debelokrzne medvedice
mi, debelokrze medvedice
umorne smo od lamentiranja nad odlazećom mladošću
od golobradih junoša koji traže verni habitus
u našim sjajolikim dlakama i toplim jezicima
koji pažljivo vrebaju, te, čim sklopimo oči
strovale se u naš šareni bezdan.
umorne smo
od pravljenja dece i pesnika
od plodnih i neplodnih dana
zametka i zvijutka
od stereo vešala
jajovoda i rodnica
od noćnog pražnjenja bešika
i prikrivanja tragova.
negovane, skrivene nežnosti
gnušamo se, pogotovo.
uopšte, čitav taj oznojeni metež nam je preko glave.
izađimo i udahnimo svež zimski vazduh
sneg će
i lenje zevamo dok decembar podmeće glavu
na panj
spomenite ga u bajalicama
vi, nevešti rađanju
poezija neka ne traži ništa više od nas
osim gologlavog mermera.
toliko.
sve što rekosmo upravo
zaboravite.
ljubomora nas izjeda
žestoko.
u par reči:
strpljivo čekamo dan
kada će vas mladost izdati
kikoćemo se u potaji
krajnje, krajnje zlobno unapred likujemo
i još uvek plačemo.
slanik u indigo boji
kopala sam po folderima i naišla
na pesmu mrtvog pesnika
o slobodi, mitu i revoluciji
o prijatnoj toplini ženskog međunožja
on je živ, ali kao pesnik je odavno mrtav
razumete?
ako tako nastavi, ostaće s one strane
rumen samo u mojim slovima.
evolucija nas proziva,
globalizacija je na pragu,
poezija se i dalje krijumčari preko meridijana,
neprepoznata.
evo, pročitala sam juče, jedna arhitektica
sačinila je lampu u obliku pauka iz čije se stražnjice
izliva mlečna i mutna svetlost,
i slanike u obliku očnih jabučica u crnoj,
ljubičastoj i indigo boji.
nije li to izvrsno da jedemo i biberimo se suzama?
nismo li napokon svi srećni, ovako ludi
i pijani od krvi?
kolonije uzdaha oslobađam,
i raspuštam vojsku užasa.
heroizam je moguć,
heroizam postoji,
heroizam je sveprisutan,
ura, dovikuje svet,
a ja se i dalje ukopavam
i preko glave razvlačim iskrzano nebo,
egzaltirano, dakako.
paviljon A
šta ćemo sa ravnodušjem sunca
koje iritira?
šta sa lenjim golotrbim cvećem
koje se prozeva?
ako je ovo konačni tlocrt pesme,
kako da ovde izgradim ljude od kamena
na ovom nesigurnom tlu
sklonom odronima reči ?
ako je ovo jedino mesto
neka mi se oprosti počin
jer ja drugo mesto i nemam
za paviljone u koje ću sa vama
jednako strepeći od sunca, senke,
cveta i kamena.
ne okreći se, kćeri
kako se oslobađam dugo negovane agorafobije
tako su mi pesme sve kraće i sve lošije
usta sve suvlja.
ne okreći se, kćeri za trgovima i svetilištima
ne zastaj na fontanama
ne daj se gromovima
jednog dana ipak se nećeš vratiti
i to će biti konačni, dugo očekivani
kraj poezije.
stranački dom
retko, retko etablirani urednici objavljuju moje pesme.
razumljivo, ipak sam ja žena domaćica.
moje pesme i interesovanja, moja moralna,
i sva druga i drugačija shvatanja prate moje kretanje
lišeno avanturističkog duha.
konačno, moj dom sagrađen na vajkanju
o dalekoj mladosti i na haljinama u koje više nikad neću ući,
mestima koje nikada neću posetiti,
i šarenim svetovima koje nikada neću upoznati.
moj dom sagrađen je na bižuteriji događaja
unutar kruga koji se širi sve više i više
od stranaca koji redovno ovde dolaze.
ponekad, kad mi postane previše tesno,
uzmem malu stolicu i sednem ispred vrata.
topli zraci otapaju moje šuplje kosti i taj
(kulturološki potpuno anemičan)
trenutak retkog, intimnog milja
postaje, zapravo, još jedini razlog
zbog koga ostajem ovde,
i preslažem noći tako
da bi se mogle nazvati domaćim.
prestajem da zameram stranim ljudima,
gradovima i stvarima i pravim im mesta na policama
na kojima odmaraju umorne oči od traganja za mnom.
na policama na kojima se u jutro bude, i,
neprepoznajući me, bez suvišnog na sebi,
sa mnom, zauvek odlaze.
ključaonica
u moje pesme često ulaze ljudi
sa kojima se dodirujem strahovima,
ne poznajemo se lično.
ipak, često provirujemo kroz istu ključaonicu
da proverimo nismo li još uvek tamo
jednako zbunjeni.
pogledi nam se sudare
ulubljeni i krvavi.
nasmejemo se slatko,
izvinimo meko
i, užasnuti, udaljimo otud,
tiho i na prstima,
da nas slučajno još neko ne otkrije.
akustika jednog dana
na putu od kuće jedna žena okopava ružičnjak
posađen u sred kružnog toka;
jedan čovek mete portu
pred otvorenim vratima crkve;
jedna muva obleće oko moje zaleđene glave;
jedan prijatelj nije više na onom mestu
na kome je obično pušio prvu jutarnju cigaru
i mahao mi u otpozdrav;
jedna vlat trave pobija suverenost asfalta.
akustika ovog dana u koji sam uhvaćena
čini me gluvom za ostale zvuke.
sada bilo bi pogrešno otimati se viru.
tišina je, mislim, grub učitelj.
ali, nije.
dobro je preseliti se u početnu nameru svih stvari.
mirno možeš da odgrčiš ruke,
opustiš vilice i otkriješ vrtove
u kojima jedino susrećeš svoje nemušto lice
i odjekuješ.
talog
kuvam majci prvu jutarnju kafu
i zovem je da dođe.
u osmoj deceniji je, a i dalje leprša kao
mlada golubica.
“čekaj dok se ne prizemim“ kaže mi sneno.
(aha,
tu smo dakle – od tebe sam nasledila
to bledilo krila
mislim.)
polako majko, sada ćemo mirno da okrenemo šolju
i vidimo kakvi nam se putevi i dobici u talogu zemlje
danas otvaraju.