Kada se radi o modernom viđenju srpske poezije, njenom vrednovanju i prevrednovanju mjerilima nove, suvremenim dostignućima znanosti o književnosti i senzibilitetu današnjih čitatelja primjerene kritičke misli, nije moguće previdjeti Antologiju srpske poezije Zorana Mišića, koja je, po objavljivanju, 1956. godine, naišla na krajnju odbojnost konzervativnih duhova, ali je vrijeme, kao najobjektivniji sudija, ne dugo zatim, njenom autoru dalo za pravo. To, pored ostalog, potvrđuje i slučaj Vaska Pope, pjesnika rumunskog porijekla, koji je rođen 1922. u Grebencu, u Vojvodini, a umro 1991. godine u Beogradu, a kojeg već duže vrijeme mnogi smatraju ne samo klasikom modernog srpskog pjesništva, nego jednim od najneobičnijih i najznačajnijih suvremenih europskih, pa i svjetskih pjesnika.
Naime, Mišić je antologiju, koja obuhvata sto godina srpske poezije, zaključio pjesmama Vaska Pope i Miodraga Pavlovića. O njima je i zapisao: „Ono čime se Vasko Popa i Miodrag Pavlović, dva inače toliko različita poetska temperamenta, zajednički odvajaju od naše predratne poezije, pa i razilaze sa njom, za razliku od većine pjesnika svoje generacije koja je oduševljeno pošla tragom njenih težnja za stvaranjem jednog univerzalnijeg, objektivnijeg i homogenijeg poetskog sistema, jedne nove poetske kosmogonije koja ne želi da bude samo ogledalo trenutne pesnikove ćudi, već i njegovog pogleda na svet, i dramatičnih zbivanja nastalih u krilu tog sveta.“ Tome dodaje da je Popina poezija „zatvoren i dovršen misaoni, pa i estetički sistem, u kome sve koordinate gravitiraju jednom jedinom nepočin-polju, gdje se vodi borba neprestana, ali i nepromjenjiva“. Sve to se odnosi na ranu Popinu poeziju, jer je Popa svoju prvu knjigu, s naslovom Kora, u kojoj su pjesme napisane između 1943. i 1951. godine, objavio 1953. godine, a drugu, s naslovom Nepočin-polje, 1956., iste godine kad je izašla i Mišićeva antologija. Mišić se opredijelio za Popine pjesme koje su nastale poslije Kore, kao što kaže, ne samo zbog njihovih jezičkih novina, nego i zato što se u njihovom cikličnom obliku najbolje vidi cjelovitost njegove pjesničke misli. Kasnije Popine pjesme, koje su ostale jezički svježe i bile sve češće čvrsto povezivane u cikluse, potvrdile su rečeno, što znači da je Mišić, koji se književnopovijesno kuražno kladio na njih, opkladu dobio.
Popa je potom objavio jezički, odnosno pjesnički jednako čudesne i značajne knjige: Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja (1972), Vučja so, Kuća nasred druma, Živo meso (sve 1975) i Rez (1980). Uz to i tri zanimljiva i dragocjena zbornika, koja su, kao i knjige njegovih pjesama, doživjela mnoga ponovljena izdanja. Rukovet narodnih umotvorina Od zlata jabuka (1958), zbornik pjesničkog humora Urnebesnik (1960) i zbornik pjesničkih snoviđenja Ponočno sunce (1962). Upravo ti zbornici otkrivaju njegovo ozbiljno, svestrano i duboko bavljenje jezičkim nasljeđem, koje priziva i utkiva u svoju poeziju, te su istodobno putokaz ka njenom porijeklu i izvorištu, u mitu, bajci, legendi i epu, uz to i ključ koji otvara, ako ne sva, bar mnoga vrata koja nas vode kroz neobičan, beskonačan i bezizlazan labirint njegovog čarobnog pjesničkog zdanja, jedinstvenog čardaka ni na nebu ni na zemlji, nego u jeziku koji ih povezuje.
