***
Ako te ikad više ugledam –
nek to bude presedan
vrijedan glavne scene nekog istorijskog
blok-bastera
ili vesterna
na kraju pješčanog grada
bilo koji situacijski kontekst
ovdje i sada
mirna šetnja građanski protest
samo nek ne bude čisti prud
i onaj strašni sud pred kojim sam se smela
zatečena naivna
kao iz Puškinove poeme kakve ispala
očiju širih od plavetnila Baltika
Ako se ikad više digne ova flota potopljena
bijela zastava izbušena
zaliječena rana:
nek to bude na otvorenom moru
s punim jedrima! –
neka to bude viteški frontalno i slobodno
da odigramo na fer-plej
a ne onaj prokleti displej
i staklo od kojeg pucaju zjenice
– pa kud koji mili moji after-parti
da ne bude uzalud sav trud građenja kula u vazduhu
gađenja pred svima koji ne nose ni vlas tvoje kose
i ne gledaju me kao da me gutaju
kao da u zemlju propadam oslobođena teže
griže savjesti –
za sto dana žalosti
jedan opjevan vatromet pa i na kijamet –
šta bi me bilo briga za vrijeme i trivijalne teme
– muko moja pređi na drugoga –
tamo gdje su svi zvuci isti i svi strašno zvuče
gdje svršavaju simfonijski orkestri na ulice
a piskutave žice pune sale –
gdje male su velike lažne prave
tamo gdje od tebe napravila sam remek-djelo svog života
kakva megalomanija! onanija!
divota i strahota –
i kako još grebe i zebe postavka u mojoj glavi tvojih rezbarija
Samo da te još jednom vidim i skinem do ispod kože
pa neka me nalože
i na lomaču
nabiju na draču –
ni pišljiva boba spram tebe iko
Samo da te još jednom vidim netaknuta
i na peti se okrenem
pa za tobom pljunem –
da me još jednom baciš psino u vjetar – al’ u leđa ovog puta!
,,100 GODINA S ALEKSANDROM KOLONTAJ”
A htjela sam da vas štitim i branim
da sahranim
svako sjećanje na bolne zametke i amanete
na društvene nepravde
rovove i u korov zarasle krovove
Htjela sam da vam oči izbodem zlatnom kopčom
da progledate
Da odglumim ležećeg policajca
kurvu s ćoška ulice
siroče
bolesnika
udovicu
sveticu
grešnicu
boksersku vreću
pljuvaonicu
sam htjela
samo da vama lakše bude
Da se smanjim na zrno graška
sivo popodne bez vazduha daška
da budem glas one prve trube
i naoštrene na tocilu sablje
ralo od motike i grablje
da od kolijevke do groba svaku rak ranu iskopa
i prva u nju dragovoljno legnem
Htjela sam za vas zube da stegnem
da vas u tijelu bojažljivog kržljavca protegnem
i kičmu da polomim
da vam dokažem koliko vas volim
djelima a ne floskulama
Da porazbijam vam prozore
i vještačke nokte
displejeve
i šoferšajbne
da vas za kose izvučem na talase
neke nove revolucije
da riječ novu za nju izmislim a da ne izvisim
na otkinutoj deklaraciji
potrošačkoj korpi s brašnom i uljem na akcijskom popustu
otiraču za noge na izlasku
iz Delte
kesici supe
vreći prekrupe
Da budem vaša Lupe
izrodim vam Romula i Rema
da na forumima izgradimo svijet novi vrli
pa da pohrli
sve što još diše uzvodno i slobodno
protivkolotečno i vječno
ne ostane za bruku
Iz šake pepela
za vas da ustanem
sam htjela
da ste mi mogli oprostiti
ispruženu ruku
IZVOD IZ MATIČNE KNJIGE ROĐENIH
iliti UMRLIH
Rodila sam se pod crvenom zvijezdom
a rasla
zagledana u onu Mikinu plavu
Nije trebalo da ih lovim strasno
/zvijezde/
već da gledam preda se
Nisam tada znala da sama ću sebi postati najveći neprijatelj
besportfelj
oka zgasla
Zatočenica u
bijelim kočijama što preko polja jezde
da će se kola svaka
na meni slomiti
i svaka me rđa nagristi
Trebalo je da izučim diplomatiju
nabubam neku taktiku
nabacim blaziran kez
disjunkcije ekskluziv
/ili da se makar zavučem u mišju rupu/
dok sve ovo prođe
glas se kiča i zatrovane krvi stiša
pa da s bezbjedne udaljenosti iscrtavam maršrutu
puta
u kokošijim kostima
u graškama
na čija isturena mjesta još samo moja tvrdoglava priroda juriša
Trebalo je da izučim geografiju
/ili barem strane svijeta/
da odaberem
/zlu ne trebalo/:
ili – ili
bili – ne bili
jadni
gladni
paradni
pa kome bi šta zapalo
Oduvijek su me ispitivali
čija sam
– mamina ili tatina?
