SIROMAŠTVO ME JE OBOGATILO
Siromaštvo me je obogatilo. Svaka mrva
meni je, danas, cijeli kruh. Mirisan.
Mek. Topao. Kap vode – jezero, more.
Plava svila koja omotava tijelo moje
gole žene. Smiješak – dar od kojeg se
razvedri i siv, kišan dan. Kao da mi je
netko iskopao oči, kojima sam, donedavno,
gledao. Progledao sam, napokon. Kao Homer
vidim zemaljski, vidim nebeski svijet.
Živim sa svojim mrtvima. Tješi me njihova
vedrina. I moja rana samo je znak
po kojem se prepoznaju oni koje je život
izabrao. Da ne vide ono što se drugima
čini da razumiju.
JESI LI I TI, OVE NOĆI, KAO I JA
Jesi li i ti, ove noći, kao i ja,
ustala iz tople postelje? Jesi li,
naga i bosonoga, išetala u noć?
Stojiš li, sad, kao i ja, pod ozvjezdanim
svodom? Gledaš li u treptav sjaj
iste zvijezde? Mrznu li ti, kao i meni,
stopala, do gležnjeva u prhkom snijegu?
Je li i tebi pramen s čela pomjerio
lepet šišmišovih krila? Jesi li zastala
na pola puta od sebe k meni, kao što sam
ja zastao na pola puta od sebe k tebi?
Prinosiš li i ti usnama čašu punu
mliječne mjesečine? Hoćeš li se i ti,
ne znajući kako, vratiti u već ohlađenu
postelju? I usnuti, kao i ja, ono što je
u ovoj pjesmi već opisano? Talasa li se to
crn baršun, koji progorijevaju zvijezde,
od damara naših srca, koja bdiju, i ove,
kao svake noći?
MOJA MAJKA, KOJA JE STALNO GLANCALA ESCAJG
Moja majka, koja je stalno glancala escajg,
sada, sama usred Sarajeva, mada su, u gradu
bez vode, hrane i elektrike, kašike, viljuške i
noževi, kao i mnogo šta drugo, izgubili negdašnji
smisao, čini isto. Pomete srču razbijenih prozora
i prah gelerima okrunjenih zidova, stavi našeg
već prestarjelog sijamskog mačka u krilo i
glanca escajg. Glanca sve dok je njegov sjaj
ne zablješti i smorenu, od dugotrajnog bdijenja,
ne uspava. Pucnjem, stvarnim ili sanjanim,
probuđena, u ulaštenoj kašiki ugleda svoje
izobličeno, prerano ostarjelo i izmučeno lice.
Lice koje je danima sastavljala, slažući, klečeći
na podu, kao u crkvi, komadiće razbijenog ogledala.
I nastavlja glancati escajg. Escajg koji je,
u prošlom ratu, na isti način, glancala njena majka,
vjerujući da će doći dan kada će se u zrcalu kovine
oglédati nasmijana lica ukućana, okupljenih,
do posljednjeg, kao u vrijeme njenog vjenčanja.
JEDNI PJESNICI PIŠU KAO ŠTO ŽIVE
Jedni pjesnici pišu kao što žive, a drugi
žive kao što pišu. Od onih sam koji pišu kao
što žive i žive kao što pišu. Svaka je moja
pjesma zaštitna povelja. Njom razgonim zle
duhove oko sebe i istjerujem đavola iz sebe.
PJESMA JE BILA, I OSTALA, TVOJ JEDINI DOM,
MARINA CVETAJEVA
Pjesma je bila, i ostala, tvoj jedini dom,
Marina Cvetajeva! To znam danas pouzdanije
nego ikada ranije i sam bezdomac, sjećajući se,
kao i ti, nekada, oporog okusa davno zagrizenog
ploda, s krošnje iz dalekog zavičaja i još
udaljenijeg djetinjstva. U vrijeme koje, po
količini zla i nesreće, toliko liči na tvoje,
da suvišno je pominjati da se histerija historije
ponavlja. I sam u godinama, u kojima si ti,
dugo se na to odlučujući, konačno, na pragu
pedesetih, napustila svijet. Osjećajući još
nezgaslu toplinu omče užeta koje je, snažnije
od ruku ijednog ljubavnika, zagrlilo tvoj vrat.
Suosjećajući sa onim što ti se, strasnoj i
raskuštranoj, svoj od vida i sluha, od srebra
i iskrenja, događalo na mračnim putevima kroz
život i na putu kroz cjelac papira. Zabljesnutoj
njegovom bjelinom. Opijenoj muzikom sfera koja se,
poput slapova svjetlosti, pretakala u tvoj stih.