Mada je, zbog svojevrsne nadrealističnosti i višeslojnosti, kroz koju na površinu izbija jezička ikonografija i ornamentika folklora i mitologije, njegova poezija bila hermetična i izgledala teško prevodivom i prijemčivom u drugom i drukčijem jezičkom i kulturnom okolju, Popa je bio i najprevođeniji, ne samo srpski pjesnik, nego i od svih pjesnika iz nekadašnje Jugoslavije. Njegova poezija je imala i najviše kritičkog i čitateljskog odjeka u svijetu i bila među rijetkim, ako ne i jedina iz književnosti tog prostora, koja je imala istinski književni utjecaj u drugim sredinama. Tako su, recimo, u Americi, što su potvrđivali mnogi tamošnji pjesnici, postojale skupine odnosno klubovi pjesnika oduševljenih njegovom poezijom, od kojih su ga neki pokušavali i slijediti. Zahvaljujući brojnim i dobrim prijevodima, kao i tome da su ga, pored ostalih, prevodili i izvrsni pjesnici kao što su, da samo neke od njih pomenem, francuski pjesnik i romanopisac ruskog porijekla Alain Bosquet, rumunski pjesnik Nichita Stanescu, američki pjesnik rođen u Beogradu Charles Simic i engleski pjesnik Ted Hughes, Popa je dobio ne samo mnoge nagrade u zemlji, nego i mnoga međunarodna književna priznanja. Pored drugih, 1968. godine, Austrijsku državnu nagradu za europsku literaturu, a izvjesno vrijeme bio je i u najužem izboru za Nobelovu nagradu.
U leksikografskoj bilješci Draško Ređep je, početkom sedamdesetih godina, pored ostalog, zapisao: „Oslanjajući se na liriku Momčila Nastasijevića, istaknutog srpskog pesnika između dva rata, zatim na folklorni izraz i snažnu nadrealističku tradiciju srpske poezije, Popa u svojim pesmama nastoji da spoji grotesku, fantastiku i dosetku.“ Danas možemo sasvim pouzdano reći da su se ta i mnoga druga Popina nastojanja ostvarila. Da je njegov pjesnički opus, mada nevelik, spoj ne samo groteske, fantastike i dosjetke, nego i još mnogo čega drugog, što ne umanjuje njihovo značajno prisustvo u njegovoj poeziji, kao što sve pomenuto, i nepomenuto, ne umanjuje njegovu pjesničku samosvojnost. Time ne želim reći da je bio samorodan, jer to nije nijedan pjesnik, nego da je svaki svjestan ili nesvjestan poticaj i utjecaj transformirao i podredio svojoj općoj pjesničkoj viziji, odnosno posebnoj artikulaciji i arhitektonici svoje pjesme, te, u njih duboko utiskujući osobni pečat, pjesnički ih revitalizirao i oživio.
Nije moguće previdjeti Popino oslanjanje na Nastasijevića, jer je Popa očito išao tragom njegove okrenutosti ka iskonskom i arhetipskom, koja je njegova jezička istraživanja i eksperimentiranja vodila ka sve većoj ekonomiji jezika, odnosno redukciji izraza najsličnijoj onoj koja karakterizira i odlikuje gnomične folklorne književne oblike. Kao ni to da je Nastasijević bio znan kao pjesnik ciklusa, čija je cjelina, obgrljena zajedničkim naslovom, sastavljena od pjesničkih fragmenata ili pjesama bez naslova, obilježenih i razdvojenih samo brojevima. Ali, za jedne manja, za druge veća sličnost između Nastasijevićevog i Popinog reduciranja pjesničkog jezika na najbitnije, ne umanjuje razlike između njihovih pjesničkih avantura, koje nas uvjeravaju da se radi o dvije zasebne i, u suštini, po kojoj se pjesnici i prepoznaju, drukčije pjesničke kozmogonije. Razlikuju se, pored ostalog, po načinu na koji izostavljeno, odnosno prešućeno, nije sasvim odsutno, nego prisutno upravo svojom odsutnošću, u vidu različitih nagovještaja i slutnji, koje uobličava melodični šapat koji dopire iz velikih vremenskih udaljenosti i prostora koji su s druge strane granica fizičkog, materijalnog svijeta. Kao što se, recimo, razlikuju pjesnički svjetovi Vaska Pope i francuskog pjesnika Francisa Ponga, s kojim su ga dovodili u vezu uglavnom zbog pjesama u kojima je, kao i Ponge, opisivao predmete, bilje i životinje. Ti opisi su kod Pope ostvareni drukčijom vrstom slikovnosti i jezičkih obasjanja izvana i iznutra, čak s posebnim pjesničkim humorom.
