STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
FERIDA DURAKOVIĆ
Nisam bila čudo od djeteta koje se rodi genijalno i suđeno je književnosti. Ja sam tzv. normalno dijete, sa malo naglašenijom potrebom da me svi bezrezervno vole jer sam bila nevidljivo četvrto dijete, koje se rodilo slučajno, i uz to boležljiva djevojčica – dakle, po surovim patrijarhalnim zakonima Balkana prilično beskorisna. A pisati sam počela po zadatku, kad mi je učiteljica rekla: Idi kući i zapiši to što si mi ispričala. Nije to ona rekla jer je prepoznala talenat (mada je tridesetak godina kasnije to tvrdila!) nego da me se riješi jer sam joj stalno htjela pričati svoje izmišljene priče. Te sam tako propisala iz straha od učiteljice. Nema mistifikacija i izmišljotina. Rekoh, primjerna djevojčica, dobra do gađenja, iz jednog jedinog razloga: Otac je obećao da svako ko kući donosi petice može subotom ići gdje želi, neće dobiti batine nego džeparac, npr. za kino, a ako stalno bude najbolji, može se upisati u školu koju želi. Dakle, bila sam najbolje dijete iz praktičnog interesa, a pjesnikinja sam postala jer mi se u to niko nije mogao petljati: postojale su samo riječi na jednoj strani i ja na drugoj. Upisala sam se u jezičku gimnaziju, onda na Jugoslavenske književnosti i sh/hs. jezik, a Otac nije smio imati primjedbi jer je obećao to što je obećao. I on je poslije reterirao i vadio se da me nije vaspitao da „sastavljam pjesmice“ nego da budem advokatica ili doktorica… A o socijalnoj pozadini sveg tog jaza i jazza između 1964. i 1980. još ću, nadam se, napisati nešto dobro. Na primjer, o pionirki koja sanja da će se kad odraste udati za Tita; o socijalnom raslojavanju koje je počelo negdje oko 1970-ih, u kojima sam bila dijete iz „padinskih dijelova grada“, gdje su došljaci sa sela bespravno dizali kuće između 1955. i 1961, godine, a tzv. građani u drugom koljenu polako ali sigurno postajali crvena buržoazija; o naslijeđenim školskim keceljama i cipelama; i, napokon, o jednom sretnom djetinjstvu u predgrađu Sarajeva, usprkos realijama.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
FERIDA DURAKOVIĆ
Pošto pripadam generaciji kasno emancipovanih žena, a navika je zakon sredovječnog života, uvijek pišem onda kad završim svakodnevne poslove, kad su svi u mojoj okolini namireni: majka, dijete, rođaci i prijatelji, brak i mrak, raskukani pisci i spisateljice koji uvijek traže od drugih više nego što zaslužuju (zaslužujemo!), tri mačke, psi u dvorištu oko zgrade, vrane oko Zemaljskog muzeja, komšije, a bogami i država i domovina (domovina bar traži manje od države!) – dakle, namireni su svi osim partije! Pišem smirena, s glavom punom deponovanih rečenica, s papirićima koje rasipam po kući pa ih onda tražim povazdan, sa kompjuterskim fajlovima nabacanim u bezbrojne foldere – nemam radnu sobu, nemam utvrđeno vrijeme za pisanje, nemam ozbiljnost mojih kolega i njihovo Nulla dies sine linea… Ritual se sastoji iz jedne rečenice: Idi kući i zapiši to što si mi ispričala! Ponekad zastanem na ulici i zapišem rečenicu koja bi mogla biti srce pjesme, priče, kolumne, romana, da mi ne pobjegne; zbunim se i sretna sam u isto vrijeme što me ponovno obuzimaju radost i muka pisanja… Ali najčešće sve to pobjegne, izmaknu se stihovi za Nobela, rečenice za Mešu, jer ja sam „normalac“, mene su naučili: budi dobra, budi pristojna, plati račune, obiđi staricu majku, poštuj komšije, popij piće s nekom pjesnikinjom – neka ona utješi tebe a ti nju, ljubi najdraže, daj caru carevo, a tek onda, ako šta od tebe ostane: Idi kući i zapiši to što si mi ispričala.
