STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
DAMIR ŠABOTIĆ
U osnovnoj školi, možda u šestom ili u sedmom razredu, napisao sam bajku potaknut jednom pričom, koju sam čuo kao dječak, o tome kako izgleda kraj svijeta. U mojoj mašti ispreplele su se priče kojih sam se naslušao u djetinjstvu i ono što sam kasnije pročitao u knjigama i u stripovima. Odatle se stvorila i ta bajka, moja prva priča koju sam prethodno osmislio do najsitnijih detalja, onda sjeo i napisao je bez improvizacije i trenutnih rješenja. Tada mi se pisanje učinilo lakim pa sam nastavio s istim zanosom, a onda sam shvatio da s vremenom postaje teže iako više saznajem. Stvar je u tome da sam samo postao odgovorniji.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
DAMIR ŠABOTIĆ
Svaki pisac ima svoje rituale, ali svakom je potrebna tišina i vrijeme. Kad su ti uslovi ispunjeni, onda slijedi rad. Kao onda kad sam napisao bajku, i danas prvo osmislim priču i dugo se hrvam s njom. Nosim je u glavi, mislim o njoj dok pijem kafu ili šetam, dok gledam film… To su trenuci kad je priča još u nekoj imaginarnoj opni, kada se ispituju brojne mogućnosti, kad je još sve neizvjesno. A kad priča konačno sazri, slijedi teži i često mučan dio – pisanje. Discipliniran rad, svakodnevan, uporan, jer nije dobro da se priča uleži. Onda to postaje dio svakodnevice, nešto što traži da bude završeno, ne može se tako lako ni odustati. S romanom je nešto drugačija stvar, jer je obimnija forma. Kad sam započeo rad na svom prvom i zasad jedinom romanu shvatio sam da mi treba mnogo više prostora nego što sam bio zamislio. To je forma koju je teže kontrolisati od kratke priče jer je nemoguće znati u svakom trenutku svaki napisani detalj, zato ga treba stalno prečitavati, što zna biti zamorno. Uglavnom, u toku pisanja vrlo malo mijenjam ono što sam prethodno osmislio. Da bi se to dogodilo, moram da iznenadim samog sebe.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
DAMIR ŠABOTIĆ
Jedno bez drugog ne ide i oboje je važno. Svaki sadržaj mora imati neku formu, a forma ne može bez sadržaja. Ali osmišljavanje forme, odnosno konstruisanje sižea, ako već imam građu, nije samo stvar ličnog odabira, inventivnosti i slično već i nekih unutartekstualnih zakonitosti koje ne daju da se besciljno eksperimentiše. U svakom slučaju, formalna rješenja su važan dio piščevog rada. Mijenjati siže koji ste odabrali na početku pisanja podrazumijeva da se sve mora započeti iznova. Osim toga, kako je svojevremeno govorio jedan ruski pisac, Ivan Bunjin, jako je bitno odabrati ton priče – kad se pogodi ton, onda sve ide lakše.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
DAMIR ŠABOTIĆ
Autor temu. Pisac nosi mnoštvo priča u sebi, samo je pitanje koliko ima energije i naravno vremena da ih posloži i stavi na papir. Mislim da se rijetko događa (što ne znači da se ne događa) da tema pronađe autora, tj. da se ona nametne kao neminovnost trenutka, okolnosti. Radije vjerujem u ono što znam i što je dio mog svijeta: ono što pišem sazrijeva i razvija se dugo. Ideje se rađaju u trenutku, ali treba da prođe vrijeme da bi priča dobila potpuni oblik i oslobodila se u tekstu. Pisci nisu senzori koji reaguju kada pronađu temu, oni zapravo i ne tragaju za njom već je odaberu iz onog mnoštva koje se nataloži u iskustvu, sjećanju, tijelu… A odabir je ponekad teži od traganja.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
DAMIR ŠABOTIĆ
Nema dobre proze bez poezije. Najbolja proza uvijek računa na poetske elemente. Sjetimo se da je dramska poezija u vrijeme antičkih Grka smatrana najuzvišenijom književnom disciplinom, proza je mnogo kasnije zavrijedila veću pažnju. Ako na trenutak pretpostavimo da se između jedne i druge najčešće može povući jasna granica, onda se može reći da poezija ipak ima čvršće zakonitosti od proze. Zato osjećam više slobode pišući prozu. Sklon sam pripovijedanju, obrazlaganju, odlaganju kraja, a poezija ne da suvišnim riječima ni blizu. Ona zahtijeva da se svaka riječ odvaga i odmjeri više od dvaput, da se i onom nerečenom nađe odgovarajuće mjesto – a ono je samo jedno – dok proza nema taj autoritarni oreol. Proza je, kako je pokazao još Rable, bujanje riječi, metastaza riječi, dok poezija živi koliko od riječi toliko i od njihovog odsustva.