Uz to, takvih pjesama kod Pope nije mnogo i samo su jedan od brojnih segmenata njegovog opusa, dok se cjelokupan Pongov opus i njegov pjesnički uspjeh, kao što je pisao Miodrag Pavlović, upravo zasnivaju na tom što mu je uspjelo da „intuitivno sazna unutrašnju strukturu postojanja životinja, bilja i predmeta“. Ponge, kojeg su neki kritičari smatrali jednim od najznačajnijih pjesnika francuskog jezika, u svojim pjesmama u prozi daje šire opise i najčešće ih popraća, odnosno završava komentarima, dok su Popini opisi gnomični i uglavnom usredotočeni na stvaranje nove pjesničke slike, koja je često rječitija od bilo kakvog komentara. Kod Pope, na primjer, patka „Nikada / Nikada neće umeti / Da hoda / Kao što je umela / Ogledala da ore“. A zvučnost i strukturu tih stihova prepoznat ćemo, kasnije, u često citiranom stihu mlađeg, prerano tragično preminulog srpskog pjesnika Branka Miljkovića: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.“ Kod Pope konj, u duhu kinetičke umjetnosti, „Obično / Osam nogu ima“, a „U očima lepim / Tuga mu se zatvorila“. Pjesmu Maslačak, u kojoj govori o tom „žutom oku samoće”, završava stihovima: „I tako / Dogoreva pikavac / Na donjoj usni nemoći / Na kraju sveta“, a pjesmu Krompir stihovima u kojima kaže da krompir proklija zato: „Što mu u srcu / Sunce spava“. I tome slično, odnosno od toga različno, jer je Popa od onih pjesnika koji nastoje izbjeći ponavljanja, usprkos tome da su ga često i dugo stvaralački opsjedale slične, pa i istovjetne teme i motivi.
Suočavanje vidljivog i nevidljivog, fizičkog i duhovnog, te njihovo preplitanje, kao i suočavanje i preplitanje stvarnog i sanjanog, konkretnog i apstraktnog u njegovoj poeziji, koja je tako jezički plod odobnog životnog iskustva, lektire, posebno one u kojoj je kristalizirano kolektivno iskustvo i razigrane mašte, porađalo je u Popinoj poeziji čudovite pjesničke slike i slobodnim stihom izgrađene skladne, svakog suviška oslobođene, zasebne pjesničke strukture i njihove veoma koherentne nizove. Demijurg posebnog pjesničkog svijeta i načina njegovog izricanja, Popa se, mada u prvi mah neprihvaćen, na graditeljski, a ne rušilački način konfrontirao dotadašnjoj poeziji, ne odričući se tradicije, ali i ne koristeći već istrošena pjesnička sredstva i oblike. Bogata leksika njegove poezije, u koju je mnogo riječi i sintagmi prenijeto iz folklorne, prevashodno narodne pripovjedačke tradicije, novi sjaj dobija u kontekstu sintakse njegovog stiha, bez interpunkcije, kojom ostvaruje kaleidoskopski nepredvidljiv mozaik mnoštva nadasve neobičnih, a iznutra najčešće dinamičnih, pa i dramatičnih, mada nikada patetičnih pjesničkih slika. „Dah zverke“, odnosno smrti, koji je naslućivao u svojim ranim pjesmama, uvrštenim u knjigu Kora, prati ga sve do posljednjih pjesama, ali svijest o čovjekovoj kratkotrajnosti, umrljivosti i prolaznosti nije bacila previše tamnu sjenu na njegovu poeziju, jer crna nije bila njegova najdraža boja. O smrti, o kojoj je često pisao, o čemu možda najuvjerljivije svjedoče u njegovim pjesmama pominjane kosti i kosturnice, pisao je na drukčiji način nego mnogi pjesnici, poslije, recimo, crnih pjesama Edgara Allana Poa ili knjige Cvijeće zla Charlesa Baudelaira, koja je ponajviše utjecala na proklete pjesnike, Arthura Rimbauda, Stephana Mallarmea, Paula Verlaina i druge, a izravno ili preko njih na velik broj modernih pjesnika, čiju liriku obično, i s pravom, nazivamo tamnom. Neizbježnost i sveprisustvo smrti nije krotila i ukrotila, nego, čini mi se, čak pospješila i razuzdala Popinu vitalističku jezičku igrivost. A upravo njegova igra s jezikom, probrana leksika, samosvojna, lapidarna sintaksa stiha, oneobičavanje pjesničke slike, tog prafenomena ljudskog govora, harmonična struktura pjesama i, često, njihovo nizanje u manja i veća geometrična ciklusna sazviježđa, rezultirala je umnožavanjem poruka i značenja, semantikom koja je neiscrpna i omogućava široku paletu analitičkih pristupa i tumačenja od lingvističkih do filozofskih.
