STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
ČEGEC
Pisati sam počeo nekako impulzivno, u nekom posve neplaniranom trenutku, potkraj osnovne škole, u šestom ili sedmom razredu. Bio je višednevni Prvi maj, kiša nije prestajala, a ja sam imao mali zeleni notes plastičnih korica i ispunio ga u tri praznična dana od prve do posljednje stranice. Vjerujem da je to bio početak…
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
ČEGEC
U različitim je fazama izgledao različito. Posljednjih je dvadesetak godina uglavnom kampanjski, kada uspijem osloboditi vrijeme za sebe, osloboditi se od tuđih ideja, natruha tuđih poetika (kojima sam inficiran zahvaljujući poslu kojim se bavim). Tek tada mogu krenuti, i onda je to proces koji odnosi sve što mu se nađe na putu, elementarna nepogoda, proces koji je samo mehanički moguće zaustaviti. Naravno, do povratka u raskupusanu svakodnevicu.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
ČEGEC
Volim sintagmu „karakter teksta“ jer mi se čini da ona sadrži odgovor na ovakva pitanja. Naime, za neke je tekstove forma jako važna, u drugima sadržaj diktira formu. Ne bih davao prednost jednome ili drugom pristupu, iako smo danas opet u vremenima koja sugeriraju diktat sadržaja nad formalnim aspektima, ali i to se, kao i poetički obrasci određenih vremenskih razdoblja, vrlo lako može promijeniti. Ne mogu reći da mi se sviđa diktat u bilo kojoj strategiji.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
ČEGEC
Mislim da ni na to pitanje nije moguće odgovoriti jednoznačno. Mnogi autori odaberu registar svojih tema i od njih se ne udaljavaju. Druge, pak, teme presreću i ne puštaju ih dok ne napišu svoj „odgovor“. Meni se čini da pripadam više u skupinu autora kojima se teme nameću i ne puštaju ih.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
ČEGEC
Osobno mislim da je poezija temelj svega pisanja i svake pismenosti. Ona je obilježena disciplinom, sažimanjem, redukcijom na elementarno, iz čega se onda formira i razvija jezik sa svim mogućnostima razvoja: u prozi, u svakodnevnoj ili medijskoj komunikaciji, u različitim praksama ljudskoga djelovanja. To, naravno, ne znači da je poezija bolja ili važnija od proze. Štoviše, poezija i proza međusobno se hrane i nadahnjuju, ponekad crpe iskustva i iz drugih umjetničkih praksi i to je, čini mi se, najvažniji proces koji omogućuje značajne umjetničke domete u poeziji i u prozi podjednako.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
ČEGEC
Mnogo se govori o marginalizaciji poezije, i ona doista proživljava određeni oblik segregacije, osobito u javnom prostoru, no unatoč tome ona je vrlo žilava i uspjela je pronaći rukavce preko kojih dopire do zainteresirane publike (mimo onih koji su joj zatvorili knjižare, sad već i biblioteke), osobito preko različitih oblika komunikacije u virtualnom prostoru (iako je to rješenje iz nužde, a ne iz vlastitoga izbora). Mislim da poeziju danas čita mnogo više ljudi nego li je to bilo ikada u povijesti, no halabuka javnosti i medijsko poskliznuće u posvemašnji kič uspijevaju stvoriti dojam nepotrebnosti i beskorisnosti za nesenzibiliziranu publiku, pa i jedan dio neodlučnih…
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
ČEGEC
Pitanje lokalne tradicije, pa i tradicije općenito, nakon modernizma i postmoderne postalo je bespredmetno, jer više nije riječ o nekom zadanom okviru, nego više o individualnom, autorskom izboru. Na početku mojega odnosa prema tradiciji stoji glasoviti tekst T.S. Eliote Tradicija i individualni talent, a nakon toga su me bitno formirale modernističke poetike, koje su već i najbanalnijoj razini netradicijske, pa i antitradicijske. Postmoderna je tu radikalnost donekle relativizirala, ali je tradicijsko polje prošireno praktički na ukupnost svjetske književnosti.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
ČEGEC
Ne mislim, jer bih ih time podcjenjivao. Pravi čitatelji ne čekaju da im serviram ono što oni očekuju, nego da im otkrijem nešto drukčije i različito, mimo njihovih očekivanja. Moj problem, problem autora općenito, često je nemoć iznenađenja, otkrivanja razlike, jer su naši životni prostori prezasićeni površinom i općenitošću.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
ČEGEC
Pa prevodi se ponešto, nedovoljno da bismo bili posve u toku, no više od onoga što nam percepcija regije u našim malim zakukuljenim sredinama omogućuje. Dakle, uglavnom smo u prostoru pokušaja i getoizirane recepcije, jer smo takve kontekste stvorili, na njih pristali bez ozbiljnijega otpora, i u njih se zatvorili.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
ČEGEC
Prostor „ženske književnosti“ jedini se, čini mi se, znatno proširio, vidim mnogo zanimljivih tekstova, no ja nisam sklon dijeliti književnost po rodnim principima. Volim kada ljudi pišu dobro i kad me tekst povuče, bez obzira na to tko ga je napisao.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
ČEGEC
Još jedan prezreni pojam, koji sve više dobiva na važnosti. Koliko god se kritika i teorija opirala tim „politički“ motiviranim terminima, stvarnost vapi za sve intenzivnijim angažmanom, pa i u književnosti.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
ČEGEC
Nisam najsretnija osoba za razgovor o nadahnuću, jer sam već na početku rekao da pišem kada si oslobodim vrijeme, dobijem svoj prostor i mogu pustiti mislima da krenu na neki svoj, uglavnom posve neizvjestan put.
STRANE
Ko su vam uzori?
ČEGEC
Kada sam počeo pisati najviše sam se oslanjao na iskustva povijesnih avangardi, kao i tada još vrlo žive „druge“ slovenske avangarde s pjesnicima kao što su bili Tomaž Šalamun, Iztok Geister Plamen, Franci Zagoričnik, Milan Jesih i drugi. I Srečko Kosovel, naravno, kao njihov povijesni svjetionik. Kasnije sam otkrivao različite autore i teško bih mogao reći jesu li mi bili uzori, ali su sigurno u velikoj, više ili manje vidljivoj mjeri utjecali na mene… Bilo je tu podjednako radikalnih avangardista kao i najdosljednijih, tada smo – prije 35 ili 40 godina − znali reći „zatucanih tradicionalista“.
STRANE
Šta trenutno čitate?
ČEGEC
Upravo sam pročitao novu, lijepu i kompleksnu knjigu jednoga od najvažnijih pjesnika tzv. kvorumaške generacije, Lovce u snijegu Delimira Rešickog.
