STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
GORAN SIMIĆ
Ljepota odmicanja životne dobi pruža zadovoljstvo da se ponekad jasnije sjetim perioda od prije pedeset godina nego jučerašnjeg dana. Ponekad sam zaista zahvalan toj anomaliji. Tako se sjećam da sam prve pjesme napisao u petom razredu i da bih trebao biti zahvalan svojoj razrednici u osnovnoj školi „Miljenko Cvitković“ u Sarajevu što je ispravljala moje prve pjesme i objavljivala ih u „Veseloj svesci“ i „Malim novinama“. Stid me je što joj se ne mogu sjetiti imena. Godinu dana kasnije na dan Škole u školskoj Sali (sada je to prostor Teatra „Sartr“) izvedena mi je drama koje se sjećam samo po tome što su se tu pojavljivali likovi kao vitezovi blizanci, aždaje i dobra vještica. Polazak u Drugu Gimnaziju bio je neko kreativno razočarenje jer mi otac partizan nije dozvolio da se upišem u Srednju umjetničku školu pošto po njegovim saznanjima svi slikari u neko doba polude, sijeku sebi uši i ponašaju se nekomunistički. U tome periodu sam upao u svoju Hipi generaciju u kojoj se poezija konzumirala sa omota LP ploča, ušao sam u vrijeme u kojem sam edukaciju i obavezna školsku literaturu doživljavao kao oblik mučenja. Zapravo, prvu svijest o jedinstvu sebe i literature sam stekao tek kad sam izvadio svoj prvi pasoš sa 18. godina i otišao da živim par godina u Strasbourgu u Francuskoj. To je zapravo bio moj formativni period i tamo sam napisao prve ozbiljne i nostalgične pjesme, a živio sam radeći kao disk džokej, sezonski berač voća i tamo sam se izgleda oženio sa književnošću.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
GORAN SIMIĆ
Ja sam jedan od onih pisaca koji dugo u glavi nose neku ideju. To je proces čarolije između mašte i jezika kad ideji dodajem i oduzimam vjerujući da su gumica za brisanje i olovka savršeni kompanjoni. Spajam u glavi, preživljavam sumnje i ushićenja, preživljavam dileme, pravim mozaik koji je vidljiv samo meni, i jednom kad to stavim na papir mahom je dovršeno. Ukucavanje u kompjuter kao završna faza jeste istinska ekstaza. Nakon objavljivanja, knjiga se odvaja od mene i postaje svačija i rijetko se vraćam ponovnoj provjeri. Osim na čitanjima.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
GORAN SIMIĆ
Sadržaj određuje formu. Ja ne određujem formu već forma nađe mene i otjelotvori ideju. Dešavalo mi se da nešto započeto kao pjesma završi u formi priče. I obratno. Dok sam živio u Kanadi dešavalo mi se da započnem pjesmu na engleskom jeziku a završim je na maternjem. To su neke jezičke konfuzije koje ostaju autoru da se batrga, no jedino su libretta za operu nešto što je eksplicitno miješano i poželjno jer se forme priče, poezije i drame prirodno stapaju u jedno.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
GORAN SIMIĆ
Autor bira teme. Zavisno od autora postoje fascinacije nekim temama, filozofskim, socijalnim, ljubavnim i ta fascinacija mahom izrasta u poetiku ali autor je uvijek onaj koji određuje pravila igre. Jer njegova invencija je ta koja od teme kao temelja nadograđuje tu kuću. Ja sam skloniji socijalnim temama i moja imaginacija ne mora putovati u svemir, mada nemam ništa protiv SF romana, ali ovdje na zemlji imamo toliko nedovršenih poslova. Iscrpljene i izborane ruke radnika u fabrici privući će me prije nego lika svemira. Da ne govorim o tome kako nam se historija zla ponavlja iz godine u godinu toliko da nas stavlja u dilemu da li je historija pogrešan učitelj ili smo mi loši učenici.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
GORAN SIMIĆ
Meni je uvijek išlo lakše sa prozom jer svakodnevni jezik ima potrebu da koketira. Na kraju krajeva izrastao sam iz naroda u kojem je usmena književnost bogatija od pisane. Ali nikada nisam skočio sa stolice čitajući dobra mjesta u romanu ali kad je pjesnička metafora u pitanju, čitajući pjesme, jesam. Sa druge strane, jedan moj prijatelj profesor i pisac vodio je u kanadskim zatvorima mjesecima projekat književne radionice sa zatvorenicima. Nakon nekoliko mjeseci primijetio je da skoro svaki zatvorenik za svoju ispovijest bira formu poezije umjesto proze. Njegovi učenici koji u sebi nose strašne istorije i konflikt sa zakonima objasnili su mu da jedino poezija može u sebi sublimirati tolike količine emocije. Dobra poezija je iskrena, a u prozi možeš šarmirati i lagati. Zato je poezija zahtjevnija ako kroz nju progovorite iz stomaka.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
GORAN SIMIĆ
Pogledajte, poezija je slobodna i nije na marketu jer je ne možete usmjeriti ka prodaji. Ponekad mislim da bi toj činjenici trebali biti zahvalni jer bi svako od nas pjesnika već imao na grbači po tri ugovora sa marketinškim kompanijama koje bi nam određivale sve od ideje do vokabulara. Zbog toga poezija nije profanisana a sa druge strane je moćna. Kad pogledate činjenice kako se poezija koristi i na sahranama, i na proslavama kad se rodi dijete, i da je koriste političari kako bi njihovi govori ispali pametniji, kad je filozofi citiraju, vidite koliko je moćna. Ja sam inače uvijek vjerovao da su pjesnici neka vrsta mafije i da se prepoznajemo ma gdje bili u svijetu, a pri tome nemamo dovoljno vrednovan rad u finansijskom smislu. Na neki način mislim da zrelost jednog društva možete mjeriti preko respekta prema poeziji i pjesnicima.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