Tako je, recimo, također izvrsni srpski pjesnik Borislav Radović, u povodu Popine knjige Rez, koja je proširila tematsko polje njegove poezije, ali i zaokružavala njegov opus, koji je, pogledom unatrag, bilo moguće sagledavati u cjelovitosti, pisao da on „oduvek zasniva svoj pesnički izraz na neiscrpnim mogućnostima govornog jezika, od usmene narodne književne reči do tekuće govorne svakodnevice, i od predanja i mitskih situacija do neposrednog iskustva u prenaseljenoj i užurbanoj gradskoj stvarnosti“.
Mlađi pjesnik Sinan Gudžević, u svojim beleškama o poeziji Vaska Pope, tri njegove knjige, Nepočin-polje, Sporedno nebo i Vučju so, smatra božanskim čaranjem, a da bi neke od njegovih pjesama u njima mogle čak biti „manifesti apsurda u srpskom pjesništvu“. O apsurdu govori i Raša Popov u tekstu Vasko Popa i kraj anđelizma, polazeći od toga da „anđelizam počiva na gospodstvu glagola i na suzbijanju predmetnih imenica“, a da je „sama poezija oksimoronična u samoj svojoj ćudljivoj srži“ i da „na vrelu njenih kontrasta caruje ludi i oštri apsurd“. O apsurdu ili o „elementima čudesnog“ u Popinoj poeziji, koji su karakteristični za bajku, pisao je Aleksandar Petrov u tekstu naslovljenom Moderna bajka, ukazujući time ujedno i na modernost i na bajkovitost njegove alkemije riječi s kojom poetizira i prevazilazi apsurd, jer su njegove pjesme često napisane „kao svojevrsne mađijske formule“, u kojima se javlja „kozmos kao suprotnost haosu“. Pjesnik Ivan V. Lalić, kojeg je u srpskoj poeziji moguće svrstati uz Popu i Pavlovića, tvrdio je da Popa opjevava „prazninu i prevazilaženje praznine u ime ljudskosti“.
Mišljenja o poeziji Vaska Pope uspješno je sintetizirao srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine Stevan Tontić, koji je napisao: „Popina poezija djeluje kao krajnji sublimat modernog pjesničkog iskustva u Srba (osobito: nadrealizam, Nastasijević) i slikovno-simboličnih potencija naše drevne, arhaične duhovnosti te narodne poezije. U njoj je izvršeno neviđeno i paradigmatično amalgamisanje savremenog izraza i mitskih jezičkih formula i obrazaca, konkretnih slika egzistencije i kategorija esencije, u volšebnoj igri/alhemiji stvaranja pod strogo prepoznatljivim znakom.“ I tome dodao: „Popa je sistematizovao i kristalisao čitav mitsko-simbolički fond naše kulture, na način kako to nije učinio nijedan savremeni evropski pjesnik sa svojom tradicijom.
“Slično kao srpski pjesnici i kritičari, mada iz drugog zornog kuta, iz kojeg se neke stvari vide bolje, druge, dakako, slabije, pisali su o Popinoj poeziji mnogi pjesnici, esejisti i prevoditelji iz drugih zemalja.
Charles Simic je isticao Popin „osećaj za humor“, „tematsko i estetsko jedinstvo“ njegovih knjiga, antropomorfizaciju neživog u njegovim pjesmama i još mnogo što na šta su ukazivali i mnogi drugi. Za njega je „jezik Popinih pesama u isto vreme jednostavan i idiomatski“. „Ekonomija izraza zapanjujuća“, a dovodi je u najneposredniju vezu sa zagonetkom, koju smatra „najjasnijim modelom za sam Popin poduhvat“, ne previđajući da je, u svom bavljenju kraćim folklornim jezičkim formama, upravo zagonetki posvetio veliku pozornost.