Razdvojen, kao i ti što si bila razdvojena, od
svojih najbližih, od kojih nas je razdvojio život,
na način na koji, podjednako surovo, razdvaja
samo smrt. Život, koji te je, svojeglavu od malih
nogu, a uspravnu i u najjačoj oluji i prebogatu
neprocjenjivim blagom dara, izlagao iskušenjima
neimaštine i ljudske taštine. Nerazumijevanju
i u domovini i u tuđini. Poniženju. Užasu i
očaju. Život, koji te je, ni krivu ni dužnu,
nemilosrdno kažnjavao. Šibao te za svaku radost
i za svaki grešni smijeh. Tijelom si svojim
i plodovima utrobe svoje, koji su trunuli u
logorima i ginuli na frontovima, skupo plaćala
svaku svoju rimu. O neizlječivoj nesanici i
teškoj gladi da i ne govorim. Kao ni o
nepodnošljivoj samoći, koja se podrazumijeva.
Kao što se podrazumijeva tvoja ljubav, koju
nisi krila. Tvoj prkos i tvoja borba s vremenom
i sudbinom. A smrt te je, prerano, razdvojila
od majke, potom od oca i od muža, kao što je
tebe, također prerano, razdvojila od tvoje djece.
Ili, sve vas, napokon, okupila u, dotad, nikad
stečenom domu. Ako o domu osuđenih na emigrantski
peron uopće može biti riječi! O domu onih
kojima je, kao i tebi, koja si odbijala s vukovima
zavijati, svaki dom, i u izbjeglištvu i u
povratništvu, bio tuđ. A pisaći stol, kao, na
koncu, svakom pjesniku, bio ti stvarnom domovinom.
Uz njega bdijući ispisivala si svoj testament.
Pjesme svoje, koje su rasle, kako si sama
govorila, kao zvijezde i kao ruže. Vjerujući,
usprkos svemu, da će doći njihovo vrijeme,
kao što dođe vrijeme za svako dobro vino.
Pisala pisma Pasternaku i Rilkeu… Pisma koja
čitam kao da su upućena i meni, kao što su sva
moja pisma upućena i tebi. Tebi, čija je duša
od rođenja krilata i koju je, na smrt umornu,
vlak života odvezao u nesmrtnost. Kojoj nitko
nije bio na pogrebu i za koju se ne zna gdje je
sahranjena. Koja si, za života, imala, kao što
i poslije smrti imaš: sve i ništa. Jer pjesma
je bila, i ostala, tvoj jedini dom, Marina
Cvjetajeva! Tvoj dom i tvoj grob, istodobno.
Tvoja vječna kuća. Kuća u koju ulazim kao u svoju.
Bez kucanja.
U TVOJ SIROTINJSKI ŠEŠIR, UJEVIĆU, PADALE SU
ZVIJEZDE
U tvoj sirotinjski šešir, Ujeviću, padale su
zvijezde. Padali zlatnici kozmičke duše i
svemirske ljubavi. Ljubavi koja je za tebe
bila sve. Koja je bila tvoj Bog. Koja je
pozlaćivala i posvećivala svaku tvoju riječ.
Svako tvoje slovo. Napisano i u najvećoj
neimaštini. U borbi za svakidašnju koricu
kruha. Zlatna je bila i prašina na tvojim
iznošenim cipelama, u kojima si, kao emigrant,
šetao pariškim ulicama, s knjigama pod miškom,
kao što si, kasnije, sedam godina šetao i
sarajevskim ulicama. Ulicama kojima sam i sam
šetao, s knjigama pod miškom, ne znajući da
idem tvojim tragom. Da i tvoja je soba, u tom
gradu, s željeznom posteljom, s porculanskim
lavorom i bokalom, kao i moja soba, bila
prepuna knjiga. Knjiga, koje smo listali
poput molitvenika i u kojima smo, moguće,
podvukli, ne jednu, istu rečenicu. Knjiga,
koje su podjednako rasplamsavale i tvoju
i moju, neizlječivo dječačku maštu. Lomaču
na kojoj si se, nekada, samospaljivao,
kao što se na njoj, sada, samospaljujem ja.
Polažući na žrtvenik prolaznosti svoje tijelo
i u sopstvenu kožu ukoričenu svoju dušu.
Knjiga koje su ti došapnule da skineš svećeničku
mantiju i vojničku uniformu, kao što su
došapnule meni da svučem zmijsku košuljicu.