GORAN SIMIĆ
Itekako je važna u nekom formativnom periodu pisca. Od nje zapravo počinjemo da se oblikujemo. Ne znam niti jednog pisca čija svijest o pisanju nije inicirana didaktičnim pričama koje su potekle iz vlastitog naroda počevši od vila i vilenjaka i narodnih predanja. Djetinjstvo nas nekako književno oblikuje da bi mi kasnije kao autori preoblikovali i iznijansirali to isto djetinjstvo. Ja sam imao sreću da je moj formativni period kao pisca vezan za moga djeda stočara, od čijih priča o borbi sa vukovima mi se dizala kosa na glavi, za moju trojicu starije braće kojima sam bio pokusni kunić za čitanje školske lektire, za beskrajno dosadna prepričavanja Drugog svjetskog rata mojih roditelja Partizana koja su mi se tek kasnije pojavila kao korisna. Moja prva prava „moja knjiga“, koja se ticala nečije strane književnosti, bila je „Pale sam na svijetu“ i još uvijek čuvam tu knjigu. Razumijevanjem vlastite tradicije otvorio sam put ka razumijevanju drugih tradicija koje su me također oblikovale. Svijet je zadnjih decenija postao pravo „globalno selo“ na čemu sam mu zahvalan ako ni zbog čega a ono zbog toga što sa kolegom finskim pjesnikom mogu ravnopravno razgovarati o mitovima Laponaca kao i o Sevdalinki.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
GORAN SIMIĆ
Na čitaoce mislim tek kad izađem na scenu jer znam da ih svojom pojavom ispred mikrofona zapravo mitim. Na nedavnim gostovanjima u Rumuniji, Estoniji i Engleskoj shvatio sam da se pred publikom pojavljujem kao finalni produkt i da publika od mene ne očekuje da sam upakovan u celofan sa mašnicom jer već unaprijed znaju da ću im reći nešto suprotno. U procesu pisanja zaista ne mislim na njih već na oblikovanje onoga što hoću da kažem.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
GORAN SIMIĆ
Prevodioci su u našem društvu postali najamni radnici koji nemaju uticaja na izdavačke kuće, koje su u funkciji nalogodavca jer ih vodi logika profita. To je nažalost totalno izokrenuta slika u odnosu na ulogu prevodioca prije dvadeset godina. Zaista su rijetki svjetski izdavači koji uvažavaju sugestije prevodilaca, koji istinski jesu ambasadori književnosti. Razlog je u tome što velike izdavačke kuće hrane ogromnu birokratiju i tu deset puta promisle o objavljivanju nekog djela koje je marketinški rizično. Ta „ziheraška politika“ je zatvorila vrata svakom književnom eksperimentu dok se ne pokaže isplativim. Tu vidim šansu malih izdavača koji su vitalniji, žilaviji i imaju sluh za dobru literaturu. Možda tim manjim izdavačima trebamo zahvaliti na tome što nekolicina nas bosanskohercegovačkih autora sa lakoćom prelazi jezičke barijere i što nam se knjige objavljuju širom svijeta. Naravno bitan je kvalitet literature koja se piše na našem jeziku, a taj kvalitet imamo. Da ne govorim o ovom našem političkom establišmentu koji vlada državom, a koji ne shvata da promocija ove naše male države kroz književnost ima istu težinu kao i komercijalni programi koji veličaju naše prirodno blago. Ne postoji niti jedan stanovnik ove planete koji ne misli da je njegova domovina najljepša. Ali vjerujte da nisam do sada vidio niti jednog turistu koji prije dolaska u BiH kao pripremu nije pročitao makar pet rečenica iz romana Ive Andrića ili Selimovića, ili drugih knjiga prevedenih na druge jezike. U kulturnoj politici ove zemlje, koja nema kulturnu politiku, pisci su ostavljeni da se snalaze sami. Da pomenem slučaj iz Kanade od prije nekoliko godina kada se tek izabrani predsjednik (prime minister) Harper obrusio na pisce i na biblioteke (imajući na umu da reducira državno finansiranje biblioteka i grantova) na šta su mu radnici iz kulture predočili precizan izvještaj o tome koliko država zarađuje samo izvozom kulture, uključujući prevedene knjige, pa je političar zaćutao.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
GORAN SIMIĆ
Žensko pismo i ženska književnost nisu ista stvar. Ne vjerujem da rod određuje način na koji pišemo, a dokaz tome je gomila žena koje pišu bestselere pune patrijarhalnih stereotipa, i koje, nažalost, neuki kritičari prozivaju „predstavnicama ženskog pisma“ i neprimjereno veličaju. Nasuprot tome, svjedoci smo marginalizacije pisanja žena u našem jezika što je nešto kao istorijska nepravda. Također, postoji izuzetna generacija književnica koje svjesno ulaze u ovu igru moći, sa sviješću koja do sada kod nas nije postojala – sviješću da za njih ništa u našoj kulturi nije „tradirano“, da moraju vlastitim radom osvojiti vlastiti jezik. O tome odlično govori Dubravka Ugrešić u tekstu „Žene Europe“ (pescanik.net).