Swen Gustafsson, koji je pisao da „Vasko Popa pokušava da stvara svoje pjesme što je moguće univerzalnije i daje čitaocu mogućnost za različita tumačenja“, zapazio je, da je Popa svoje pjesme-zagonetke naslovljavao odgonetkom, kao što je u naslov zagonetki, koje je uvrstio u zbornik Od zlata jabuka stavljao odgovor na njih. To potvrđuje da su ga pri tom prevashodno zanimali izražavanje u slikama i metaforične misaono-jezičke igre karakteristične za zagonetku, a ne njena uobičajena funkcija postavljanja zbunjujućeg pitanja na koja se očekuje jedan jedini pravilan odgovor. Preuzima i u svojim pjesmama primjenjuje „iznenađujuću perspektivu“ zagonetke, za odgonetanje koje je kod njega potrebno izvjesno predznanje, odnosno poznavanje mitologije, kulta i obreda, s kojima neki zagonetku i dovode u vezu.
Bernard Johnson uočava da je Popina „poezija jezgrovita, eliptična, ponekad na granici aforističnog“ i slično, što je točno, ali ne sasvim i tvrdnja da se „Popa ističe među svojim savremenicima svojim potpunim raskidom sa tradicijom“, jer se on za književnu tradiciju, istina stariju, vezao više od ma kog srpskog pjesnika. A tvrdnja da se je „svesno odricao subjektivnosti“, ne može se odnositi na cijeli njegov opus, jer je poznato da je u kasnijim pjesmama često govorio o sebi i u prvom licu.
Nesumnjivo je zanimljivo šta su o Vasku Popi, magu riječi i suvremenom mitografu, kako ga, zajedno sa Kafkom, Borgesom, Michauxom i nadrealistima, naziva Simic, govorili drugi, ali je vjerojatno još zanimljivije šta je on govorio o samom sebi i o svojoj poeziji.
U nizu tekstova iz 1961. godine Popa je odgovarao na neka od pitanja koja najčešće postavljaju pjesnicima, pa i pjesnici sami sebi, a tiče se poezije, u kojima je, istodobno, isticao i svoju poetiku. Tako je na pitanje: „Šta znači tvoja pjesma?“, odgovorio da „pjesma znači tajnu koja se negdje u tebi začela i tamo sazrevala, i kad je sazrela, ti si je u slogovima svoga jezika izgovorio“. Puštaš je „da sama odgovara na sva pitanja“ i „da sama bude svoj sopstveni odgovor“. Na pitanje: „Kako si stvorio pesmu?“, odgovorio je da je uloga pjesnika posrednička, odnosno: „Ti posreduješ da se pesma, koja se u tebi stvara, iznese na svetlost dana, osposobljena da se na toj svetlosti održi, i da dalje sama, bez tvoje pomoći, živi i dela.“ Po njegovom mišljenju „biti pesnik, po svemu sudeći, znači, više nego išta drugo, biti čovek koji je spreman da životom svojim iskupi reči za svoju pesmu iz njihovog izvora.“ A na tom „beskrajnom putu ka svome izvoru“, do kojeg vodi „bdenje i ćutanje“, pjesnik čeka i traži žive riječi, odnosno riječi-ključeve od kojih je jedino moguće načiniti pjesmu. „Pjesnikovi darovi, te reči iz plamena spasene po cenu života, upotrebljivi su isključivo za one koji ih vole.“ A vjerovao je da: „Za svakog čoveka, za svakog čitaoca važi zakon po kome treba reči pesme da zasluži, ako želi da te reči postanu njegove. Inače može da stoji koliko god mu volja nad pesmom, sama mu se pesma nikad neće otvoriti. Zatvoreno kolo čine reči u pesmi. Vidi se da igraju u kolu, ali se ne vidi oko čega to igraju. To reči u pesmi sastavljaju sliku izvora iz koga su potekle i kome teže. Reči su, kazalo bi se, okrenute leđima čoveku nagnutom nad pesmom. I čovek im može videti lice samo ako pristane da se sam, bez pratnje svojih zadnjih misli kojima se ponosi, uhvati u to kolo reči, da ne pita kuda će ga odvesti i da se ne osvrće unazad. Jedino će mu se tako pesma otvoriti: otvoriće mu se iznutra. Drugih ulaza u pesmu nema.“ I upravo ta uputstva treba slijediti u pokušajima da nam se njegova pjesma, u mnogo čemu nedostupnija i zagonetnija od pjesama mnogih drugih pjesnika, otvori i raskrije nam ono što je „glavno“ u njoj, odnosno svoju vješto skrivanu tajnu.
