Majka je znala reći da na svijetu postoje dvije vrste priča: Pad kralja i Veliko putovanje.
+
Kažeš mi da uzmem majku za ruke i uspravim je, pomognem joj da se pridigne u sjedeći položaj u krevetu. Dlanovi su joj meki i ljepljivi od znoja, dokaz da još uvijek nije leš. Uhvaćena u zamku tijela koje više nije njeno, koje joj se ne pokorava, ona istiskuje tri zvuka, tri sloga upućena meni, a ja osjećam kako mi se obrazi crvene. Oprosti, šta si rekla? Ona ponavlja na potpuno isti način, zariva u zrak nerazgovijetne riječi, vratne joj žile napregnute od napora. Pogledom tražim tvoju pomoć, a ti kao da susprežeš osmijeh. Kao da je zadovoljena neka bolesna pravda. Kažeš mi da nije čudo što je ne razumijem, jer me tako dugo nije bilo; nije čudo što se moram potruditi da razumijem šta govori. Ona ponavlja zvukove, ovaj put odlučnije, s ljutitim nestrpljenjem. Procesiram slogove, u glavi mapiram glasove, sve dok konačno ne razumijem majčine riječi: velkommen hjem, dobrodošla kući. Da mi je da oslobodim ruke.
+
Ti pojma nemaš šta sam ostavila za sobom. O tome razmišljam dok mi pokazuješ kako da operem majčino međunožje. Kako da je uspravim u stolici za kupanje, navedem je da se uhvati za šipku. Kako da joj raširim noge i obrišem je jednokratnim ručnikom za kupanje, od početka do kraja. Tako kažeš. Od početka do kraja. Sad je na tebi red da se crveniš. Znam da si bio samo s jednom djevojkom, jedan jedini put. To je bilo prije deset godina, dok smo još išli u srednju školu. Sad kažeš da si nesretno oženjen našom majkom; da joj više nisi sin. Popizdiš kad ti kaže da si njena mala vjeverica. Nisam ja tvoja mala vjeverica, kažeš joj. Ja sam tvoj muž.
+
Kako samo jede sada; kako ne obraća pažnju na prisutne. Smije se histerično punih ustiju, pljuje komadiće, bez motiva i logike. Njen otegnuti govor, posvuda prožvakano meso i povrće. Kao da je sada više čovjek nego prije. Kao da se vratila u onu grlenu novorođenačku fazu, sve joj radnje intuitivne. Ili je sve to namjerno, iz prkosa?
Kasnije, prolama se urlik i vrisak u jednom. Primordijalni zvuk panike. Majka se nestrpljivo vrpolji u stolici za kupanje pored sudopera.
Šta je bilo, šta sam uradila?
U redu je, kažeš. Samo joj treba pomoći oko četkice za zube.
+
Napolju, mraz je prekrio igralište. A iza igrališta: vječna polja, bijelo prostranstvo. Danska zima je jebeni abez. Kada je došao kraju naš poziv spašavanja majke? Sad se smjenjujemo spašavajući jedno drugo. Došla sam da te smijenim na kraju svijeta. Napokon je došlo vrijeme da ti odeš.
+
Trebala sam biti u New Yorku tri mjeseca. Sklopili smo dogovor. Eto, kad bih mogla otići na samo tri mjeseca, poslije bih se brinula o njoj. Bilo je moljenja. Molila sam te, a ti si pristao i rukovao se sa mnom, nevoljko, crvenih očiju. Kao da si već tada znao da se tri godine neću vraćati.
+
Kako odlučujemo provesti mladost. Važnost te odluke.
+
Naša majka kao ruševina nekoć velebna zdanja. Pali spomenik. Koliko je bila civiliziranija prije bolesti nego sada. Naša je frizerka znala reći: “Tu ženu nikad nećeš vidjeti u trenerci, ili masne kose. Uvijek pažljivo odabrana odjeća, maskara na trepavicama, i one pametne knjige koje čita.”
Sad sluša audio-knjige: krimiće, u kojima neko umire na prvoj stranici. Veliki zapadni književni kanon arhiviran je u kartonskim kutijama u gostinjskoj sobi. Tek sada – nakon povratka iz New Yorka – u potpunosti pojmim obim njene zbirke knjiga. Sad prepoznajem većinu imena. Carson, Carter, Carver, Chandler, primjerice. Složeni abecednim redom.
Dok ona spava, ja listam njen planer od prije šest godina. Za mene je on savremena verzija Voynichevog rukopisa, kodeks ispisan nepoznatim pismom, enigma od spiskova i samoljepljivih ceduljica. Nekad me je njena izuzetna organiziranost silno živcirala; danas je njen planer poput starog prijatelja. Podsjetnik na činjenicu da je majka zaista postojala – makar do onih praznih stranica označenih sa “Oktobar”.
+
Kaže da noću čuje kako neko kucka. Taj neko kucka s druge strane zida, kod njenog kreveta. Traži da utišam uređaj za reprodukciju audio-knjiga, na minimum. Susjedi misle da je preglasan, inzistira ona, zato kuckaju po zidu. Ali mama, ništa nećeš čuti ako još samo malo utišam. Kaže da sasvim dobro čuje.
+
Čujem majku kako neutješno rida u krevetu. Kaže da neko stalno kucka s druge strane zida. Vjerovatno si samo umorna, kažem ja, ali ona me prekida, vrišti ne! zahtijeva da odem istražiti. Ja se protivim, ali ona jeca, pa oblačim kaput i obuvam cipele, upućujem se u zgradu s kojom naša dijeli zid. U groznoj sam mjeri svjesna kako ovo izgleda: u deset navečer zvonim stanarima stana na trećem katu, predstavljam se kao kćerka žene iz susjednog ulaza. No, ipak mi otvaraju vrata, i ja razmišljam o tome kako najneugodniji dio tek počinje. Onaj u kojem potpunim neznancima objašnjavam zašto ih uznemiravam u nedoba. Sredovječna žena kratke kestenjaste kose u trenerci otvara vrata. Iza nje, njen muž luta kuhinjom. Smušeno joj govorim kako moja majka misli da neko često kucka po zidu njene spavaće sobe. E, pa, kaže ona, mi ne kuckamo. Znači, ne mislite da majka pravi buku, pitam ja, crveneći se. Jok, nikad nismo čuli ni dah iz tog stana.
Preveo: Mirza Purić, 2016.