Sad sam se sjetila divne pjesnikinje Mubere Pašić – Sylvije Plath naše književnosti. Kad sam bila studentica, po gradu se pričalo kako ona pristavi ručak, a onda iznenada ode pisati i sve joj izgori… A mene je to čudilo: zapto uopšte pravi ručak kad treba da piše? O, sancta simplicitas! Umrla je u tragičnim okolnostima egzila u Beogradu, sanjajući rodno Sarajevo, ne izbacivši iz sebe svu poeziju, a zbog rata i ljudskog gada, zbog demona nacionalističkog usuda – ali ostavila je nekoliko nezaboravnih knjiga poezije… A ko danas i ovdje zna za nju? Bila je jedna od rijetko obrazovanih pjesnikinja u BiH i Jugoslaviji, diplomirala engleski jezik, prevodila sjajno i pisala sjajno, ne uzmogavši da pomiri svoju potrebu za tzv. normalnim životom i svoj vulkanski pjesnički dar, koji je pukao u srazu sa Praktičnom ženom i Bazarom! Meni se to ne može desiti – moj seljački gen uvijek misli kako je dobro čitati Azru i biti uronjen u sadašnjost da ne bi sadašnjost uronila u mene.
STRANE
Dajete li u svome radu prednost formi ili sadržaju?
FERIDA DURAKOVIĆ
Forma je važna, jako važna za ono što valja napisati, reći ili uraditi. Nije važno koja je forma kad shvatite da je potrebna, ali jeste važna forma koja prati ono što vaša imaginacija proizvede kao sirovi materijal za literarnu obradu. Maštu dobivate s rođenjem, imaginaciju stičete s malo božanskog uticaja, a formu učite u školi, na fakultetu, obrazovanjem (ne samo u književnosti). Jer valja znati razliku između ljubiteljice književnosti koja piše svoje „cele lepe pesme“ na koje padaju ljubavnik, sapatnik/saputnik, rodbina ili nacija, i ozbiljne spisateljice koji zna šta radi u književnosti, i zašto to radi, a da opet govori i o ljubavniku, i o sapatniku/saputniku, i o rodbini, i o naciji… Ni sama svojevremeno nisam odoljela sirenskom zovu podilaženja svim tim recipijentima, priznajem. Ali barem sam toga svjesna, a da to postanem zaslužne su moje mlađe kolegice, koje o emancipatorskim politikama znaju ono što ja dugo nisam znala.
Da nije forma važna, onda ne bismo ni imali tolike teorije književnosti, niti tolike književne formacije koje određuju estetiku određenog doba. A možda sve ovo umišljam da bih opravdala sve svoje forme kad već ne umijem opravdati sadržinu? Haha… Neke književne junoše („…mladi vo je junac“… ) preziru moj način da primijenim poeziju na stvarnost i uz to ostanem dobro ljudsko biće, da u našu književnost nekako uvedem politike solidarnosti i empatije. Taj njihov stav za mene je sasvim u redu, jer ni oni ne znaju u stvari ništa bolje od prethodne generacije, koja je sanjala eliminaciju književnih prethodnika što je prije moguće – o čemu sam i ja sanjala, ali kao žena bez oslonca nisam mogla učiniti baš ništa (niti su me priznavali stariji, niti su me primali mlađi), pa sam kao Praktična žena primijenila poznatu mudrost „If you can’t beat them, join them“. Ne brinem mnogo o svemu tome, jer sve se dešava po balkanskom patrijarhalno-socijalnom obrascu, začinjenom dozom baliluka u sva tri konstitutivna naroda, čak po nekom imaginarnom socijalnom Darwinu – i te junoše već su počele pisati pohvale onima koji će im omogućiti da oni budu važni, a tik iza književnog ćoška svoja kompjuterska pera već oštre opasni mladi književni genijalci… A koliko to sve skupa ima veze sa književnošću, ili s ovim pitanjem o formi i sadržaju?
