***
Puše vjetar s mora
i pjesma je još uvijek krhka i slinava
poput tek presvučene bjelouške.
Spavam loše, bude me stari računi
koji zahtijevaju da ih se do kraja svede
lomeći najsitnije brojke.
A kako je samo primamljivo ne postaviti prošlost
na svoje mjesto
kao kamenčiće rijeke
koja vodi do neke vrste sna?
Čak i najmanji proračun već čezne
za haosom riječi.
***
To je bio taj muž, ta kuća, to dijete.
To je bilo to ljeto, jeste.
Bilo je tragova stopala u travi
tog ljeta
koje se za razliku od svih drugih ljeta
neće vratiti.
To je bilo to ljeto
kad sam odmahnula rukom
i odustala od svojih malih računica:
Može se izgubiti samo ono
što se nikad nije imalo.
***
Vrijeme je danas tako sivo i dosadno
da se skoro čuje dodir sanduka i gepeka
mrtvačkih kola.
Gledaj rodbinu kako plače
na način koji nije žalostan
tek tužan i siv
običan.
Možda i smrt ima svoje obične dane?
Uskoro će zima, dijete.
Valja nam se učiti toplini, odvojeni
od svojih povezanih srca.
NEGDJE U SVIJETU 2
Negdje u svijetu ima jedan grad
i negdje u gradu jedno groblje.
Negdje u svijetu ima jedan grad
gdje sve priče leže na groblju.
Zajedno s mrtvima.
Zajedno sa zubima mraka.
Slinave riječi se rađaju
u sopstvenom slinavom mraku
i negdje u mraku se uplaše svoje
sopstvene snage.
Svaka želi ispričati priču:
To je bila ta zima
taj čovjek
taj osjećaj
i priča si bira pregršt okolnosti
odbacujući ostatak:
Negdje u svijetu ima jedna kuća
gdje se ja ne može nagovoriti ni na šta
gdje su usta puna oblog kamenja.
Priredio i s danskog preveo: Alen Mešković