za koga sam
partizane il’ četnike?
Ruse ili Amere?
Djevojčice il’ dječake?
Sir ili meso?
/burek/
Odgovarala sam uvijek prkosom
tek
da se oglasim prisustvom
da ni sa sobom nisam načisto
da glavu nosim na tankoj niti za tijelo prikopčanu
da je samo srećnim okolnostima
Darvinova teorija i na meni potvrđena
/inače bih i nju usput negdje zaturila/
Trebalo je da budem umiljato jagnje
koje dvije majke sisa
kad već ne zna da bleji
a kamoli okači zvono predvodnika
Trebalo je da budem bilo što
/makar nešto taman i svašto/
Samo ne da govorim istinu
nisu te uši bile spremne da je čuju
kao što nisu ni sve ovce crne u mraku
crna je još crnja
/ako ima kuda/
da ni sebi ne umijem pomoći
a svijet bih da mijenjam cijeli
Rođena sam u zlovrijeme
u neko mrtvo poluvrijeme
zaglavljeno
trinaesto prase nepodojeno
/A mogla sam biti bilo čija/
u doba koje je iskopavalo povampirene idole ispod praga
a čiste bisere guralo pod tepih
Ja napisala sam prvi stih
a već epitaf
Ne sluteći da sebi sam najveći neprijatelj
besportfelj
– da biću bolja od njih
da ostaću ničija –
POKORA
Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od
žene
majke
života
ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti
novo srce za svečanu priliku
da paše
kao saliveno uz ovo lice i sliku
oboljelu od anemije
– vazduha treba
izliveno rudarsko okno
pretopljeno
je
u posljednji ciklus alhemije
presušen
je
plač iz kolijevke
Kad izbaci more
posljednje kosti pitomih fosila
ja sjedjeću na obali
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice
u kliše
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom
s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
a
zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i
pocijepam taj ram
– vazduha mi treba
ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo silovanje
majke
zemlje
žene
pravdajući ga neznanjem
umro mi je sram
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava
silovana
pocijepana
pogrebana
zemlja
majka
žena
u posljednjem kriku
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug
ja vratiću se na ono naše mjesto ispod gvozdenog mosta
otkopaću nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka
KOBAJAGI
Hajde da se pretvaramo
Da smo normalni
Da sve je kao
Prije
Nego su nas pregazili konvoji uvezenih
Skalamerija sa Zapada
Da nije bilo rata
Hajde da oživimo sve one male
Smiješne predratne metafore
Da se zavučemo u neke mišije rupe
Da ti grickam uho
Da napraviš mi rupe u siru
Kao nekad
U miru
Da zaboravimo režanje
Pokislog psića moga
Što je lajalo od straha
Da ne sklizne u kič i patetiku
Iza zatvorenih vrata
Da ne proglasiš ga za državnog neprijatelja
Zapaljenog u retoriku
Samo sam tvoju pažnju da skrenem htjela
Mačora tvoga
Predatora