STRANE
Da li autor bira temu, ili tema autora?
FERIDA DURAKOVIĆ
Znate, ja mislim da čak i cipele biraju mene, a ne ja njih! Misaono pripadam zen budizmu, i sve objašnjavam trenutkom, trenom, trenićem koji nam ukazuje na suštinu postojanja, pa i na suštinu književnosti – mada često ne umijem da ga prepoznam jer sam nedovoljno oprezna ili sam previše sebična: ego laje, a zen prolazi…. Te fine zen nijanse nikako se ne mogu povezati s mojim neoliberalnim konformizmom srednjih godina… Kiš kaže da „postoji banalnost življenja i banalnost pisanja: metafizička i književna banalnost, koje stoje kao potencijalna opasnost na svakom koraku i zagorčuju vam život“… Život i okolina, naravno, oblikuju naše stavove, a što duže živim, sve sam svjesnija socijalnog darvinizma i u književnosti… Ako tome dodamo i nevjerovatan nedostatak solidarnosti među piscima, i nače među umjetnicima, onda se sve svede na malu baru punu krokodila.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
FERIDA DURAKOVIĆ
Balkanski i uopšte muškocentrični književni diskurs u književnosti priznaje samo roman. Ako si napisao, rjeđe napisala roman, onda postojiš u književnosti. Čak nije važno je li taj roman uopšte konzistentan, je li dug, dosadan, sudaraju li mu se likovi i radnje brkaju vremena, je li nepotreban do bola, je li uopšte pismen – romanopisci vladaju našim književnostima. Uostalom, kad taj pripovjedački Balkan osavremeni, osvijesti i prepozna svoje nedostatke u kulturološkom, psihološkom, političkom i socijalnom smislu, kad se književno obrazuje i nauči strane jezike tako da se ne prepusti lako guslaru u sebi, pokatkad i slijepom narodnom pjevaču – onda će kroz sve naše književnosti propuhati svježi vjetar kratke priče i poezije. (Eto zašto se pisci ovdje boje propuha!) Gertrude Stein veli da je poezija imenica, a roman glagol. Pretjerano kontemplativni ljudi, pretpostavljam, radije biraju imenicu (poeziju, posmatranje) nego glagol (prozu, akciju). Kad ovo izgovorim, odmah svaćam da nisam u pravu! O, Hamlete…
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
FERIDA DURAKOVIĆ
Teoretičari književnosti već decenijama govore o smrti romana, svađaju se je li nešto roman ili nije (kod nas se takve rasprave vode isključivo zbog novčanog iznosa nagrade), ali o smrti poezije nikome ne pada na pamet da govori! Čak je i okoštali Nobelov komitet prepoznao modernost i književnu vrijednost npr. Alice Munro i njene kratke književne forme, pa Wislawe Szymborske i njenog pjesničkog diktata, koji traži mnogo više koncentracije jer sublimira emocije i sva saznanja na jednu-dvije, a ne na tristo stranica. Dakle, plediram za poeziju, mada kao i svi Balkanci sanjam da napišem roman! (Idi kući i zapiši to što si mi ispričala). U međuvremenu pišem pjesme, književnost za djecu i kratke priče – naći će na kraju forma svoj sadržaj.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
FERIDA DURAKOVIĆ
Mene su formirali najveći svjetski pisci i pjesnici, u originalu i u dobrim prevodima, pa i poneki domaći…. Mislim na mrtve domaće. Živi me domaći pisci ničemu nisu mogli naučiti. Čak i kad su me učili nečemu, vrijeđali su moju dušu jednako koliko i moju inteligenciju – sa skoro šezdeset godina života o tome mogu suditi bez straha, ali sa užasom.. Pa zato: „Poučite me, mrtvi, kako se umire bez straha, ili barem bez užasa…“
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
FERIDA DURAKOVIĆ
Ne. Tek kad nešto konačno uobličim, pomislim: Hajde sad pročitaj to kao da si neko drugi, kao da si čitalac. Trudim se, ali najčešće ne mislim na krajnji cilj i krajnjeg konzumenta književnog jela koje spravljam… Neka vrsta ljubavnog odnosa između mene i čitaoca postoji, ali tek kasnije, kad knjiga ode od mene zauvijek, kad ništa više ne mogu promijeniti nego se predati čitalačkoj milosti ili kritičkoj opservaciji – ali niko mi se ne petlja pred očima kad me obuzme Tekst i pojede na izvjesno vrijeme. Ni jedan tekst koji sam napisala s nekakvim imaginarnim čitaocem za vratom, ili još gore s nekom nategnutom tezom, nije (bio) dobar. A bilo ih je, naravno – laže svaki pisac ako kaže da takvih tekstova nema, jer ego traži pohvale, a duša prečicu do čitalačke naklonosti, do slave i sahana za lizanje… Sirene zazivaju, mi se predajemo, a zen prolazi,..
