KOMARAC Živim već par dana Sa jednim komarcem U čudnom skladu. Jedem dok on negdje odmara Pa onda on jede mene dok ja odmaram. I tako već par dana dok smo Zatvoreni zajedno u kući. Blag je svrab dokaz Naših iskonskih razlika I vjekovne povezanosti. Uskoro će sve svoje ćelije zamijeniti. Biti sav od mene. Blago će mi nedostajati. PRVI DEZERTER Kazuje nam Homer o Patroklu, Menetijevom sinu, i o tom kako se Patroklo tri puta penjao na zidove Troje, a Apolon ga tri puta bacao sa njih. Još mu pritom mudrost darovao: „Nije tebi suđeno, sine Menetija!“ Al' ne kazuje nam Homer ništa o čudnoj sudbini Teleklesa mladog kralja Livitre, što bijaše snažniji od Ajanta, što bijaše mudriji od Odiseja, i o tom kako mu je Atena Palada obznanila da je volja bogova da on osvoji Troju ispred svih Grka. „Tebi je suđeno!“, rekla mu je tad. Tri puta nudila zidove Troje i Telekles je tri puta odbio. Nije bila bijesna mudra boginja Atena Palada Zbog oholosti mladog Teleklesa Već pohiti zidove Troje Ahilu nudit. Znali su i boginja i mladi kralj da se sloboda od volje bogova zaboravom plaća. NAPOLJU Napolju, debeli minusi proždiru iskrivljene prosjake. Napolju je hladno. Promrzli trljaju ruke, Što od zime, što od sreće. Jer srca dobročinitelja omekšaju na minusima. Od drhtanja satkana je pohabana ljubav, nedovoljna da ih pokrije. Sve dok se tresu ispod krošnje patnje padaju plodovi samilosti: Kovanice od kusura. I svaki put kad se nesretnik nasmije Sretan pogled sakrije. Dobro zna, kupio je opomenu: Još uvijek je među sitima. Sad leti svojoj kući. u toplije krajeve, gdje nema mjesta ni za još jednog jedinog sretnog. U GALERIJI U galeriji zid, na zidu slika, na slici čami brod i užad što steže izdaleka, plavu temperu do plača sve dok ne ostavi modrice na platnu. I jedno veslo, ukradeno od Danijela Dragojevića. Valovi, negdašnjeg zanosa lukovi, u ritmu čitulja vječno će zapljuskivati obale van okvira. Za tri lađara trena, tri su od zlata zlatna zlatnika. Treptaj, udar srca, otkucaj sata. Pučina u uglovima sve je uža. Među kazaljkama nikad ne služe mreže paučina. Tri laži za tri lađe. Uzdah, predah i izdisaj. U udove ubodene udice upitnika? Oči traže danak vlažnih slova, da namire, podmire, pomire. Možda suh je bio zanos slikara? No sve sad prebrođeno biva. I kad slijep slika, pjesnik plaća marže: Samoća mojih slova, i samoća njegovih boja, jadna te ista samoća. NOĆ Ova noć posve neumjereno guta svoj porod: Sve te grohotne šetače hipnotisane lunom Što sad gaze po asfaltu iscrpljenim vrućinom, Probavljat će mučno, dok ne počne svježeg sunca hod. Mirisne postelje već naslućuju ustajalost i sve njihove znojeve ukradene od vina. Za nevješte šapate je melem samo blizina Dok drevni ples tjelesa ne porodi obamrlost. A ako dubok samački uzdah zamjeni kikot Hruštat će svaki zagriz u želji da osjeti sitost. Blažen tren zaboravlja samoću, daruje milost, Nudi ključ kojim otvara vješto skrivani lokot. Prasak zore probudit će u ljubljenom tùđina, Svjetlo će sakriti znanca iza stida zidina. DVOJNIK Vidio sam ga. Usred dana, Presijavao se Kao polomljeno ogledao Drugi ja. Neugodan osjećaj. Činilo mi se da o tom strancu Znam previše. O toj slaboj kopiji, Dupljaku, falsifikatu mene. Možda su i u njemu tad Isti osjećaji bili. Nejasne nelagode pred živim ogledalom. Možda sam i ja kopija. Možda smo obojica. Jer ne možemo biti obojica originali. Možda postoji neki nas sličnjak, Koji se nazire u trenucima naših Slučajno istovremenih pobjeda. Pred jutarnjim ogledalom. Jak, lijep, sretan, bolji.