A pitanje zahtjevnosti zavisi od ličnih sklonosti i talenta.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
DAMIR ŠABOTIĆ
Vrlo važna. Ne mogu a da o poeziji ne govorim s patosom katihiziste. Poezija je slavljenje jezika, njegova najsvjetlija manifestacija. A pošto je pisanje jezička djelatnost, vjerovanje u moć poezije skoro da je imanentno svakom piscu. Ne radi se tu o humanističkoj pozi i o vjerovanju da poezija može promijeniti svijet – naravno da ga ne može promijeniti – već o vjerovanju u smisao kreacije kao igre, otvorenih mogućnosti, načela životnosti i sl.
S druge strane, savremeno društvo i duh vremena nameću nove standarde i sasvim je razumljivo da uloga poezije, književnosti, umjetnosti nije niti može ostati ista kao npr. prije sto ili trista godina. Naivno je, da ne kažem glupo, očekivati da se svijet prilagodi umjetnosti. Umjetnost, koliko god da sudjeluje u njegovom oblikovanju, ona je i izraz duha vremena, tijesno povezana s ukupnim društvenim kontekstom, stoga ne čudi što je danas njena uloga manja, što je interes za poeziju slabiji, što se Puškin čita samo kao obavezna lektira, a Tjučev nikako, što se pjesnici osjećaju zanemarenim, kao da se tako nisu osjećali od renesanse naovamo… Ali poezija uvijek nađe način da se prilagodi onome što se ne prilagođava njoj, zato će preživjeti.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
DAMIR ŠABOTIĆ
Mogao bih sada da uzvratim pitanjima: šta znači književna tradicija? Da li ona podrazumijeva postojanje niza idejnih istomišljenika, bližih stilskih srodnika rasutih u vremenu ili samo postojanje istog jezika na kojem su stvarali mnogi pisci? Recimo da mislimo na niz književnih činjenica (tekstova i njihovih autora, bez obzira na jezik, stilske odlike i ideje) koje prethode svakom novom piscu. U tom slučaju naravno da je književna tradicija važna jer se u odnosu na nju pisac formira. Koliko god bio originalan, drugačiji, bolji ili gori od prethodnika, pisac je karika u lancu onog što nazivamo književnom tradicijom, ali i njen tvorac, kako je to jednom davno obrazložio Eliot. Htio ne htio, pisac ne može postojati izvan neke tradicije. Čak i kad bi se odlučio da piše na kmerskom jeziku, on automatski postaje dio te jezičke tradicije. Ali da li bi time postao i dio kmerske književne tradicije i koliko bi kmerska književna tradicija imala veze s njegovim preokupacijama, to je drugo pitanje.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
DAMIR ŠABOTIĆ
Da. Moram imati na umu idealnog čitaoca, ali i prosječnog. Ako imam na umu samo prvog, drugom ono što pišem može biti neshvatljivo; ako pišem za drugog, prvom to može izgledati kao banalno činodejstvovanje. Ali ne treba podilaziti očekivanjima ni jednog ni drugog. Lažu pisci koji se kunu da ih čitalac ne zanima. Borhes je govorio da treba pisati kao da pišeš za sebe. A on je znao da je pisac prvi strogi čitalac svojih tekstova.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
DAMIR ŠABOTIĆ
