Radijatori našeg života
metalna srca hladnoće
radijatori našeg života
čuli su previše toga
previše priča
planova i izvještaja
vjerno zabilježenih
u bilježnicama od smole
i znoja
jednoga dana oni će se
okrenuti protiv nas
ovaj put neće to biti
nikakva revolucija
već prije tiho preuzimanje
sporo mrvljenje duha
pričama o osobnim neuspjesima
traktatima o povijesti
toplinske energije
bit će to nešto
sasvim suprotno
od primjerice
izgradnje aviona
nazvat će taj postupak
odzračivanje slobode
i bit ce veoma ustrajni
u svemu tome
ako zaista dođu
kada zaista dođu
neću imati nikakva
pitanja za njih
(razloge razumijem
ili ću ih razumjeti)
reći ću im samo sljedeće
možda i viknuti
nije me strah male penzije
strah me male poezije
riječi zbijenih jedna do druge
bez vidljive
želje
za pjevanjem
Točno u podne
Jedna mala pjesma.
Velika samo u svojoj malenosti,
u svemu ostalome obično mala.
Mogla bi to biti pjesma o urarima.
O njihovoj želji da popravljaju i budu popravljeni.
Prigodna pjesma za njih koji odlaze, kojih više nema.
Urari, urari. Urari.
Čak se i značenje udaljava od riječi,
pomalo ga ponestaje, sad je već voda ostala u cijevima,
a bilo je toliko toga.
Bistro tkanje, ples svile i zupčanika, sposobnost da se blagim kimanjem glave
nekoga pozove unutra. Mast i drvo.
Urari koji se nikad nisu našalili s vremenom, iako su mogli, možda i trebali.
Potapšati kaos po ramenu, izmaknuti ljestve, otići i i nikad se javiti razglednicom.
Zašto bi oni brinuli?
Neka kazaljke oboje istinu u indigo laž.
Recept
noć isparava kroz san
dan se mamuran penje uz požarne ljestve
jutro je tehnološka daljina
kava prolivena u registar ponovnih pokušaja
sve skupa nije to osobito lijep prizor
ali kao da u njemu ima nečeg utješnog
male, tamne pobjede kao
najdraži začin naših dana
i šalša koja se mora ohladiti
prije nego poljubi manistru
koja je osnovni izvor topline
i supravodič svih naših ludosti
inače bi sve bilo pogrešno
pjesma bi bila samo poledica duše
a u srcu svemira ne bi
stajao sendvič
komad ugasle zvijezde
s kojeg se trag crvenog umaka
cijedi ravno u
meku kiflu postojanja
Rekao je dani mirišu
Petak
to je miris
duboko prženog
proljeća
u trbuhu
uličnog svirača
Ili u prijevodu
Pripremite uštirkane
bijele košulje
Sve ću ih obući
na putu
prema dolje
Dinstanje
Svaki put kad netko dinsta luk
svijet se obnavlja
čisti se i krpa
svoje čudesne rupe
rastavlja se svaki put
kad čitav svibanj pada kiša
kad nešto skriveno
bude pronađeno
ili kad se političari rukuju
toliko je puno načina
na koje se rastavlja
od kojih je jedan
uglavnom gori od drugoga
tako malo načina
na koje se obnavlja
ljude zato treba
poučiti dinstanju
vještini čekanja
i promatranja
zakonitostima
koje su možda ovozemaljska
ostavština nindži
jer čovjeku koji dinsta
ruke nisu slobodne
jedna je stisnuta
oko kuhače
druga je uvijek
pripravna reagirati
ruke mu nisu sklopljene
ali svejedno
izgovaraju molitvu