VIĐENO U OGLEDALU
Venera u mom ogledalu uzdiše
Kao neko ko uzalud pati u životu.
Vidim u nepostojećim očima
Sebičnu bol bez sagovornika.
Takva osjećanja pokreću ove slike
I sne koji su živa bića,
Kao da pripadaju našim kostima
Nestalnoj zemlji, vazduhu i vatri.
Ludo osjećamo, ali svjesno znamo
Živjeti u vremenu samo je pričina –
Poput zelenih listova na drvetu mi rastemo,
Al svaki mora pasti i uvenuti sam.
DRVEĆE U BADNJU
Malo lovorovo drveće, tvoji korjeni ne mogu naći
Planinu, pa ipak tvoje lišće se proteže
Iznad tvog vlastiog svijeta, u moje
Vječne palice, ne savijajući u mojoj misli
Raspupali zimzelen vremena.
VENERA
O te plime !
Kad se radost prolomila
Poput svjetlucanja sunca i vode,
A ritam okeana
U dugom plesu razdvojio oseku i bujicu,
Kad su se valovi muzike digli iznad zvuka teškog talasanja,
A pokretni elementi postali tijelo
Boginje, oh, Boginje mora ?
PAD
To je pad, vječni pad vode,
stijene, ranjenih ptica, i ranjenog srca,
vodopad slobode. Anđeli padaju
kao ljubavnici s azurnog neba, razdvojeni,
i umiru onom istom smrću kojom i svi mi.
Padajuć deset miliona godina, mi se bacamo
opet u raširene ruke vremena;
naš svadbeni let mora opet skončati u smrti
koja uvijek služi slobodi
dok smoreni mistik zaustavlja svoj dah.
Površina živog mora
nikad dotaknuta, smiješi se licem ljubavi,
gdje se živa krv utapa u ekstazu
gonjena prirodom što može da pokrene planine,
najslobodnija kad je najmanje slobodna.
Hoćemo li sići, hoćemo li sići zajedno?
ovdje na vrhu planine, vjetar i snijeg
nagovaraju nas da padamo, i da idemo putem kojim i oni idu.
Put je čist, kraj nećemo saznati,
More će nas nositi tamo gdje su plime i gdje teku struje.
Prevela Jasna Šamić
