STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
DARKO CVIJETIĆ
Pišem od kada pamtim. Pokušavam da se dokopam one melodije koja je zvuk mene objavila prije nego sam to saznao. Moguće je da je to zvuk majčine jetre koja je pomagala mojoj krvi da se raspriča ili zapis na zajedničkoj pupčanoj vrpci.
Tako je počelo.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
DARKO CVIJETIĆ
Kao kada nakon kakvog krmokolja ili telekolja, još dječak, skriven iza štale brišem suze krvavim kažiprstima. U dlanovima držim snijeg, natopljen krvlju, i grijem ga među dlanovima dok se opet ne ukrvi, dok mi se na dlan ne otopi u kapljicu krvi.
Zamomčio se, rekla bi baka. Gotova je pjesma, pomislim.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
DARKO CVIJETIĆ
Neki sam dan posjetio jednu staricu u bolnici. Pored je ležala druga kojoj je neprekidno bilo hladno. Cvokotala je s ćebetom navučenim do brade. Naišla je mlada medicinska sestra i ta baka joj veli :“ Dala si mi nečiju ledenu krv, smrzavam se odkad sam je dobila. Nemam ja, dušo, toliko srca da to krvi zagrijem.“
Dakle, prednost.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
DARKO CVIJETIĆ
I bajka bira tko će je kome ispričati i kako. I pred čiji san. I pred kakav san. I kakav pričopričatelj. Tema bira. Šalamov je izabran.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
DARKO CVIJETIĆ
Kao na plakanje samo na jedno oko.
Uvijek plačemo na oba.
Dobar roman jest poezija. Dobra poezija je više dobrih romana odjednom.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
DARKO CVIJETIĆ
Meni je poezija pitanje smrti. Života i smrti. U pepeloidnom svijetu pepeo se uništavanja ne sliježe nikad, jer nema vremena među rušenjima.
Svako je pisanje na smrtskom jeziku.
Rukopisi ne gore, kazano je, ali napisano može spaliti papir pod sobom.
Tužno je vidjeti kako se ne uspijevamo civilizirati. Civilizirati znači prvenstveno razuniformirati se. Zatim pravimo društvo. Pozicioniranje kulture određuje stupanj civiliziranosti.
U Isusov grob, kada je već otišao na nebo, došle su dvije uplakane žene da operu tijelo treći dan po smrti. Dočekao ih je anđeo, da im kaže da je Isus na nebu.
Kao da smo u grobu iz kojega je bog otišao, a anđeo sa zadatkom da dočeka te uplakane žene ne zna svoj tekst.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
DARKO CVIJETIĆ
Koliko on ima smjelosti da od nje ode, toliko je i važna.
Ima samo vremenitost koja nam je predata. To je sve.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
DARKO CVIJETIĆ
Koliko i zaostala minska polja na šetače.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
DARKO CVIJETIĆ
Ne znam. Bez tih ljudi ostajete u svom dvorištu.
Znam koliko je važan Vahidin Preljević, recimo, ili Ilma Rakusa, Peter Semolič, Mirza Purić ili Nenad Vasiljević, Biserka Rajčić, Mario Kopić…..
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
DARKO CVIJETIĆ
Postoji pismo. Ne znam ni za kakvo „žensko pismo“. Tko piše drži olovku.
Ali, mi bismo da znamo da li je nokat na prstu koji drži olovku lakiran ili ne.
A ne znamo niti je li Shakespeare postojao, ali smo nekako ubijeđeni da mu znamo spol.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
DARKO CVIJETIĆ
Angažirana književnost?
Kad, recimo, svi apostoli pobjegnu da ne bi bili raspeti,
pa poslije pišu biografiju Raspetog i raspetosti.
Ili, kada Raspeti svoju biografiju krišom ugura u sjećanja, recimo, Nadežde Mandeljštam.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
DARKO CVIJETIĆ
Stranac je onaj tko ti otkrije da si sam u kući.
STRANE
Ko su vam uzori?
DARKO CVIJETIĆ
Uzori su mi oni što su slegnuli krilima komentirajući ovaj svijet.
STRANE
Šta trenutno čitate?
DARKO CVIJETIĆ
Gorana Milakovića, Mladena Blaževića, Dijalu Hasanbegović, Selvedina Avdića, Kristijana Novaka, Mensura Ćatića, Primu Levog i Benjamina.