Hajde da budemo stereotipi
Jednostavnosti
Kobajagi
Carevi nagi
U novim odijelima
Da ponovimo svaki kliše
Kojeg se dosjetimo
Da mi budeš i kuca i maca i medo-brundo
Topla ti je bunda
A ja tvoja ludica i vjeverica
Mala mudra
Da se izližemo od upotrebe
Skrijemo u babine niše
I svo slatko od višnje
Pokrademo
A tegle razbijemo
Hajdemo
U deja vu
Pa mi reci da smo već viđeni
Toliko puta
Da smo jedno drugom dosadili
Hoću da se dosadim sa tobom
Kao navika
Prva kafa jutarnja
Izlizana fraza
Rečenica prosto-proširena
Onaj udoban stari ogrtač iz ormara
Koji mi provjereno najbolje stoji
Hoću da me iznosiš
I da nas zaboli za modne trendove
Da ti krpim čarape
Dzangrizava
U zlu i dobrome
Dok nas smrt ne rastane
Hajde da budemo nagi
Jednostavno
Rođeni
Da sve zaboravimo
Kobajagi
Sve
Osim ljubavi
MITOMANSKA
Oprosti…
Zamijenila sam te sa Njim.
/Nisam htjela/
Slučajno je bila noć Mladog mjeseca
tek što se rađao iz posteljice oblaka
kao krvav život iz materice
Novi list neke romantične stranice
u mojoj glavi.
Bacila sam nestrpljivo
babin biser iza ramena
Miraz za onog kojeg čekam
vjekovima:
Dao Bog da se zdravo sastavimo.
Krstila sam ga tvojim imenom
/i tada sam te iz prikrajka ugledala/ :
DAJEM ZA TEBE I ZADNJI GROŠ
Stajao si nonšalantno oslonjen na onaj most iz Napoleonovog perioda
stiješnjen između dvije nove ružne trospratnice
/Imperija novogradnje je nicala ne vodeći računa o ruševinama…zaštiti spomenika/
Oprosti…
nisam te slušala
U ušima mi je zveckao neki sitniš
Šibicara iz džepova
Kicoša…neka frivolna pretvaranja
sa revera prikačenog bedža sa slikom.
Skliznula sam u tu metamorfozu
načas otvorenu pukotinu vremena
,,kao da u neki tanak san snesena bijah”
Kao da čitam Jelenina pisma Nikodimu
– Ti si moja mala djevojčica. Moj život.
– Koliko košta njegov ostatak s tobom?
– Koliko košta ova noć?
Šta kažeš za trampu?
Za biser moje babe?
Milion rubalja ispod Gučijeve haljine frivolnih prevara:
MIJENJAM STARO ZA NOVO
Oprosti…
Zamijenila sam te sa Njim.
/Nisam smjela!/
Tvoj zveket šibicara sa zvucima trubadura…Onog kojeg čekam
vjekovima.
U džepovima ispod prašnjavog od silnog puta kaputa
skrivena od zlata
Jabuka.
Posula sam se šećerom ppo glavi
/da nam život sladak bude/
Prebacila jabuku preko krova
do mitskih daljina…
kroz obruč viteških turnira
Nije trebalo sudbinu da prozivam
Oprosti…
Zamijenila sam jednu bajku drugom:
PRODAJEM NOVO ZA STARO
I ostala zaglavljena na prološkom pragu
/već je bilo kasno da se vratim/
Biser su pojele svinje
i jedini trag do Njega
bio je izgubljen
a moj Mjesec mlad vjenčan već za tvoj rever
za onu sliku s bedža u kojoj sebe ,,kao u zrcalu spazih” :
Dobio kaput džep
Našla vreća zakrpu.
Oprosti…
Zamijenila sam te sa Njim
/Bilo je slučajno/
Sa Onim kojeg čekam
Život cijeli
