travnik. Tu sam preuzeo bratove ostatke. Nalazili u se u crnoj plastičnoj vreći.
“Želite li još jednom vidjeti brata?” upitao me hladno službenik s Patologije.
“Ne.”
Službenik je iznenađeno pogledao u mene, a ja sam osjećao bijes. Ta vreća suhih, izglobljenih kostiju nije bila moj brat.
“To su kosti”, rekao sam.
Postalo mi je jasno kako u zemlji Nekrofiliji ratovi nikada neće prestati, kako će se nadovezivati jedan na drugi, kao ljeta, jeseni i zime. Ratovali su svi: živi, mrtvi, i to je bio jedini razlog zbog kojeg je službenik kosti nazvao mojim bratom. Stoga što polomljene, bezimene kosti ne mogu ratovati u nekom sljedećem ratu, ali mrtva braća, očevi, sinovi, oni mogu. To je njihova “sveta dužnost”.
Bratove posmrtne ostatke, kosti, sahranio sam dva dana poslije. Položio sam ih u majčin i očev grob.
3. San o redu
Level 1
Bili su stari i umorni. Imali su tri života. Djevojka je bila starica, a on starac. Tamo kamo su plovili dogodilo se sve: najljepši i najružniji trenuci njihovih života. Iznad njih, na nebu, plovio je mjesec, a njegov odraz počivao je u morskim dubinama. Podsjećao je na Packmana. Plovili su prema istoku. Energija im je padala, pa su popili po čašu vode. Energija im je porasla, a razina vode u spremniku pala.
Mjesec im je ostao iza leđa, plovio je prema zapadu. Zatim se nebo naoblačilo i više ga nisu vidjeli. Ocean se uspavano ljeskao. Zapuhao je vjetar, i jedra njihova brodića su se napela. Ocean se budio. Valovi su nabirali nemirnu površinu, a njihova je energija rasla. Valovi su postajali veći, i brodić se počeo ljuljati. Vjetar je jačao. Sada je mijenjao smjer i zanosio brodić. Igla njihova kompasa poludjela je. Starac je kormilom usmjeravao brodić prema istoku. Brodić je silazio s kursa, plovio jedno vrijeme u krivom smjeru, a zatim bi ga starac vratio na pravi kurs. Sat je odbrojavao. Predviđeno vrijeme do dolaska pred hridi bilo je sada veće od onoga koje im je preostalo na satu. Starac je gubio energiju, pa je popio čašu vode. Sada je mnogo bolje pratio lutanja i vrludanja magnetne igle. Predviđeno se vrijeme smanjivalo i u jednom trenutku prešlo je granicu, bilo je kraće od vremena na glavnom satu, te je i dalje padalo. Oluja se stišala i ponovo su vidjeli mjesec. Jedra su se opustila. Podsjećala su na naboranu i omlitavjelu staračku kožu. Zatim su ugledali hridi u daljini. Popili su preostalu vodu i starac je okretao jedra da uhvati vjetar. Kompas mu više nije bio potreban.
Hridi su rasle. Sada su čuli valove koji su se razbijali o njih i kriku galebova. Sat je odbrojavao, a zatim se u jednom trenutku zaustavio.
Level 2
Plovili su na sigurnoj udaljenosti od hridi i tražili prolaz. More uz stijene ključalo je i pjenilo se. Sada su vidjeli galebove, kružili su visoko iznad njihovih glava. Vidjeli su zapravo njihove siluete spram noćnog neba koje je mijenjalo boje. Čuli su udare valova, kriku galebova i šum morske pjene. Starac je sklopio oči i osluškivao. Zatim je uzeo dalekozor. Promatrao je uz hridi, lijevo i desno od njih. Prolaz je bio na lijevoj strani. Na tome mjestu valovi su prolazili kroz hridi i more uz njih nije se pjenilo. Pokazao je starici prstom u tom smjeru, i ona je zakretala jedra sve dok se brodić nije okrenuo i usmjerio tamo kamo je starac pokazivao.
Sada su ga vidjeli. Valovi su ponirali u tamu prolaza, a u pozadini se vidio djelić Otoka prekriven visokim nanosima ledenih kristala. Sat je odbrojavao. Imali su dovoljno vremena. Mjesečev srp lelujao se u vodi ispred njih. Starica je spustila jedra, i brodić se sada ljuljao na valovima. Starac i starica uzeli su vesla i zaveslali prema prolazu u stijenama. Brodić je uplovio u pramen morskih struja koje su tekle prema tamnom ždrijelu prolaza. One su ga ponijele i nosile. Valovi oko njih su rasli. Ušli su u prolaz, a zatim su se nad njima zaklopili valovi i oni su vidjeli tamu u morskim dubinama.
