sve te
sve te
svete
velikomučenice
VMČ
tako se piše skraćeno
sveta Ekatarina
sveta Teodora
sveta Jefimija
sveta Jelena
sveta Irina
sveta Anastasija
sveta Marija
freske su im u harmu
u koji uđem nekoliko puta godišnje
a da ne znam zašto
nekad ljubim ikone i ulazna vrata
nekad ostavim neki novčić i palim svjeću
onu jeftinu od deset centi
dok im čitam imena mislim na Ginzberga
i govorim u sebi
“…duša je sveta! Koža je sveta! Nos je svet!
Jezik i kurac i ruka i čmar sveti! Sve je sveto!
svi su sveti! svuda je sveto!
svaki dan je u vječnosti…”(1)
onda se stidim pred tim ženama
onda se gordim pred tim ženama
te žene meni nisu niko i ništa
ko je meni neko nešto
šta je meni sveto
šta je tebi sveto
šta je tebi sve to
ako nije ništa neće biti dobro
urlik uma ne da u svetinje
urlik uma ne da u sebe
urlik uma veže čovjeka
urlik srca ne da lijepi stari nihil
možda je samo sveta tišina
i sve te samoće
svete
(1) Ginzberg Alen, Urlik uma, DOB, Beograd (1983)
Karaburma
ljuti hljeb naš nasušni tražimo
dva sata i trideset minuta po karaburmi
nema te roštiljnice u kojoj si pijan doručkovao
nemamo šta drugo da radimo
izvadili smo potvrdu o prebivalištu
platili struju telefon i infostan
internet krademo od komšija
ne krademo dali su nam šifru andrej123
to je njihov sin svjetski fotograf
pinterest instagram google jebeni
vidim da je poznat i uspješan- Andrej
ali njegovi roditelji ga ne viđaju godinama
prodaju skupocjeni namještaj jer nemaju novac
platiti kiriju za 500 kvadrata u centru nije lako
jednom sam im ponijela pola torte za svoj rodjendan
one zamrznute što traje 48 sati posle možeš da je baciš
pišem priču o Andreju dajem ime
glavnom liku moje drame Andrej
zidovi od novina i cementa ne čuju
naše svađe i udarce o parket
zidovi čuvaju tajne o neuspijehu
u krugu dvojke usred tramvaja i poštovanja
ljudi koji nas oboje poznaju i cijene
ujutru ćemo opet na karaburmu
gps će pronaći ulicu mozak će locirati
ljuti hljeb naš nasušni će nas zasititi
ako neće on ne znam ko će
magla: vidljive tačke
gubim se na pokretnim stepenicama tržnog centra
u zadahu ljudi koji kruže s etiketiranom robom
ne mogu da se smjestim
u sobama koje kisnu i buđom prave svoju azbuku na zidu
ne umijem da pročitam znakove koje bi trebalo
ni u kratkim uzdasima mojih đedova
dok duvanski dim kruži oko njihovih brkova
i dok mudrosti klize s njihovih suvih usana
u centrifugi koju majke i babe brižljivo
vrte svoje dobre namjere nema mene
ni u ljubavnim željama koje obećavaju
vlažni bijeli pamučni čaršafi
ne mogu se naći u autobisima koji me vode
na odredišta za koja slutim da nisu moja
magla: vidljive tačke
piše na putu koji nije moj
to su tačke kojima se vodim
negdje će se stići
dok ne padne kiša