Majka je sjedila na kamenu i plela šal koji mi je već godinama plela, šal kojem kraja nema. Ako ga sad odmotaš, s njim ćeš doći do seoskog trga.
Kad je čula da dolazi auto, poajvila se na kapiji. To je auto čuvalo puno uspomena koje je zaboravila, onu vrstu starih uspomena koje su se uvijek uspijevale vratiti.
Kad je mati ugledala Šamlua u autu, odmah ga je prepoznala. Uspravila se i nasmijala od sreće.
Pomogao sam Šamluu da izađe. Sa štapom je krenuo ka mojoj majci, uhvatio je za ruku i poljubio joj je, što ju je još više usrećilo.
Ušao sam u kuću i iznio vani stolice.
Smrkavalo se a vrijeme je bilo blago i prijatno. Postavili smo stolice tako da gledaju na selo.
Goste nisam morao iznova predstavljati majci, ona s poštovanjem reče gospodi: “Čast mi je opet vas ugostiti u mojoj kući.”
Moja majka je pročitala mnogo starih knjiga i znala puno poezije napamet, ali nije ništa znala o modernoj književnosti i nikada nije pročitala neki roman. A sad se ponašala kao da se dobro razumije u knjige i poeziju.
Prisutnost starih drugara u njenoj kući je vratilo vrijeme unatrag. I ja sam u njenoj glavi doživio metamorfozu. Još uvijek me nije vidjela kao mene, nego sam sad bio moj otac. Potao sam, dakle, moj gluhi otac i majka je mimikom počela da priča sa mnom, zbog čega mi je taj prizor najednom postao bolan. Scena koja se je izmakla kontroli.
Sjedili smo i pričali – ja sam, zapravo, šutio, a Šamlu je s majkom pričao o prošlosti. Ali sam primijetio da majka vrlo pažljivo prati moje ponašanje. Počela je stalno da me ispravlja pokretima: “Fino sjedi. Ne gledaj tako kao glupan.”
Nasmješio sam se i fino se namjestio.
“Ne mljackaj s kockom šećera u ustima,” nastavila je s pokretima.
Progutah kockicu i obrisah usta, ali mi je polako počela ići na živce. U meni je rastao neki nepoznat osjećaj straha.
Otac nije imao prijatelja, a u majčinoj familiji muškarci su najčešće bili automehničari, šoferi, radnici u fabrici, više s nogama čvrsto na zemlji nego što su se bavili književnošću i zvijezdama. Zato je majka na večere pozivala drugare mog djeda, da bi njena djeca došla u dodir s važnim ljudima. Čak je jednu od naših soba uredila kao gostinsku s perzijanerom od dvanaest kvadrata na podu, dugim trpezarijskim stolom, lijepim zavjesama, knjigama u niši, tanjirima od porculana i činijama i čašama za vino. Posebna soba u koju nismo smjeli ulaziti, jer je bila namijenjena samo posjetiocima.
Moj gluhi otac je, dakle, u prisustvu djedovih prijatelja za nju bio mali minus. U takvim prilikama bi oca naglašeno slala u kupatilo i rekla mu da obuče svečano odijelo, da bi time kompenzirao takozvani intelektualni nedostatak.
Ali je i dalje znala da pravi ružne primjedbe. Pokretima bi, na primjer, pokazala: “Zašto se nisi obrijao? Zar ne vidiš da imam važnu posjetu, a ti tu hodaš kao prosjak!”
Otac bi se nasmješio i otišao da se obrije. Kao dijete sam sve to vidio i čuo, od čega je rastao bijes u meni.
Način na koji se majka sad ophodila sa mnom u Šamluovom i Kimiaijevom prisustvu je bio tačno onakav kakvim se u prisustvu gostiju odnosila prema ocu.
“Ne stavljaj ruke na sto,” pokazivala mi je. “Idi donesi čajnik.”
Ustao sam sa smješkom, ušao unutra i donio čajnik.
Zbog njenog ružnog ponašanja sad sam postao moj otac, ili cječak koji promatra taj prizor. I najednom se s bolom sjetio trenutka za koji mišljah da sam ga zauvijek zaboravio.
Kad sam jedne večeri ušao u dnevni boravak, ugledah kako majka objema šakama udara oca u glavu i viče: “Šta da radim s tobom? Čitav život sa jednim gluhanom!”
Otac je bacio pogled ka meni, pogled suznih očiju. Kiptio sam od bijesa.
“Idi unutra, donesi nešto za jelo i postavi sto,” majka je sad opet reagovala u prisustvu Šamlua i Kimiaija.
“Ne trebam,” odmahnuo sam joj iziritiran, kao očev dvojnik. I čak mimikom pokazao: “Prestani! Saberi se! Nemoj me više ponižavati da bi sebe uzdigla!”
Ustala je, otišla u dnevni boravak i pokretima mi pokazala da dođem za njom.
Ja, kao moj otac, uđoh za njom. Još nisam ni bio u sobi kad me je iznenada udarila štapom po glavi i bijesno pokazala: “Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom?”
Izgubio sam kontrolu, nisam više bio svoj, postadoh moj davno umrli otac, ili ne – postadoh očev sin. Najednom sam je ščepao za kragnu, gurnuo je uza zid, gurnuo joj taj štap pod bradu i povikao: “Nikad više! Nikad više ne udaraj mog oca! Kučko!”
Pustio sam je, napustio dnevnu sobu i drhtavim glasom viknuo: “Hajdemo u podnožje doline da se divimo kravi.”
S nizozemskog preveo Goran Sarić