Popin probuđen, odnosno „budan jezik“ gradi pjesme koje govore i o stvarnosti i o snovima, najčešće istodobno, pomjerajući, pa i brišući granice među njima. Taj ujedno realan i irealan krajolik njegove poezije, govor o stvarima, koje oživljavaju i mnoge druge neobičnosti u njegovim pjesmama, tumači su najčešće pripisivali utjecaju francuskog nadrealizma, koji su, sticajem sretnih okolnosti, pravočasno prihvatili i njegovu poetiku uporedo prakticirali srpski pjesnici Aleksandar Vučo, Dušan Matić, Milan Dedinac, Oskar Davičo i drugi. I to je, vjerojatno, točno. Ali, čini mi se da postupak kojim Popa postiže utisak nadrealnog prevashodno potiče iz slavenskog i srpskog folklora, posebno iz narodnog pripovjedalaštva. Ponajviše iz bajki, ali i iz drugih narodnih umotvorina, koje je zbirao i proučavao, kao što potvrđuju pomenuti zbornici. Kojima je, kao i zagonetkom, o kojoj je već bilo riječi, bio oduševljen i često, ne skrivajući to, nadahnut. To nam otkrivaju, kako prepoznatljiv upliv zagonetke na strukturu i sadržinu njegovih pjesama, tako i elementi bajkovitosti u njegovoj poeziji, koji nas, po njegovom tragu, vode u još dalju prošlost, k mitu i obredu.
Strukturalno-sadržajnu formulu zagonetke Popa je primjenjivao ne samo u ciklusu naslovljenom Spisak, iz knjige Kora, u kojima je, kroz svoju pjesničku optiku, vidio patku, konja, magarca, svinju, kokošku ili maslačak, kesten, odnosno krompir, stolicu, tanjir i mnogo šta drugo. Nego i u mnogim izgrađenim na sličan, inverzivan način, ali koji ne umanjuje draž zagonetnosti i tajanstvenosti, jer su one ostvarene izabranim riječima, asketskim govorom, ne rijetko u dvoglasju i sa brojnim upitanostima, te, posebno, s mnoštvom novih, uistinu ili prividno paradoksnih, ambivalentnih, polifonih, višelikih i višeznačnih pjesničkih slika. A jedan od načina kako Popa gradi pjesničku sliku vidljiv je i iz početnih stihova pjesme U pepeljari, koji glase: „Majušno sunce / Sa žutom kosom od duvana / Gasi se u pepeljari.“ I ključ su za razumijevanje mnogih znatno složenijih, do kojih je put na različite načine otežan.
Folklorna pozadina Popinog pjesničkog jezika u dosluhu je sa kolektivnim dubinskim sjećanjem na čovjekov prvotni doživljaj tajanstvenih sila prirode i odnos prema svemu nepoznatom što ga je najčešće ispunjavalo strahom, na što ukazuju upravo mnogi obredi, na koje su sjećanje, pripovjedački ih na svoj način uobličivši, sačuvali mit i bajka, iz kojih je znatan dio književnosti, sve do danas, crpio „živu vodu“.
