iz zbirke Bajka (1992)
nisam znao
da smrt svira
violinu – ali sad čuh
sa usana moje na samrti
majke da je svaku
noć slušala
najčudnije tonove duboko u
sebi da je svaku noć
slušala
najčudnije
bajke iznutra iz srca koje
je kucalo pod uvelim lišćem
obavismo i to
rekoh
zbogom majci
ne bukvalno ili izri
čito već daleko dubljim putevima
pjesme koje bi
ona shvatila iako
nikad ne bi
pročitala ove pjesme – ona
bi shvatila da ja nikad u životu
ne bih
poželio
drugu majku
s jedne strane
smrt je jedan
oblik postojanja
nešto kraj čega se
živi poput sjenke na travi
s druge
strane ona je otkucaj sata
registriran od
strane drugih jednog
lijepog dana i na kraju krajeva
kao treće tek
jedna stvar između
pojedinca i boga
time se
utješih
kad ponovo
zakoračih u dan u kom je no
vembar već stajao siv od
galvaniziranog
cinka u horizontu – ut
ješih se
time što sam imao dovoljno hrabrosti
da pogledam smrti u oči u
očima moje majke što
je uostalom bila stvar
između nje i boga
nisam nikad
ranije bio tako
blizu smrti – vidjeh
je kako planu na obrazima
moje majke osjetih njenu studen u tom
mesu iz kog sam i sâm
proistekao – i pade mi na pamet
da sam ja pošto
nemam ni braće ni sestara ni
djece nezaobilazno idući u
biološkom
redu da je idućeg
puta na mene red
i onda više neće
biti šuma
za pobjeći u njih
stabala bukve za sakriti
se iza njih – neće biti
više puzlica
za tražiti žbunjeva
rugoze za
zalutati u njih da bi se ublažio oštri
miris kreosota – idućeg puta neće
biti
više baj
ki za ispričati
iz zbirke Metamorfoze (1983)
LERICI (odlomak)
Ne dođoh ovdje barkom duha
ni konjskom dvokolicom što
prevali dvije hiljade milja, već Con
Air Caravelle Jetom. Ne stigoh
Da vidim Villu Borghese ni
Colloseum već rimsku
zoru što Borovom kiselinom
izjeda srce. Vidjeh ružičaste i
Žute facade kuća i žene
blago nagrižene iznutra.
Uvidjeh da mi je skoro četrdeset godina.
Vrijeme zato bi za promjenu
Nakon samo jedne noći u hotelu della Lega
zioni koji je i sam na putu ka ništavilu.
Šta si očekivao? – pitam
sebe dok autobus prolazi pokraj
Bara Shelley. Šta si drugo kog vraga
Očekivao nego lišće vinske loze
Brodogradilišta na nebu iznad puta za
Lerici, što se sad u predvečerje pali.
Što bi ovo mjesto bilo
Svetije od drugih rastopljenih od
Zlata i azura. Jedino jasnoća ostaje,
prejaka za
Slabe oči. Jedino beskrajna čistoća
mora iz dana u dan sapire
Zaborav s kamenja i pijeska
a da to niko ne pamti.
Ustrajno me budi
ovo smrću posvećeno more, što još
uvijek udara o zidove Case Magni.
A ja sâm očito da nisam do
Šao da umrem. Ja nemam nikakav sa
stanak sa smrću ovdje, niti
tamo u plavom trouglu što miriše
Na ruže i kalcijum, niti pod
Sjenkom drveta narandže. Doduše
imaju jedna u bijelo ofarbana vrata u mojoj
pansionskoj sobi, koja je takođe potpuno
bijela, ali ona vode do sobička
Jednog poslužavatelja a ne do Boga
Ili bilo kakvog drugog oblika vječnosti.
s danskog preveo: Alen Mešković
