VEĆ SE NIKO NE JAVLJA
Već se niko ne javlja.
Biznismeni nemaju vremena,
oženjeni imaju obaveze –
mala deca i veliki problemi,
loše supruge i magnet papuče.
Ili se, pak, inate. „Prošlog puta
ja sam se javio (pre godinu dana),
pa možeš i ti jednom da pozoveš.“
Mangupi imaju novo društvo
i najčešče njihove mlade devojke
ne odgovaraju baš najbolje
kriterijumima sredovečnih supruga.
Pijanci su bez prebijene pare –
javljali su se sve dok nisu
potrošili sve kredite.
Sad se takoreći niko ne javlja
i noćni gužvanjac u našoj gajbi
polako se pretvara u prijatan kutak
dekorisan neprijatnim šumovima tišine.
U svakom slučaju, najviše kontaktiramo
sa onima koji više ne žive ovde –
previše smo daleko jedni od drugih
da bismo očekivali previše
jedni od drugih.
BIT ĆE TO ZAJEBANA SMRT, ZNAM
Biće to zajebana smrt, znam.
Počeću da slinim iz usta
ili će mi poteći krv iz nosa.
Mora nekako početi.
Intenzivna glavobolja ili ukočenost
leve nadlaktice.
Bela stolica i urin boje „ginis“ piva.
Gadiće mi se i lagana hrana.
Od dva piva – koma.
Prostata – nešto najprostije.
Pankreas koji se ne obnavlja
ili ciroza, i kao Risto Šiškov
budiću celu državnu bolnicu.
Neće to biti efektan infarkt, znam.
Niti će me kola pregaziti,
niti otrovnica ujesti.
Biće to spora i bolna smrt,
i samo će morfijum moći
da mi skrati muke.
Nadam se da ću i tada imati
normalnu ženu, pametnu decu,
zdrave drugare i razumne ljubavnice
i da će me kao u filmu Denisa Arkanda
Invazija varvara,
eutanizovati pored velike (slane) vode,
onde gde sanjam da živim.
OVIH DANA, AKO NE I SUTRA
Držimo se za ruke i trčimo.
Levo i desno od tesne uličice
mokra divlja trava i debela
stara stabla.
Zalećemo se i preskačemo
stare drvene krstove.
(Visoke mramorne spomenike ne
preskačemo).
Komentarišemo crteže na mermeru
kao da smo na izložbi.
Neki epitafi nas zasmejavaju,
neki nas ne zasmejavaju.
Držimo se za ruke i trčimo.
Sveže cveće, dogorele sveće
i venci.
Ukrštene lopate u mekoj zemlji –
mekoj od suza.
Prolazimo pored poznatih ličnosti,
pokraj imena ulica, škola.
Neka imena nas rastužuju,
neka nas ne rastužuju.
Držimo se za ruke i trčimo
koliko nas noge nose.
Trčimo najduže što možemo,
a stižemo dok trepneš.
MORS CERTA, HORA INCERTA
Naravno da će doći
mada niko ne zna kada
i kako će te zateći.
Da li u pidžami i papučama,
sa daljinskim i cvikerima,
zavaljenog u fotelji sa točkićima?
Ili u nekom brzom dvosedu
s rukom između dve duge noge
izbačene kroz vetrobran.
Ili u moru,
u čeljustima nekog morskog stvora,
koga si pre toga jeo
na brodu već potonulom.
Da li slavan, usamljen, skriven od sveta?
Da li sâm, neznan, od svih napušten?
Mlad ili u zrelom dobu?
Da li u bolnici ili na zabavi,
usred svađe ili u zagrljaju,
u neprikladnom donjem vešu, recimo.
Ili u sumrak, na rajskom ostrvu,
okružen plažom, palmama
i golim telima meleskinja?
U vazduhu ili na Mesecu,
u transcendentalnoj akrobaciji,
ispred kompjutera u virtuelnoj jebačini.
Samo ne na poslu, ne u tamnoj prostoriji.
U svakom slučaju, u nekoj sunčanoj disharmoniji.
Na vrhu Himalaja, ako se ja pitam.
SAHRANA
Kapela je tesna i zagušljiva –
čak je i mrtvac prebledeo.
Pop peva već pola sata.
Peva, čita i recituje
i ako produži još malo
moraće da iskopaju još neku rupu.
„Lepo peva popić“ – kaže jedna baba.
„Lepo, lepo“ – odgovara druga.
Svi bližnji drže po jednu zapaljenu sveću –
iskrena molitva koja će mrtvacu
osvetliti put do Boga.
Grehovi su više puta oprošteni.