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
GORAN SIMIĆ
Da, mene rado svrstavaju u tu kategoriju angažovanih pisaca mada ja mislim da je svaki pisac angažovan onoga časa kada svojim pisanjem postane saučesnik života oko nas. Mada je ona floskula o piscu kao savjesti svoga vremena prilično izblijedjela, anomalije društva nisu samo književni materijal već pogonsko sredstvo za lični angažman. Mnogo pisaca je radije izabralo konformizam nego angažman, ali to ih ne amnestira od toga da su svjedoci. Jednom kada vidite akademskog građana koji traži hranu po kontejnerima ne možete poreći da ste svjedok. Ako se dešava ubijanje medijske slobode govora u Mijanmaru to ne znači da takvo stanje već sutra nećete zateći i ovdje. Nismo mi završili sa fašizmom pobjedom u Drugom svjetskom ratu jer se fašizam javlja u promijenjenim ili modifikovanim oblicima kao što je ponovno postavljanje bodljikave žice na granice država Evrope. Kao da među intelektualcima postoji kratka memorija pa se ne mogu sjetiti da smo i sami bili u kolonama izbjeglica prije dvadeset godina i da smo vapili za pomoći. Lakše je razglabati o svjetskoj teoriji zavjere nego vidjeti sebe kao angažiranog pisca koji ide u rizik.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
GORAN SIMIĆ
Vjerujem u momenat kada danima iz glave ne možete izbaciti neku ideju koja bi se trebala spojiti sa riječima. To je neka vrsta opsesije. Valjda je to to.
STRANE
Ko su vam uzori?
GORAN SIMIĆ
Nemam neki uzor u smislu pisca jer uzor su mi i par stihova Brechta, i nekoliko priča Borgesa, i nekoliko stranica novinara Kapuschinskog, i lik galeba Jonathana Livingstonea… morao bi to biti ogroman spisak detalja i likova koji su me obilježili. Spisak bi morao biti toliko dug da bi mi trebalo da potrošim mjesece rada samo na prebrojavanje. Mi pisci smo pravljeni kao mozaik od različitih kamenčića koje preslagujemo i nalazimo im novo mjesto kako bi mozaik ličio na nas. Da ne zaboravim talenat, koji je itekako bitan jer džaba piscu pamet ako nije pomalo lud.
STRANE
Šta trenutno čitate ?
GORAN SIMIĆ
Petnaestak godina koje sam nakon rata proveo u Torontu ostavilo je dosta praznine u smislu informisanosti šta se sve izdešavalo u bosanskohercegovačkoj književnosti, tako da sam zadnje tri godine, koliko dugo živim u Sarajevu, mahom fokusiran na isčitavanje nečega što mi je promaklo. Moram reći da uživam. Ogromna je šteta što se časopisna produkcija u našoj državi svela na nekoliko istih koji izlaze sporadično, a koji su uvijek bili lakmus papir za savremenu književnost pa se plašim da su mladi pisci ostali najviše uskraćeni kad je u pitanju ova naša 20. godišnja tranzicija. Pored novih knjiga Mile Stojića, Adise Bašić, Marka Vešovića, Hadžema Hajdarevića, Faruka Šehića, Bisere Alikadić, Feride Duraković otkrivam i neke nove knjige autora koje su se uselile u BiH književnost kao što su Rodić, Kalamujić, Šehabović, Marić, cijelu jednu plejadu sjajnih hercegovačkih pjesnika, plus nekoliko knjiga eseja kao što su one Zlatana Delića i Damira Arsenijevića.