Level 2
Plovili su na sigurnoj udaljenosti od hridi i tražili prolaz. More uz stijene ključalo je i pjenilo se. Sada su vidjeli galebove, kružili su visoko iznad njihovih glava. Vidjeli su zapravo njihove siluete spram noćnog neba koje je mijenjalo boje. Čuli su udare valova, kriku galebova i šum morske pjene. Starac je sklopio oči i osluškivao. Zatim je uzeo dalekozor. Promatrao je uz hridi lijevo i desno od njih. Prolaz je bio na lijevoj strani. Na tome mjestu valovi su prolazili kroz hridi i more uz njih nije se pjenilo. Pokazao je starici prstom u tom smjeru, i ona je zakretala jedra sve dok se brodić nije okrenuo i usmjerio tamo kamo je starac pokazivao.
Sada su ga vidjeli. Valovi su ponirali u tamu prolaza, a u pozadini se vidio djelić Otoka prekriven visokim nanosima ledenih kristala. Sat je odbrojavao. Imali su dovoljno vremena. Mjesečev srp lelujao se u vodi ispred njih. Starica je spustila jedra, i brodić se sada ljuljao na valovima.
Starac je uključio hibernaciju i njih dvoje su zaspali. Svanulo je, zatim je pala noć. Starac se probudio i promatrao mjesec. Potom se vratio u hibernaciju. Mjesec iznad njih je bubrio. Prošla je noć, mjesec se ugasio, a zatim je pala nova. Starac se probudio. Proždrljiva Packmanova čeljust napokon se sklopila i oni su zaplovili. Razina vode u oceanu porasla je. Starac i starica popili su po čašu vode. Uzeli su vesla i zaveslali prema prolazu u stijenama. Brodić je uplovio u pramen morskih struja koje su tekle prema tamnom ždrijelu prolaza. Sada su strujale ispod površine oceana. Bile su slabe i brodić je beskrajno sporo klizio k prolazu, a sat je odbrojavao. Uzeli su vesla i zaveslali. Ušli su u prolaz. Otok ispred njih rastao je i u jednom trenutku prekrila ga je tama.
Level 3
Starac i starica veslali su prema obali. Hridi su ostale iza njihovih leđa. Ponestajalo im je snage. Energetska traka klizila je prema crvenom području, a vode u spremniku više nije bilo. Njihovi zaveslaji bili su sve slabiji. Led na obali šuštao je i topio se. Mjesečev puni, jasni krug lebdio je iznad njih, a površinom oceana razlijevala se mjesečina. Nebo u daljini bilo je tamno. Imalo je boju golubljih krila.
U njihovim rukama više nije bilo snage, i brodić se zaustavio. Led na obali prestao se topiti, a zatim je počeo rasti.
Ležali su nepomično na palubi brodića, a oko njih su kružili galebovi. Zatim su se obrušili na njih. Njihova lica, starčevo i staričino, bila su krvava. Podigli su se s palube, mahali su rukama štiteći oči. Pritom su hodali. Ptice su se povukle. Starac je zatim pronašao bocu ruma. Popili su po gutljaj i skočili s brodića u more. Potom su hodali po vodi. Oko njih su plutale mrtve ribe i gvalje morskih algi. Koračali su prema obali. Sada je tamo stajalo na stotine djece. Odjednom su se tu stvorili i čekali ih. Oni su zastali. Starac je uzeo pištaljku i puhnuo u nju. Nije se čuo njen zvuk. Tamni redovi djece zatreperili su i oni su nastavili hodati po vodi. Djeca su se u jednom trenutku rasplinula i nestala.
Kročili su na obalu. Oko nogu im se topila morska pjena, a potom je svega nestalo, svijet oko njih u trenutku je potonuo u duboki, tamni bezdan.
Level 4
Stajali su na obali i promatrali ocean. Tu gdje su stajali, na uskom pojasu uz ocean, nije bilo leda. Svitalo je. Po površini su plutale mrtve ribe. Valovi su ih nosili, a zatim polagali na obalu, oko njihovih nogu. Oblaci galebova obrušavali su se na riblja tjelesa i oni su osjećali na licu struju zraka od zamaha ptičjih krila.
Vidjeli su dječake. Prilazili su im. U rukama su držali nazubljene šipke. Čuli su hrskanje leda ispod njihovih nogu. Starac je uzeo pištaljku i puhnuo u nju. Ništa se nije dogodilo. Dječaci su se približavali. Starac i starica povukli su se u ocean. Dječaci su zaplivali prema njima. Oni nisu mogli hodati po vodi. Bilo ih je desetak. Starac i starica imali su iste šipke kao oni. Starac je prišao najbližem dječaku i razbio mu šipkom glavu. Zatim je krenuo prema sljedećem. Starica mu se pridružila. Dvojica dječaka prepala su se, okrenula se i zaplivala prema obali.