Knjiga, s kojima se nisi prestajao, damarom
ustreptalog srca, do kraja života došaptavati.
kao što vjerujem da se, također do kraja
života, s njima neću prestati došaptavati ja.
Dopisujući ih, svak na svoj način nesretan.
Moleći za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti.
Za sve ono za šta si molio ti, koji si bio
i pjesnik i patnik. Za sve ono za šta molim ja
i za šta mole, danas, naša braća u Sarajevu.
Za šta su, zalud, molili pjesnici kroz cijelu
povijest. Povijest nasilja, u kojoj su, uvijek
iznova gubile smisao tihe, nježne riječi i
skromni, od srca darovi. Sitnice u kojima se
krije smisao svega, ako išta, u našim životima,
smisla uopće ima. Zagonetni smisao koji, i u ovo
vrijeme, u bjelokrilim jatima izlijeće iz tvog
nekadašnjeg cilindra, zgužvanog i uprljanog,
pretvorenog u sirotinjski, ali ne i prosjački
šešir. Jer ti si, zvukom svoga bića, usaglašenim
sa svirkom svemira, molio, a ne i prosio.
U tvoj sirotinjski šešir, Ujeviću, padale su
zvijezde. Padali zlatnici kozmičke duše i
svemirske ljubavi.
SVAKO PJESNIKOVO PISMO PISMO JE MLADOM PJESNIKU
Urošu Zupanu
Svako pjesnikovo pismo pismo je mladom pjesniku,
pjesniče koji ćeš vječno ostati mlad, kao što
mlad je ostao Rajner Marija Rilke. Pismo, kao
što su bila i njegova pisma mladom pjesniku,
uvijek pisana samome sebi. Mladom. Pismo dječaku
koji se sučelio sa čudom svijeta i tajnom života.
Kojeg je zaslijepilo sunce i primoralo da se,
unutrašnjim okom, zagleda u sebe. U tamu koju
progorijeva sjaj zvijezde, plamen cvijeta, bijelo
tijelo žene… U crnu svjetlost koja obasjava
snove i sjećanja samotnika nadnijetog nad
odbravljene škrinjice prepune tuge i želja. Kojeg
iz labirinta, ka odgonetki, vodi ljubav za sićušno.
Ljubav kojom se jedino doseže sve ono što preseže
vid i sluh. Nevidljivo i nečujno. Kojom se izriče
neizrecivo. Kojom anđeo gleda, s one strane
ogledala, sebe – ispred ogledala. Kao onaj koji,
ljubeći drugog, ljubi sebe. I obratno. Muškarac i
žena, istodobno. Dva muškarca. I dvije žene.
Neizmjerna ljubav samoće. Neizlječiva bolest.
Neobjašnjiva kratkotrajna radost ozdravljenja
između dvije dugotrajne teške boli. Kristal
djetinjstva. Nedopijena čaša svjetlosti koja
drhti u staračkoj ruci, kao što je u njoj drhtalo
pero kojim je pisao pismo mladom pjesniku…
Svako pjesnikovo pismo pismo je mladom pjesniku,
pjesniče koji ćeš vječno ostati mlad, kao što
mlad je ostao Rajner Marija Rilke.
ŠIROM, LJUBAVI, OTVORIMO OČI
Širom, ljubavi, otvorimo oči! Neka se u njih
pretoči modrina neba. Boja trave. Rastaljeno
zlato sunca… Neka se trajno u njih urežu
kraški vinogradi, obrisi usamljenih borova,
crkveni toranj, sjenka ptice, krilo anđela…
Na dno njihovo neka padnu zvijezde, mladi
orasi s raskopčanim zelenim košuljama, zagrljeni
mjesečari… Neka ih zapljusne svjetlo, orosi
kišica… Prepune neka budu divovskih božurova
u cvatu… Ni mrava ne zaboravimo! Ni prašku
što pleše i svjetluca u zraci koja se probija
između lišća kao mač! Ni iskre kojom varniči
krzno mačke koju zajedno milujemo! Ni krijesnice!
Ni plamen svijeće!… Širom, ljubavi, otvorimo
oči! Iz dana u dan slabiji je vid. Sve neprozirnija
je jesenja magla. Sve gušća tmina. A, poživimo li,
do u duboku starost ćemo, uz nevidljivu vatru,
jedno drugom pričati šta smo sve vidjeli, dok smo
vidjeli, ne vjerujući svojim očima.
