STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
IVANČICA ĐERIĆ
Od malih nogu. Uvijek je to bio dio mene, neka aktivnost koja me držala ponad svih stvari i zbivanja.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
IVANČICA ĐERIĆ
Svakom romanu, prije no što ga počnem pisati, znam naslov i posljednju rečenicu. To se desi, prije no uopšte znam o čemu će roman govoriti, šta istraživati, koji dio psihe osvijetliti, i ko će se u njemu naći. Romane je najbolje pisati u kontinuitetu, svakodnevno, kao da idete na posao, dakle, sjedite ispred ekrana nekoliko sati i tipkate, dok se posao ne okonča.
Poeziju pišem sporadično, i neplanirano. „U bijelom svijetu, djevojke će postati ptice“ – jednu od svojih najintimnijih pjesama – ispjevala sam u glavi, dok sam autobusom išla na posao. Dešavala se od jedne do druge stanice, bio me strah da ću je zaboraviti, prije no što uspijem da je zapišem. To nije kratka pjesma, dosta je ritmična, svaki detalj je važan, i mislim da mi je poslana, ukoliko uopšte možemo upotrijebiti taj izraz, jer uopšte nisam namjeravala da je napišem, niti sam je, kada su stihovi počeli nailaziti, mogla zapisati. Nisam uz sebe imala čak niti olovku.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
IVANČICA ĐERIĆ
Kad čitate vrhunskog autora, to nije nešto što možete razdvojiti. No ukratko, odijelo ne čini čovjeka. Forma koja je samoj sebi svrha može biti korisna kao vježba u zanatskoj preciznosti i efikasnosti. Ali to nije umjetnost.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
IVANČICA ĐERIĆ
Ovisi o autoru. U mom životu, tema je odabrala mene. Uradila sam ono sto je bilo nužno i u mojoj moći, da je otjelotvorim i o njoj pišem.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
IVANČICA ĐERIĆ
Fizički i logistički, romani su zahtjevniji. Sjedite ispred kompjutera mjesecima, kako biste zapisali vašu priču. Naravno, istu priču možete zapisati u deset stihova, i za deset sekundi. Nekada tih deset sekundi ne dođe godinama.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
IVANČICA ĐERIĆ
Bila je nužna iskra u tamnim okolnostima koje niti sam birala niti prouzrokovala. Sve što jesam dugujem njenoj sposobnosti da ljudski duh ojača, te opskrbi snagom suprotstavljanja jednom nametnutom i nečovječnom kontekstu.
To je moje osobno iskustvo, ali mislim da je dio univerzalne matrice. Poezija će uvijek biti važna, barem na mikro nivou, u ličnim okolnostima, i pojedinim ljudima. Poezija će pronalaziti drugačije načine distribucije i opstajanja, ali neće nestati, i sve će nas nadživjeti.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
IVANČICA ĐERIĆ
Vaša prva književna iskustva jesu vas prvotni književni alat. Što ne znači da tu književnu tradiciju nije moguće nadrasti, napustiti, promijeniti, nadograditi ili je se odreći. Dapače, ako je slijepo slijedite, ništa joj ne doprinosite.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
IVANČICA ĐERIĆ
Mislim kako da napišem ono što se meni dopada. Ako ja to ne mogu čitati, ko će to čitati? Vjerujem da je dobro da se pisac uvijek vrati unatrag i izbriše sve dosadne dijelove.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
IVANČICA ĐERIĆ
Ne živim u regiji te nisam previše dobro upoznata sa svim tokovima, načinima, zahtjevima, ili logistikom tog prevođenja. No, svima koji pišu u regiji, želim da ih čita što više ljudi na što više jezika. Stranih i domaćih.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
IVANČICA ĐERIĆ
O tome možemo govoriti onda kada mi objasnite šta je to – nasuprot „ženskom pismu“ – „pismo“.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
IVANČICA ĐERIĆ
Ona koja ne mari za prestiž, i ne libi se reći istinu. Ona koja je iskrena, neovisno o cijeni iskrenosti. Ona koja mari za čovjekovu potrebu da svijetom vlada pravda a ne kavga.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
IVANČICA ĐERIĆ
Vjerujem u moć ideje. Vjerujem u energiju koja se autorima desi, iz čista mira, i kad to najmanje očekuju. Možda je to nadahnuće a možda nekakav sasvim dosadan fizički proces koji mi još nismo uspjeli naučno klasifikovati. Nadahnuće je, u formi u kojoj ga je svaki autor bar jednom osjetio, osjećaj koji je najbliži osjećaju apsolutnog duhovnog ispunjenja. Ali ako bismo davali savjete nekom mladom piscu – oslanjati se na nadahnuće, to je loš savjet. Oslonite se na rad, a nadahnuće će ga pratiti.
STRANE
Ko su vam uzori?
IVANČICA ĐERIĆ
Svi pisci koji napišu dobru knjigu koju bih poželjela potpisati. Svijet obiluje odličnim piscima. To je duga lista, talenat nije tako škrt u raspodjeli, koliko se čini sa uskih listi bestsellera.
Mnogi su, nepravedno, zaboravljeni. Na primjer, na književnom festivalu Na pola puta, govorila sam đacima užičke gimnazije o djelu Jamesa Baldwyna – mnogi nikada nisu čuli za ovog odličnog, vrsnog, punokrvnog, i značajnog pisca. U njihovim godinama, voljela sam čitati baš tog Jamesa Baldwyna, te Wiliama Faulknera i kasnije Tony Morrison. Borislava Pekića, Mešu Selimovića, Miroslava Krležu. Nekadašnju prozu u trapericama. Pjesnike Dobrišu Cesarića i Enesa Kiševića. Učila sam i od neimenovanih autora naših narodnih pjesama. Od nekih dječjih stihova koje ne zaboravljam, na primjer stiha Dragana Lukića o učitelju, vrati mi klikere, u svakome po jedan dječak živi, i nisu oni krivi, što danas ne znam. Taj stih i danas smatram jednim od najboljih načina da naučite kako se forma, bilo koja, može u času preokrenuti, a ta mogućnost, da formu ne slijedite slijepo, već da s njom učinite ono što je vama lijepo, jeste sloboda.
STRANE
Šta trenutno čitate?
IVANČICA ĐERIĆ
Poeziju mladog pjesnika Bojana Marjanovića. Važno je i dobro čitati savremene autore. Shvatite, uvijek iznova, da niste sami.
