STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
BOBA ĐUDERIJA
Kao i većina, počela sam pisati još u osnovnoj školi. Međutim, nikada nisam planirala baviti se pisanjem, mogu reći da mi se pisanje jednostavno dogodilo. Ili je možda oduvijek ta potreba bila tu, samo sam je poprilično kasno postala svjesna. Kako sam počela pisati? Mislim da je bilo onako kako se već piše – kad ti stvarnost oko tebe postane preteška, ili ti nedostaje odgovora da bi našao smisao. Prvo sam bježala u čitanje, a kad sam se prekrcala tuđim slovima, morala sam to sve negdje iskrcati, jer sam se počela savijati pod težinom.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
BOBA ĐUDERIJA
Brzopleto, impulsivno, nestrpljivo. Nisam disciplinirana, rijetko imam projekte, planove, rečenice u meni ne rastu i ne zriju, nego se strovale na mene kao grom iz vedra neba. Uvijek me zateknu nespremnu, uvijek pregovaramo, cjenkamo se. Nekad mi uspije cjenkanjem postići sporazum o pisanju pjesme, ali najčešće moram napisati priču, jer te rečenične postrojbe tvrdoglavo stražare ispred vrata mog mira i ne odustaju dok ne izvjesim bijelu zastavu. Poslije takvih trenutaka uvijek se osjećam poharano, ali na neki lijep način, kao kad se prepustiš malo naglijem ljubavniku.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
BOBA ĐUDERIJA
Ubij me ako ja to znam. Ako baš moram odgovoriti, dajem prednost pisanju, eto. Je li ono potaknuto ili definirano formom ili sadržajem, niti se pitam, niti znam. Kad pričam o djelima drugih, insistiram na formi. Uvijek. Ima autora koji bi slobodno mogli pisati izvještaje o vodostajima rijeka, ili vremenske prognoze, ja bi ih i dalje gladno čitala, jer nije važno što, nego kako. Za mene je to književnost. Kako. Uvijek – kako.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
BOBA ĐUDERIJA
Pokušala sam par puta pisati birajući temu i osjećala se jako čudno. Zato teško pišem za književne natječaje. Kad mi netko zada temu, uvijek imam taj nekakav poriv iskarikirati je do bola. Tako se dogodilo da sam pobijedila na jednom natječaju za najbolju erotsku priču – ne mislim da sam bila puno bolja od drugih, ali sam napisala drugačiju erotsku priču. To je bila u stvari dekonstrukcija erotike, sprdanje na temu. Bila sam iskreno iznenađena pobjedom.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
BOBA ĐUDERIJA
Nikako ne smatram zahtjevnijom neku od te dvije forme. U pisanju je najzahtjevnije ne podleći porivu da budeš nešto što nisi. Ako si pjesnik, rođenjem, ne može ti poezija biti zahtjevnija od proze. I obrnuto. Ako voziš svoj brod, koliko god more nemirno bilo, odplovit ćeš to lakše nego da si na tuđem brodu. Poezija je nježnost svijeta. Proza je tu da pokuša tu nježnost urazumiti i objasniti je. Bezuspješno, naravno.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
BOBA ĐUDERIJA
Poezija je, u većini slučajeva, nešto s čim počinjemo. To je ono kad čovjek, u nekoj pubertetskoj dobi, još nije ni svjestan da ima književnih snova u sebi. Muče te neki nemiri, ali muče i svakog prosječnog pubertetliju. E, al’ tebe nemiri uznemiruju za nijansu dublje, dramatičnije. I onda ti moraš to napisati, da si olakšaš. Pa posežeš za poezijom, bez predumišljaja, tjera te samo ta potreba. Zato se svi s nježnošću prisjećamo naših prvih stihova. Prisjećamo se nevinosti života, ali i nevinosti tuga – jer tuge koje kasnije dođu su muka, a one pubertetske tuge su, pa eto, poezija. Evo, nađi mi čovjeka koji nije nikada napisao stih u toj životnoj dobi? Znam, ima ih, ali su jako rijetki. U određenom periodu takoreći svi pišemo poeziju. Mislim da je time o njenoj važnosti dovoljno rečeno. Što se tiče pozicije poezije u suvremenom društvu, ne bojim se ja za nju. Kad se netko boji hoće li poezija preživjeti, je li marginalizirana, meni je to isto kao kad se bojimo hoće li knjiga preživjeti, pored ovih elektroničkih čuda. Nedavno sam na Interliberu u Zagrebu vidjela jednu mladu djevojku kako miriše upravo kupljenu knjigu. Hej, ima na ovom svijetu, znam to sigurno, puno takvih koji mirišu knjige. A mi se pitamo hoće li knjiga, ili hoće li poezija preživjeti. Ma, to je kao da se pitamo hoće li sunce uvijek sjati. Hoće, sve dok ne prestane. Tek kad nestane sunca, tojest života, nestat će i poezije i knjiga.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