Nastavili su ih ubijati. Led se ponovo počeo topiti. Njegova visina opadala je sa svakim zamahom i svakim ubijenim dječakom. More oko njih bilo je krvavo. Napokon, oko njih više nije bilo živih. Trupla dječaka beživotno su plutala po površini. Na sigurnoj visini iznad njih kružili su galebovi. Oni su zatim sustigli dvojicu bjegunaca te i njih ubili.
Bili su umorni. Sada su valovi polagali na obalu mrtve ribe i trupla djece. Galebovi su se obrušavali na njih. Njih dvoje promatrali su to. Uzburkani bijeli vrtlozi ptičjih krila prekrili su obalu, a njih je svladao umor. Sklopili su oči. Mrtvilo im je kolalo žilama i više nisu vidjeli galebove ni čuli njihovu kriku.
Level 4
Stajali su na obali i promatrali ocean. Tu gdje su stajali, na uskom pojasu uz ocean, nije bilo leda. Svitalo je. Po površini su plutale mrtve ribe. Valovi su ih nosili, a zatim polagali na obalu, oko njihovih nogu. Oblaci galebova obrušavali su se na riblja tjelesa i oni su osjećali na licu struju zraka od zamaha ptičjih krila.
Vidjeli su dječake. Prilazili su im. U rukama su držali nazubljene šipke. Čuli su hrskanje leda ispod njihovih nogu. Starac je uzeo pištaljku i puhnuo u nju. Ništa se nije dogodilo. Dječaci su se približavali. Starac i starica povukli su se u ocean. Dječaci su zaplivali prema njima. Oni nisu mogli hodati po vodi. Bilo ih je desetak. Starac i starica imali su iste šipke kao oni. Starac je prišao najbližem dječaku i razbio mu šipkom glavu. Zatim je krenuo prema sljedećem. Starica mu se pridružila. Dvojica dječaka prepala su se, okrenula se i zaplivala prema obali.
Nastavili su ih ubijati. Led se ponovo počeo topiti. Njegova visina opadala je sa svakim zamahom i svakim ubijenim dječakom. More oko njih bilo je krvavo. Napokon, oko njih više nije bilo živih dječaka. Njihova trupla beživotno su plutala po površini. Na sigurnoj visini iznad njih kružili su galebovi. Oni su zatim sustigli dvojicu bjegunaca te i njih ubili.
Bili su umorni. Sada su valovi polagali na obalu mrtve ribe i trupla djece. Galebovi su se obrušavali na njih. Njih dvoje promatrali su to. Uzburkani bijeli vrtlozi ptičjih krila prekrili su obalu, a njih je svladao umor. Zatim je starica zagrabila šaku ledenih kristala, koji su počeli topiti na njezinu dlanu. Ubacila ih je u usta. Njena je energija rasla. Starac je učinio isto. Podigli su štapove s tla pa počeli rastjerivati i ubijati galebove.
Ptice su sada kružile u visini, a oni su sakupljali unakažena dječja trupla i polagali ih u rake koje su kopali rukama u pijesku.
Pala je noć i Otok je potonuo u mrak.
Level 5
Starac i starica stajali su na nanosima leda. Imali su krila. Zatim su poletjeli.
Lebdjeli su iznad Alexandrije. Vidjeli su konture ulica ispod naslaga leda koje su podsjećale na nejasnu, izblijedjelu skicu. Vidjeli su ocean, hridi i vrtloge pjene oko njih. Htjeli su vidjeti grad izbliže, i obrušili su se prema njemu. Tlocrt Alexandrije uvećavao se i rastao u njihovim očima. Ravninska geometrija grada zakretala se, dizala i padala. Ocean se sada nije vidio, njihov vidokrug ispunio je tlocrt grada u koji su ponirali.
Tisuće Alexandara lutalo je ledenim krajolicima iznad potonuloga grada. U jednom trenutku Alexandri su ih ugledali. Pratili su ih pogledima. Starac i starica sada su kružili nisko iznad njih, mogli su im razaznati lica, vidjeli su i vlastite sjene koje su klizile tlocrtom grada. Jedan od Alexandara zagrabio je šaku kristala i bacio ih prema njima. Starac ga je prepoznao. Zvao se Brad Alexandar. Njegovo ih je lice nekada, dok su starac i starica bili mladi, promatralo s bezbrojnih plakata. Brad Alexandar bio je jedan od manekena “Sna o Redu”. Zatim su svi Alexandri učinili isto, zagrabili po šaku kristala i bacali ih prema njima. Starca i staricu zasula je kiša leda. Energija im je opadala i oni su se podigli u visinu, izvan njezina dohvata. Lebdjeli su jedno vrijeme gore, a zatim su poletjeli prema oceanu.
Ponestajalo im je snage. Krila su im postala teška, i u jednom trenutku počeli su padati.
Game over
[1] Violina (turcizam).
[2] Country Music Chanel, televizijski kanal koji emitira isključivo country.
(Skica u ledu, Fraktura, 2018.)