Telo će se uskoro provući kroz vrata večnosti,
ali duša je živa i možda je među nama
gde nečujno kija u oblacima tamjana.
Potom dve leve i dve desne ruke.
Kola, poklopac, cveće i venci.
I ponovo pop
(mlad seoski mangup s bradicom)
koji kazuje poslednju reč dok
grobari improvizuju primitivan lift.
Živi zatim bacaju po šaku zemlje –
da mu zemlja bude laka.
Pa pop prosipa malo crvenog vina –
da mu bude…
Pa opet dolaze grobari,
ali ovaj put su digli toliko mnogo prašine
da su se svi razbežali i utekli od groba,
kao da su se uplašili,
kao da su videli mrtvaca.
TOALET
Moj odlazak neka bude
bez aminovanja.
Leto, sunčan dan, tačno u podne,
s prijatnim zapadnim vetrom sa istoka.
Iz kreveta, direktno u večnu postelju.
Pre nego što mi autopsija pre vremena
obezvredi telo.
Glas popa neka se čuje sa nekog
drugog groba,
tužbalice upućene mrtvacima
koji su ih zaslužili.
Eskivirao bih i kapelu,
to ritualno kruženje oko legla,
ređanje cveća kao na terasi u proleće,
saučešće – sa suzama ili na suvo;
polupoznanici, grljenje, crnina… Neee!
Hepi pogreb hoću, hipi ispraćaj.
A Whiter Shade of Pale da peva
neki devedesetogodišnjak –
sa električnom gitarom, razume se.
Pristojan, udešen (ne mora da je mermeran)
šank desno od rupe – ali tek kad
odgalopiraju lopatari.
Bez prepisanih pohvala i govora morona pred
mikrofonom (sa prolupanim razglasom i mikrofonijom).
I moji stari pajtaši poduprti na laktove,
nek se dobro naljoskaju i nek zaborave gde su;
i rastanak da preraste u žurku, do fajronta.
A oni koji će isforsirati bešike
moći će da se olakšaju – ovde,
u novom nesređenom toaletu,
odmah iza šanka.
TELEFONSKI IMENIK
Još jedan anahronizam
smešten u podrum odmah iznad
udžbenika marksizma.
Nekadašnja komunikacijska biblija,
obimnija i od Starog zaveta,
završila je neslavno – s krstom na čelu.
Olizan kažiprst
okreće stranice brže od Gugla,
pa pretražuje oštrim noktom kao
strelicom miša.
U vreme kad broj za informacije 988
(zbog ograničenog kapaciteta centrale)
nije bilo moguće dobiti,
samo on je pamtio brojeve devojaka.
Uništila ga je mobilna telefonija
isto kao što je parna lokomotiva
uništila poštansku kočiju.
Ima ga još samo u telefonskim govornicama
u američkim filmovima
u kojima tipovi sa lošom memorijom, zbog jednog
jedinog broja, cepaju stranicu čitavog naselja.
Više ga niko ne čita i zato se ne štampa.
U stvari on (polako ali sigurno) doživljava
sudbinu moje poezije.
ŽENA SUVOZAČ
Žena suvozač
raspolaže polovinom šoferšajbne
i ogledalcetom u spuštenom štitniku od sunca.
Žena suvozač
obično nema vozačku dozvolu,
pa opet, to joj ne smeta da se ponaša kao instruktor.
Žena suvozač
ne prestaje da priča – ali to isto
radi i kod kuće, u ulozi životne saputnice.
Žena suvozač
( zapravo ) treba prema mužu vozaču da se odnosi
s poštovanjem kao što stjuardesa ukazuje glavnom pilotu.
Žena suvozač
nije loše da ima mini suknju
i lepa gola kolena odmah uz ručnu.
Žena suvozač
može da pomogne, ukoliko ti se probuši guma
ili ako ti riknu kola pa nema ko da ih gura.
Žena suvozač
poželjno je da ima savršen profil
spram đubrišta po njivama uokvirenim prozorčićem.
Žena suvozač
je najlepša kad spava, a ti počinješ
da uživaš u vožnji i radiš sve što treba
samo da je ne probudiš.
JA ĆU POKUŠATI BLAGOŠĆU
Nasmešiti se životu.
E, momci, to je nešto;
i do kurca s tim da je
sreća u malim stvarima
(zar mislite da je ljubav
mala stvar).
Tek što sam popio kafu
na terasi koja se bezrezervno
prepustila proleću
i sad idem da probudim
suprugu i decu,
da uradim ono što već
cela dva časa ne uspevaju
surovo sunce i preglasni
majstori u komšiluku.
Ja ću pokušati poljupcima.