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
FERIDA DURAKOVIĆ
Evo upravo čitam u medijima da će se u Hrvatskoj na engleskom snimati animirani film „Ježeva kućica“, po književnom evergreenu Branka Ćopića. Sjajno! Navedeni su svi, baš svi koji rade na filmu, režira divna mlada Eva Cvijanović, tu su sve sama velika imena glume, muzike, animacije, svega – a nigdje nema ko je poemu preveo na engleski! Nigdje. A prevela ju je Amela Marin, divna prevoditeljica i spisateljica koja nakon cijelog života i još rata provedenog u Sarajevu živi u Torontu, a napravila je impresivan prevod. Niti za nju ko zna, niti se koji novinar dosjetio da pita odakle uopšte prevod, kakav je, ko ga je uradio – ništa.
Sjećam se divnih knjiga edicije „Lastavica“ iz našeg djetinjstva, sve redom prevedene sa velikih svjetskih jezika – a ime književnog prevodioca bilo je na posljednjoj strani, čak ponekad samo prvo slovo imena i prezime, dok su tehnički urednik, urednik, ilustrator, lektor, korektor – svi bili tu punim imenom i prezimenom. Znate li ko je Razija Sarajlić? To je divna teta koja je prevela s talijanskog jezika sve knjige našeg djetinjstva, počevši od Pinokija, čije prevode i danas koristimo! Ili drugi primjer: dvije dnevne novine u BiH (pogodite koje) objavljuju prikaze knjiga (mislim na prevedene knjige), dijelove romana, eseje, kritike – obratite pažnju na to ako niste do sada – navedu ime izdavača, urednika, dizajnera, a nigdje nema imena prevodioca! U BiH je danas situacija još gora jer smo kolonizirani sa lijeve i desne strane jeftinim knjigama i lošim prevodima napravljenim preko noći po zahtjevima hit tržišta – niko ništa ne kontroliše, ne postoji udruženje (isključivo) književnih prevodilaca s meritornim procjenama prevoda. Naša energična mlada dijaspora savršeno govori mnogo jezika, divim se njihovom šlifu i skladu u izražavanju na stranim jezicima, ali samo rijetki mogu biti književni prevodioci. No, toj činjenici nema ko da ih pouči (i ako ima, tog nekog niko i ne pita), niti je to ikom u ovoj državi i kulturi važno (osim Hani Stojić i Tradukiju!), pa se ti mladi ljudi i žene poduhvaćaju prevoda, posebno s engleskog jezika, ne poznajući dovoljno književnost, književne prosedee ni pravila prevođenja – a najveći problem je što ne poznaju dovoljno maternji jezik kako bi mogli pratiti fine nijanse književnosti koju prevode, posebno poezije, i fine nijanse rodnoga jezika… Rezultat su stotine knjiga iz BiH loše prevedene, jadno ili nikako uređene i objavljene uz pomoć nekog humanitarnog projekta. Književnost nam je mnogo bolja od prevoda u svijetu! A pošto naši bh. pisci, i to oni najtiražniji, najčešće ne govore ni jedan jezik, ne mogu kontrolisati − a čini mi se da im nije ni važno − ko ih prevodi, ko im uređuje knjige, ko je izdavač i gdje to sve skupa ide kad ode iz domovine. Ima ih koji sanjaju Nobela a nisu se dosjetili jesu li im knjige prevedene barem na velike svjetske jezike, a ako jesu kako su prevedene, je li oko knjige napravljena kvalitetna promocija, lobiranje na mnogo mjesta i mnogo jezika itd. itd.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
FERIDA DURAKOVIĆ
