STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Govorimo li o prozi, ja sličim tromom ruskom dizelašu koji se pali na guranje. Propisao sam tek nakon navršene pedesete, a onda, izgleda, pobudalio. Kao da želim nadoknaditi vrijeme koje sam uludo potrošio, u manje od dvije godine objavio sam četiri romana i jednu zbirku kratkih tekstova.
U nešto širem smislu, pišem još od nježne dobi. Prvi novinski članak objavio sam sa šesnaest godina. U međuvremenu se skupio kubik-dva sličnoga štiva, ali se nadrljalo i ponešto tekstova za kazalište, film i televiziju.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Vrlo činovnički. Nakon što se istuširam i prošetam psa, skuham kavu i sjedam za računalo. S vrata prvo skidam one poslove koji mi stoje u opisu radnoga mjesta. Prije svega sam novinar, književnošću se, kao i većina kolega s ovih prostora, bavim tek u fušu. Dok radim na novoj knjizi, vrlo sam discipliniran, pišem svakoga dana, i petkom i svetkom, i kad me zasvrbe prsti i kad mi se ne da, jer mi je lakše čak i patiti se nad tipkovnicom negoli živjeti s grižnjom savjesti zbog lijenosti. Tomu vjerojatno pomaže i činjenica što se previše ne mučim dok pokušavam svoje misli prenijeti na zaslon računala. Pišem razmjerno lako i brzo, a kad se posao zahukta, veselim mu se kao malo dijete. Dnevna samopostavljena norma nije mi osobito velika: tjeram se ispisati makar jednu stranicu, rijetko kada nadrljam više od tri ili četiri. Tako barem stvari stoje dok ne dođem negdje do polovice rukopisa. Tad se obično šaltam u veću brzinu, počinjem pisati skoro pa agonijski, škrabam po cijele dane, i ni o čemu drugom nisam kadar misliti osim o svojim junacima. U tim me je trenucima, pače danima, uputnije zaobilaziti.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Najradije bih vam odgovorio: da. Iskreno, nemam pojma. Proces rada kod mene je uvijek isti. Prvo se bavim likovima. Čim oni od ovlašnih skica počnu sličiti punokrvnoj čeljadi, kao da sami počinju krojiti svoju priču i birati način na koji ću je ja ispripovijedati.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
IVICA IVANIŠEVIĆ
I kada nam se čini da iz imaginarnog izloga tema slobodnom voljom biramo ovu ili onu, prije će biti da one biraju nas, jer smo naprosto tako kalibrirani da neke teme prepoznajemo kao nama bliske, a druge nas manje ili više ostavljaju ravnodušnima.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom? Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Iz moje perspektive, pisati poeziju je vjerojatno teže. Jer da je lako, time bih se, valjda, i sâm bavio. Šire gledano, radi se tek o dva lica istoga posla. Samo što postoje ljudi koji su uspjeli izbrusiti dar svođenja svakog motiva ili teme na ono bitno, i mi ostali koji se mučimo s viškovima. Pozicija poezije danas je, naravno, sto puta gora od položaja proze. Premda mi je tu strahotu teško i zamisliti znajući koliko jadno stoje beletristi.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Jako puno. Samo što ja ni pod prijetnjom ozbiljnih batina ne bih priznao kako je tradicija kojoj pripadam ekskluzivno hrvatska. Dapače, s vrlo malo meni važnih pisaca dijelim nacionalnost. U tom sam smislu vjerojatno više Čeh, Englez ili Talijan negoli Hrvat.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Mislim samo na jednog čitatelja, sebe. Misliti na više njih bilo bi, po mom dubokom uvjerenju, prilično shizoidno. Uostalom, kako bih, pobogu, mogao razmišljati o očekivanjima publike kad redovito uspijevam razočarati i sebe sama?
STRANE
Kako stoje stvari s književnim prevođenjem u regiji?
IVICA IVANIŠEVIĆ
I odlično i grozno. Uvijek me iznova zapanji činjenica kako u našim ubogim državama knjige još uvijek nisu izumrle. Neki fini, prosvijećeni svijet i dalje nam otkriva nove autore s različitih meridijana, pristajući raditi za ponižavajuće niske honorare. Svim krizama unatoč, mislim da još uvijek uživamo u razmjernom obilju sjajnih prijevodnih naslova. Očito je, međutim, da nam izvoz ni izbliza ne prati uvoz. Premalo dobrih pisaca s ovih prostora uspijeva se dobaciti izvan granica matične kulture.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Poprijeko. Ja, naime, ne čitam literaturu u rodnome ključu, jer ne znam koja bi to neporeciva, a fundamentalna svojstva dijelila neku kolegicu od mene i činila naša iskustva potpuno nesukladnima. Književnost se može dijeliti na puno načina, no jedini ispravan jest onaj koji se opisuje rasponom od beznadno slabe do veličanstveno moćne literature.
Konačno, po tome bi ključu ispalo da sam ja praktičar muškoga pisma. Dajte, nemojte me zezati…
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Kao što ne vjerujem u podjelu na mušku i žensku književnost, ne držim ni do razlikovanja tobože angažirane od, kao fol, neangažirane književnosti. Ne volim ni ljude, a kamoli tek pisce s misijom, pa gajim metodičku skepsu prema svima koji bi knjigama htjeli mijenjati svjetove, čak i kada dijelim njihova politička odnosno ideološka uvjerenja. S druge strane, teško mi je razumjeti autore domobranski nezainteresirane za vrijeme i društvo u kojemu žive, iz čijih se djela ne može nazrijeti stav ni o kojemu važnom etičkom pitanju. Meni se nekako čini da je svaka dobra literatura angažirana, samo što tu vrstu autorskog interesa ne držim umjesnim svoditi tek na teren politike. Duboko vjerujem kako najveći negativci u našim životima nisu oni odiozni tipovi koje gledamo na televiziji, nego neke ćudljive persone koje pribivaju u nama samima.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Naravno da ne, radi se tek o romantičnom mitu i izlici za lijenčine. Premda nikako ne bih podcijenio važnost činjenice da nam je većina ideja kojih se dosjetimo, i pametnih i glupih, uvijek na neki neobjašnjivi način, mimo naše krivnje i zasluge, darovana. Kako bilo da bilo, ako inspiracije i ima, put do nje vodi tek radom.
STRANE
Šta trenutno čitate?
IVICA IVANIŠEVIĆ
Moj izbor uvjetovan je činjenicom što u Slobodnoj Dalmaciji pišem tjednu književnu kritiku. Pokušavam birati ponajbolje naslove na tržištu, ali i baviti se knjigama koje mogu biti zanimljive relativno širokoj publici. Upravo sam dočitao „Prosjaka i zeca“, neodoljivo šarmantan, u isti mah i duhovit i potresan, pikarski roman čiji je autor Finac Tuomas Kyrö. Nakon toga na redu je nešto light: „Cesta lijesova“, obećavajući krimić škotskog veterana Petera Maya.