Folklor se, kao što ustanovljava Vladimir Jakovlevič Propp, u knjizi Historijski korijeni (čarobne) bajke, ne iscrpljuje u bajci, nego postoji i junački ep, te drugi oblici jezičkog predanja, poput legendi i slično. A i njihove vidljive tragove također nalazimo u Popinoj poeziji, koja najčešće svoju povijesnu projekciju raskriva ne samo prisutnošću prepoznatljivih veza sa srpskom i općeslavenskom mitologijom, nego možda ponajviše jezičkim blagom nađenim u bajci. U mnogim njegovim pjesmama su bajkoviti i prostor i vrijeme, odnosno prisutni slično kao u čarobnoj bajci. Ne rijetko i onda kad se radi o konkretnom prostoru i sasvim određenom, sadašnjem vremenu s kraja dvadesetog stoljeća. I ako mit skriva šifru za dekodiranje bajke, kao što tvrdi Propp, u slučaju Popine poezije nam upravo bajka pomaže odgonetnuti njene mitske, pa i vremenski još udaljenije, obredne dimenzije. Popa ne bez razloga pjesničko stvaranje često dovodi u vezu, pa i izjednačava s obredom, a magičnu moć pjesničkog jezika s magijom riječi koju su one imale u pradavno doba, kao „sredstvo utjecaja na okolni svijet“. Ta magična funkcija riječi, posredstvom koje je čovjek komunicirao i sa zagrobnim svijetom, ispraćajući umrloga i prizivajući ga iz carstva mrtvih, kasnije „svojstvena priči i aktu pripovijedanja“ uopće, prisutna je, osjetna i djelotvorna u njegovoj poeziji, koja se suočava sa tajnom u čovjeku i sa tajanstvenošću svega što ga okružuje, odnosno tako sa tajnom mikrokozmosa kao i sa tajnom makrokozmosa. Čini mi se da u tom ključu neprestanog spoja individualnog i univerzalnog treba čitati, razumijevati i tumačiti sve njegove pjesme, od onih najintimnijih, autobiografskih i ljubavnih, preko „objektivnih“ opisa predjela i predmeta, ljudi i životinja, upjesmljavanja onoga što je „daleko u nama“ i, prostorno i vremenski, daleko od nas, igara i svakovrsnih pjesničkih igrivosti, pjevanja o suncu i zvijezdama, opjevavanja srpskih manastira, legende o Svetom Savi, kosovskog mita i kostiju predaka, od najstarijih dana do bitke na Sutjesci, pjesničkih zapisa na spomenicima i opisa Beograda, do, u njegovom opusu najbrojnijih pjesama o vuku.
Upravo vuk hromi i vučica ognjena, po mitologiji praroditelji Slavena, razrastaju se u njegovim pjesmama do kozmičkih razmjera i postaju višeznačan simbol. Ne samo samotnika i čopora ili žrtve i krvnika, katkad istodobno, jer je, u svijetu prepunom svakovrsnih zamki i opasnosti po život, ne rijetko vuk prinuđen piti i vlastitu krv. Pjesnik, poistovjećujući se s njim, kopile je tih vječno mladih praroditelja, „sunčevog sina i mjesečeve kćeri“, koji nas vraćaju ne samo u svijet bajke, nego i ukazuju na simbolička značenja sunca, mjeseca i zvijezda u njegovoj poeziji. Njegov urlik naziva pjesmom. A pjesma je i jedini njegov vlastiti odgovor na sučeljavanje s čudom, često mračnog, paradoksnog, pa i apsurdnog života. Bilo da njegova poezija ostaje djetinje upitna i razigrana ili da se njen zagonetni smiješak, našavši se oči u oči s nasmijanom tamom, u njemu i oko njega, pretvara u crnohumornu grotesku, Popa brani istinske vrijednosti čovjeka i života. Ili, kako bi sam rekao, u pjesmi Smrt sunčevog oca: „Naučićemo mrak ovaj da sija.“