NEVIDLJIVO, LJUBAVI, PREPUNO JE SMISLA
Nevidljivo, ljubavi, prepuno je smisla.
Prepuno mirisa poljskog cvijeća koje,
tihom smrću svojom, krijepi naše duše,
umorne poput tijela naših, ovog vrelog
augustovskog poslijepodneva, dok oznojeni
i zadihani, nepomični ležimo na postelji
koju su, do maločas, ljuljali snažni valovi.
Ljubavlju obnevidjeli, ljubavi, predvidjeli smo
mnogo. Previdjeli još više. Kiše, koje
smjenjuju sunčane dane. Sutonski smiraj.
Jesen mladalačke razuzdanosti. Tugu satira…
Dah moj vreli grije tvoj vrat, kao u vrijeme
dugih mrzlih zimskih noći. U udvojenoj
samoći, riječ moja, i neizgovorena, otvara
srebrn medaljon koji o tankom lančiću visi
među tvojim obnaženim dojkama, u kojem
kriješ svoju malu tajnu. Dúgu nad gradom
koji se se ne vidi od tamnih oblaka dima.
U kojem su bijele noći, od požara, a crni
dani, od umiranja.
NAMA VIŠE NIŠTA, LJUBAVI, DO LJUBAVI
PREOSTALO NIJE
Nama više ništa, ljubavi, do ljubavi
preostalo nije. Do u stare dane
jedno drugom lizati nezacijeljene rane.
Od mraza braniti se toplinom tijela
i naizmjeničnim vrelim daškom u potiljak.
Polaganjem dlana na sva, pa i stidna mjesta.
Bestidnošću mjeriti kuražnost i slobodu.
U izobličenim, nekada lijepim tijelima,
vidjeti sklad životnog iskustva i zrenja.
Palimpsestu kože, štavljene brojnim milovanjima,
dodati i svoj, drhtav, rukopis. To sve smo
više mi, što manje na sebe nekadašnje
ličimo. Glina koju treba premijesiti da bi
od nje bio načinjen novi vrč. Vrč koji će,
kad iz njeg ispijemo vino, do vrha ispuniti
smrt.
IZNOVA GRADIM KUĆU
Iznova gradim kuću. Od neartikuliranih glasova.
Od lanca gusjenica. Bokora koprive u cvatu…
Od odrezanih noktiju, ostrižene kose, sasušene
sperme, pretvorene u bijeli prah. Od krika u snu
iz kojeg se nikada neću probuditi. Gradim je na
zadivljalom travnjaku na kojem je ležala gola
žena sa zlatnim oblakom u oku i laticom božura
na dojci. Majka svih majki i ljubavnica svih
ljubavnika. Zarasla u bršljan. S mravinjakom pod
svakom miškom. S busenom trave na stidnom mjestu.
I buba-marom na vlati koju njiše nevidljiv vjetar
i studen pjesnikovog groba. Po kojoj kiši kravlja
mokraća i miješa se s krupnim kapima toplog mlijeka.
S mirisom jasmina koji joj dopire iz zgaslog
sjećanja i pomjera joj pramen s čela. Gradim kuću.
Crkvu i kupleraj istodobno. Kuću koju ću svojim
uselenjem učiniti još praznijom i tužnijom nego
što je bila prije pomisli na kutak u kojem treba
okončati pjesmu, kao što se okončava život, koji
ističe iz, zarđalim žiletom, prerezanih vena.
Kutak u kojem ću, bezbolno, roditi svoju majku,
kao što je ona rodila mene. I do smrti, o kojoj
glas još nije stigao do mene, čuvala u platnenoj
tašni, na dnu ormara od orahovine, kožuricu
pupćanice i uvojak moje nekad duge plave kose.
Iznova gradim kuću. Ni od čega. I ni za koga.
Kuću od jezika.
JESAM LI OSTAO BEZ JEZIKA
Jesam li ostao bez jezika, bez onoga što mi je
jedino ostalo? Sve jeste i nije u imenu,
kažem bezimenim jezikom, kojim imenujem sebe
i sve oko sebe. Palaca li moj jezik, oštricom
noža rasječen, poput zmijskog? Ne šapuću li
nježne riječi i u mrtvouzlicu spletene zmije?
I djeca njihova, plodovi otrovne ljubavi,
koja svoja lijepa gola tijela povazdan izlažu
suncu? Učiti iznova govoriti ili zauvijek
zašutjeti i, bezimenu te, dušo, samo dugo,
dugo gledati i milovati.