Pretpostavljam da stoje slabo. Nemam pojma kako se prevodioci odlučuju da prevedu neku knjigu, ali sam siguran da to ne čine džabe. A nisam baš ni siguran da postoji neko golemo interesovanje za književnost iz naše regije. Kao i sve kod nas, i prevodilačke aktivnosti mora da imaju veze s određenim lobijima, vezama, interesima i koječim drugim. Bez obzira na njih, smatram da svaka dobra knjiga, prije ili kasnije, nađe svog čitaoca. Među njima katkad pronađe i dobrog prevodioca.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
DAMIR ŠABOTIĆ
Od izuzetnog je značaja, pogotovo u kulturama kao što je naša – dakle patrijarhalna, mačistička, epska – govoriti o ženskom pismu, odnosno ženskoj književnosti. Ali time se ne rješava problem, jer se takva književnost tumači gotovo redovno kao subverzivni čin, kao provokacija kojoj se aplaudira, kao Drugost i tome slično; metajezik zasjeni tekst te književnosti i zarad afirmisanja ideoloških značenja zanemaruju se njeni estetski učinci. Valjda i zato što su za njeno tumačenje nedostatni već postojeći modeli. U tom smislu svaki tekst koji se smatra ženskim pismom ne mora biti književno uspjela kreacija, prosto rečeno: neke spisateljice su dobre, sjajne, druge posve banalne i suvišne, što uostalom važi i za pisce.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
DAMIR ŠABOTIĆ
To je fantazma. U glosariju smiješnih sintagmi bila bi među prvim, odmah uz ove: politička korektnost, spontano okupljanje, nevladina organizacija i slično. Svaka je književnost angažovana na svoj način. Samim tim što postoji, ona je neka vrsta angažmana. A ono što se kod nas smatra angažovanom književnošću to je teško razumjeti. O tome je vrlo uvjerljivo i duhovito pisao Mirnes Sokolović u odličnom tekstu Angažman kao kič. Koliko mogu da dokučim svojim neangažovanim umom, to je neka vrsta dobrohotnih, moralno osviještenih, politički korektnih, nepotrebnih i kratkotrajnih tekstova. To je zabluda pojedinih naših profesora i pisaca, to da se književnost treba uključiti u dnevne političke okršaje, da treba otvoreno zauzeti stranu, onu neoliberalnu, liberalno-demokratsku, proevropsku… Zabluda je to da su pisci koji govore protiv nacionalizma i rasizma samim tim dobri pisci, da su oni koji se u svojim tekstovima npr. zalažu za prava LGBT populacije samim tim važni pisci, a da oni autori kolumni o zaštiti pasa lutalica i o zlostavljanim bićima planete samim tim zaslužuju mjesto u antologijama. Prije će biti da su oni glasnogovornici određenih ideja, da mogu biti dobri i isto tako (i češće) vrlo loši pisci, a da ta vrsta angažmana nema veze s literarnim kvalitetom.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
DAMIR ŠABOTIĆ
Da. Uvijek. Ali i u krvnički rad kad nadahnuće splasne.
STRANE
Ko su vam uzori?
DAMIR ŠABOTIĆ
Vrijeme uzora je prošlo. Sad na njih gledam kao na omiljene pisce. Tacitovi Anali su mi jedna od omiljenih knjiga. Rado čitam Ljosu i Fuentesa. Mnogima se ponovo vraćam i divim im se, ali jedino sam se Garsiji Markezu ujedno i divio i zavidio mu na pripovjedačkom umijeću. To je jedini pisac od kojeg se nikad ne umorim.
STRANE
Šta trenutno čitate?
DAMIR ŠABOTIĆ
Nekoliko knjiga naizmjenično, stvaram iluziju bržeg čitanja. Vraćam se provjerenoj i blistavoj prozi Karlosa Fuentesa po ko zna koji put, otkrivam Hosea Eduarda Agualusu, a dovršavam Orvelove eseje.