Za odgovor na ovo pitanje potrebno mi je mnogo više prostora, mnogo više pameti, pomoć sjajnih mladih teoretičarki/književnosti iz cijele BiH i šire, i mnogo više elaboracije nego što sebi danas mogu dopustiti. Prija mi definicija koju daje Ellen Showalter, da je žensko pismo u stvari ispisivanje ženskog senzibiliteta, ženske estetike u književnosti – tu ni najgrubljim antifeministima ne treba dugo da se slože. U jednom intervjuu prošle godine s velikim sam ponosom i žarom spomenula imena nekih spisateljica za koje koje smatram da su dale svoj pravi, ozbiljan doprinos povijesti bh. književnosti – i znate šta mi se dogodilo? Neke spisateljice koje sam spomenula rekle su da nisam trebala spomenuti neke druge, a neke druge su rekle da nisam treba spomenuti one prve… A treće, koje nisam spomenula, slale su mi otrovne mailove u kojima su mi po spisku spominjale i rod (ne mislim ženski), i prošlost gdje mene nema među njima, i otkud ja tu gdje jesam a one nisu, i kako me komunizam mazio(?), i kakao stavljam neku „nju“ gdje je njima mjesto, i tako to… Tužno. Tužno. Ego radi, a zen prolazi.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
FERIDA DURAKOVIĆ
Mislim da je u današnjem vremenu, u današnjem kontekstu politike, kulture i književnosti nepotrebno, neprimjereno i anahrono govoriti o „angažovanoj“ književnosti u odnosu na neku drugu vrstu književnosti. Ako bismo i govorili, šta bi u tom slučaju bila „neangažovana“ književnost? Ona koja govori o čemu? Svaka dobra književnost je angažovana književnost – čak i kad se bavi samom sobom, ona govori o kontekstu, o dobu, o srazu između „ja“ i „mi“, ili „ja“ i „oni“, katkad „mi“ i „oni“, najčešće između „ja“ i „ja“, zatim o nužnosti prepoznavanje sebe u odnosu na svijet i svijeta u odnosu na sebe, govori i o identitetu/identitetima koje čak i nesvjesno opisuje – dakle, mislim da nema književnosti izvan angažovane književnosti – a posebno kad se govori o ljubavi!
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
FERIDA DURAKOVIĆ
Ima ga, ima. Mora ga biti. Malo. A ostalo dogradi. To jest: Idi kući i zapiši to što si mi ispričala
STRENE
Ko su vam uzori?
FERIDA DURAKOVIĆ
Kad sam bila djevojčica, uzor mi je bila moja učiteljica. Hjela sam biti kao ona, jer mi je rekla: Idi kući i zapiši to što si mi ispričala. Možda su posljedice toga uzora i moji pokušaji da nekoj djevojčici danas kažem to isto; Idi kući i zapiši to što si mi ispričala.
STRANE
Šta trenutno čitate?
FERIDA DURAKOVIĆ
Sve manje čitam. Ali sve bolje! Jer ponavljam knjige koje su mi bile važne davno jednom, kad su knjige bile važnije od svega što mi je bilo važno.
Otvaram Dobrog vojnika Švejka, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Wirginiju Voolfe, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Čehova, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Thomasa Woolfea, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Majstora i Margaritu, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Czeslawa Milosza, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Wislawu Szimborsku, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Maka Dizdara, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Muberu Pašić, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram Darija Džamonju, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram dobre mrtve pisce, koji su rekli sve što su imali, vidim i shvaćam, sve.
Otvaram najveće živuće bh. pisce, vidim i ne shvaćam, ništa.
