ako biste upitali moju mamu kako izgleda devet mjeseci
neprestanoga plača, na to bi vam odgovorila da je vrlo iscrpljujuće. kada
je na telefonu pregledavala prošlogodišnje fotografije, razmišljala
je kako ,,sam nekada imala još čak simpatično lice
i mislim da ga neću više nikada imati”.
otkada se vratila iz bolnice, sve su se stvari nepovratno
promijenile, unatoč tomu što je tamo provela tek nekoliko dana.
tada me je zauvijek izgubila, ako bismo to tako mogli nazvati.
mislim da joj je tada bilo doista neopisivo loše. više je puta
ocu ponavljala da je najbolje da jednostavno umre jer nije znala
kako da nastavi sa svime što joj se zbilo.
,,zasigurno je bolje da me više nema na ovome svijetu.”
ja sam joj ponavljao da sam još uvijek uz nju i neka samo
ostane na ovome svijetu, no ona je okretala glavu u drugu stranu,
kao da je osjećala stid i kao da nikada ne bi nikomu uspjela
pogledati u oči.
mama je više puta rekla ocu da toliko plače jer me
nije mogla u potpunosti poroditi i da osjeća bol jer ne zna što
učiniti s ovom ljubavlju koja je postojala negdje između.
no doista ni nije zapravo znala, zašto se osjeća loše.
nije umro nitko koga je stvarno poznavala.
nije imala fotografije osobe koja je umrla, nije znala ni ime.
jednostavno je otišlo nešto što bi nekada moglo biti i što zasigurno
neće biti i sada treba nekako nastaviti. ljudi su joj
govorili da će već preživjeti.
izuzetno teško bih vam opisao njezino lice kada
o tomu razmišlja.
ginekolog joj je rekao da nije ništa kriva, ali mama
je rekla da ipak misli da je nešto skrivila, ali tko joj uopće
može zajamčiti da nije ništa kriva.
tko, dakle?
nitko.
,,nitko mi to ne može zajamčiti,” vrištala je i glavom
udarala o zid spavaće sobe.
započelo je to negdje oko Božića i otad nisam
siguran je li prestala ijedan dan. božićno ju je razdoblje
dotuklo, naime, nije se znala više smijati. u to se vrijeme ljudi
mnogo smiju. tada je saznala da joj je prijateljica
trudna i da je sve u redu s njezinim djetetom. mama joj je
telefonski čestitala i govorila joj koliko je vesela zbog toga što
je njezino dijete zdravo, jer je doista i bila radosna zbog nje. no. potom.
tada je po prvi put pala posred kupaonice i neko je vrijeme
samo ležala.
pritom sam joj šaputao:
,,mama, doista ne moraš plakati za mnom.”
ali nije me čula i samo je nastavila ležati, sve dok otac nije došao
iz trgovine i našao je sklupčanu na podu kupaonice.
podigao ju je i odnio u krevet. u krevetu se nije niti
malo pomaknula i prvo sam pomislio da više ne diše.
oči su joj bile čvrsto zatvorene.
ni disanje joj nisam čuo
,,mama, probudi se”, rekao sam joj, naime, bilo bi doista šteta kada bi
zaspala zauvijek.
„mama, probudi se. molim te, probudi se.”
legao sam pored nje da joj kažem koliko je jako
volim i da, što se mene tiče, ona stvarno nije kriva,
ali me nije čula.
dakle, ako vas zanima, moje je ime trebalo biti tobija, odnosno
tako je moja mama nazvala fetus koji je nosila
približno devet tjedana. koliko je tjedana stvarno bilo, neće
nikada saznati jer nas dvoje nismo dočekali prvi pregled.
sama je otprilike izračunala mojih devet tjedana,
koliko sam shvatio, s obzirom na to što se događalo s
njezinim tijelom. kada je tih devet tjedana prekinuto, nije
znala kojim će me imenom dozvati i kada će za to biti trenutak. kao
koga će me pokopati:
,,embrij, novorođenče, beba, dijete”.
smije li naglas pred svima izreći da su izgubili dijete? bi li trebala da prisustvovati nekom okruglom stolu na tu temu? kojega stručnjaka ili stručnjakinju mora ovdje pitati za mišljenje i dopuštenje? ha?
zbog završetka ovih devet tjedana i nekoliko dana također si je postavljala pitanja i pregledavala po internetu pa je njezina zadnja povijest pretraživanja interneta izgledala nekako ovako: ,,ako je dijete/fetus bio star oko devet tjedana, je li dopušteno plakati” i ,,koliko dugo smijem plakati” ,,je li to bilo dijete” ,,koliko traje žalovanje” ,,kako neka tugujem” ,,kako neka organiziram pokop” ,,groblje za spontani pobačaj” ,,hoću li se ikada više smijati nakon spontanoga pobačaja” ,,što se događa nakon spontanoga pobačaja?” i mnoga druga pitanja koja su se množila sa svakim danom od dana gubitka. Katja Gorečan, "Materinska knjižica", sa slovenačkog prevela Petra Amalia Bachmann, LUD Literatura, 2023.
Fotografija autorice: Lea Remic Valenti