Na Popinom pjesničkom nadgrobniku, sazdanom od njegovih lijepih, poput bjelutaka uglačanih, najčešće zagonetnih, višeznačnih i upravo zato neodoljivo privlačnih pjesama, često povezanih u cikluse, kao što su međusobno bile povezane i mnoge njegove pjesničke zbirke, mogli bi biti ispisani stihovi iz pjesme Zvjezdoznančeva ostavština: „Ostale su za njim njegove reči / Lepše nego svet“. Riječi koje je prizivao i prizvao u svoju pjesmu, zagledan tako u nebesko kao i u zemaljsko sazviježđe. Koje su sučeljavale viđeno podizanjem pogleda ka zvijezdama na nebu i viđeno obaranjem pogleda ka zemlji, na kojoj je vidio sazviježđe od zapušača pivskih flaša, odnosno uzvišeno i banalno, sakralno i profano. Riječi okrenute k prošlosti i budućnosti istodobno, koje se križaju u vremenu u kojem je živio i u kojem je njegovo pjesničko stablo, s jedne strane, pustilo duboke korijene, s druge, diglo visoku krošnju. Početak i kraj, posebno čovjekovog života, bili su samo uži okvir njegove igre riječima kojima je stvorio svoj „među svetovima svet“. Priča o toj igri, kao što kaže u pjesmi Priča o priči, „Završavala se / Pre svoga početka / I počinjala posle svog završetka“. A pričala je uglavnom o tajni, tako ovostranoj kao i onostranoj, koju skrivaju i otkrivaju, tako velike, kao i male stvari. Na način na koji se pred nama skriva svijet u njegovoj magičnoj pjesmi Mala kutija, koja nije bila uvrštena ni u jednu od knjiga. Svijet koji se pred nama razrasta i smanjuje, a otkriva nam se samo uspijemo li otključati tu kutijicu. Otključava je, pak, samo ljubav prema pjesničkom jeziku. A pjesnički jezik Vaska Pope, koji čuva, i još će dugo čuvati, svježinu pronađenog izvora i iskazivati prkošenje kaosu i smrti, tu ljubav nesumnjivo zaslužuje. Pogotovo što je njim, pored ostalog, napisao i veći broj ljubavnih pjesama. Istina nekonvencionalnih i netipičnih, ali koje spadaju u vrh srpskog ljubavnog pjesništva. Treba se prisjetiti da su gotovo sve njegove knjige pjesama posvećene ženi Haši, a posebno mnogih njegovih prelijepih ljubavnih stihova, koji izražavaju duboke subjektivne doživljaje i potvrđuju da nije bio samo „objektivan“. U svom najdužem ciklusu pjesama, s naslovom Daleko u nama, kojim se završava prva njegova knjiga, obraća se onoj koju ne imenuje i, pored ostalog, kaže: „Grlim tvoju odsutnost“. Tome, na drugom mjestu, dodaje: „Tišini bih te oteo / U pesmu te oblačim.“ Stihove iz tog ciklusa: „Da li ću moći / Na svom nepočin-polju / Da ti podignem šator od svojih dlanova.“, stavlja kao moto svojoj drugoj knjizi. O toj njegovoj „zemaljskoj saputnici“ govore i mnoge druge pjesme, kao i ona s naslovom Čas iz pesništva, u kojoj se s njom ljubi i s njom govori o stihovima, učeći time „šta je u pesmi glavna stvar“. Dakle, prije i poslije svega, ljubav.
Mada je Popa u jednom razgovoru rekao: „Svojom poezijom želim da izrazim tačno ono što je napisano“, to ne umanjuje njenu višeznačnost. Čak obratno, jer se u njegovom slučaju zapravo radi o uistinu ecovski shvaćenom otvorenom pjesničkom djelu, o modernoj poeziji širokog polja mogućih značenja. U kojoj je prevashodno, kako bi rekao Lotman, jezik kao takav nositelj značenja. Zato bi u njemu moguće najviše otkrila analiza zasnovana na strukturalnoj poetici. Ili filozofsko tumačenje njegovog pjesništva, jer je, kao što je, baveći se poetikom Vaska Pope, napisao Jovan Ivanović, „očovječen čovjek bio posljednji Popin poetski zahtjev“. I to je točno, jer je Popa, koji uočava besrčnost svijeta, a nije previđao ni ružnoću ni zlo, ni besmisao i beznađe s kojima se čovjek suočava, bio strastan zagovornik ljepote i dobrote, smisla i nade. Ali, ni strukturalni ni filozofski pristup ne mogu raskriti sve što njegova prividno jednostavna i prozračna, a uistinu palimpsestna poezija, koja obgrljuje ogromne vremenske udaljenosti i speleološki se spušta u najdublje zakutke ljudskog bića, skriva. Jer su značenja lijepog i zagonetnog, individualnog i ujedno univerzalnog pjesničkog jezika uistinu velikih pjesnika, koji su veliki upravo zbog toga, a među koje nedvojbeno spada i Vasko Popa, neiscrpna. Odnosno put do njih, kao i pjesnički čin, rečeno Popinim riječima, „igra neiscrpna“.
Preuzeto iz časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Sent, br. 28 -29, Novi Pazar