BOBA ĐUDERIJA
Ne vjerujem ti ja baš u pripadanje nekoj književnoj tradiciji. I inače nisam na „ti“ sa pripadanjima. To ne proizlazi iz nekog mog buntovnog stava ili infantilne potrebe da budem „drugačija“, nego iz jednostavnog nepostojanja osjećaja da nečemu pripadam. Mogu to reći i ovako – jednako pripadam i lokalno i globalno.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
BOBA ĐUDERIJA
Ponekad, na mater, kad sam u pisanju nemoralna. Zezam se, a možda i ne. Ne sjećam se da me to ikad posebno zaokupljalo pri pisanju. Pretpostavljam da je nemoguće pisati i istovremeno misliti na čitatelje. To je kao da si spremiš pjenušavu kupku za opuštanje a onda zoveš susjede da dođu uroniti prst i provjeriti je l’ temperatura vode kako treba.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
BOBA ĐUDERIJA
Kako stoje stvari? Tako da imamo izvrsnih prevoditelja a premalo im se značaja daje, premalo su plaćeni i nedovoljno respektirani. Dobar prevoditelj/prevoditeljica je za mene Bog, čarobnjak, skoro pa nadnaravno biće.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
BOBA ĐUDERIJA
Ne može bez ovog pitanja, a ja s njim imam veliki problem. Za mene ne postoji žensko ili muško pismo, točka. Sad da odgovorim na ovo pitanje sa dvadeset rečenica, to bi napravila iz pukog osjećaja pristojnosti, a to mi se ne da.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
BOBA ĐUDERIJA
Ako bi „trebala biti“, onda nije angažirana. Angažirana književnost mora, po mom mišljenju, biti proizvod autorove čiste, iskrene emocije, bez namjere da bude angažirana, mada to zvuči paradoksalno. Angažiranost mora biti krik, vrisak iščupan iz dna duše koja reagira na zlo. Ako nije takva, onda je manipulacija, karikatura.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
BOBA ĐUDERIJA
Itekako. Devedeset posto mojih priča napisala sam u stanju golog, ponekad teško objašnjivog nadahnuća. Kažu pametniji i bolji od mene da ne treba čekati nadahnuće, nego raditi pa u tom radu dođe i nadahnuće. Kod mene pak bude tako da me nadahnuće zaskoči i radi od mene što hoće dok se ne iživi. Onda ja kasnije gledam u ta slova i pitam se što je, pobogu, ovo bilo?
STRANE
Ko su vam uzori?
BOBA ĐUDERIJA
Ako kažem da nemam uzora, zvučat će bahato, krivo će se shvatiti, kao, ja sam ti brate takva faca da mi nitko ne može biti uzor. A u stvari radi se o tome da nikada nisam svjesno nekog pisca doživjela kao uzor. Mogu umjesto toga reći da ima pisaca/spisateljica kojima sam se hranila i koji su me, na nesvjesnoj razini, možda dijelom oblikovali. Nisu mi dakle bili uzori, nego puno više od toga. Bili su mi, ponekad, način preživljavanja. Doslovno. To je bilo dok sam knjige birala nasumično, pa imala sreće u toj nasumičnosti. Tada bih čitala neke knjige po nekoliko puta. Danas, pak, često svjesno uzimam u ruke velikane književne klasike. Naime, da bih samu sebe doživljavala kao „pravog“ pisca, uvjerena sam da još puno knjiga moram pročitati, da moram puno učiti, da moram još puno toga napisati da bih samu sebe ozbiljno shvatila. Šteta što mi ta genijalna ideja nije pala na pamet u dvadesetoj, nego u četrdesetoj. E sad, čitanje takvih veličina može biti i dvosjekli mač, naime, nekad, čitajući ih, pomislim „Ako ne možeš ovako pisati, bolje ti je i ne pisati. Idi kukičaj nešto.“
STRANE
Šta trenutno čitate?
BOBA ĐUDERIJA
Dobila sam nedavno, za rođendan, knjigu „Moja borba“, Karl Ove Knausgard. Što reći, osim hvala darivatelju.
