STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
JASNA ŠAMIĆ
Kao vrlo mala, govorila sam da ću biti velika kao tatina biblioteka. Drugim riječima, odrasla sam među knjigama. Kao dijete, znala sam napamet sve knjige koje su mi poklanjali ili je moj otac dobivao kao član izdavačkih kuća. Moji i otac i majka su smatrali da je knjiga najvažnija u životu, a sve ostalo preživljavanje. Pisali su oboje, tata je i objavljivao knjige pišući i na francuskom i na našem, a mama bila povremeno dramaturg, pisala je, a povremeno i objavljivala, ili prevodila sa nekih evropskih jezika. Kao djeca, sve do gimnazijskih dana, moj brat i ja smo imali časove kod mog oca, između ostalog i iz pisanja. Počela sam, dakle, pisati još kao dijete, prvo pjesmice. Izmišljala sam djeci, svojim vršnjacima, bajke i govorila da su Andersenove. U osnovnoj školi sam dobijala nagrade za svoje sastave, a pisala sam i «drame» i od tih dječjih tekstova pravila spektakle, u kojima sam i sama glumila; bili su to ciljane stvari za priredbe u povodu Nove godine, ili neke druge školske proslave. «Kostime» za te «predstave» su mi pravile tetka i mama, a mama mi je bila i jedan od glavnih savjetnika za režiju. Predstave smo kao djeca pravili i na terasi «prvog nebodera» u Sarajevu, gdje smo stanovali. Prvu zbirku pjesama sam objavila kad sam bila na studiju orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nije lako išlo. Za sarajevske pisce i kritičare, najviše potekle iz ruralnih sredina (koji su smatrali da samo oni imaju pravo na autentičnost, pa i «pravo» na književnost), bila sam često «gospođica koja svira klavir i petlja se u literaturu». Smatrali su također da strani jezici kvare maternji i da ih ne treba studirati. Takvo mišljenje o meni zadržalo se manje-više do danas. Rat je samo pospješio takav pogled na mene, koja sam (p)ostala « ničiji pisac ». Javljam se ipak na anonimne konkurse u Bosni, i tu i tamo dobijem po koju nagradu. Kad neki današnji arbitar prepozna da je u pitanju moj rukopis – nema mnogo onih koji pišu o Parizu i Sarajevu istovremeno -, istog časa me odstrani. Navikla sam, nažalost, na to. Znam kako se tamo i ovdje, u Francuskoj, dijele karte za budućnost. Čast izuzecima i onima koji me podržavaju, bez kojih nikad ništa ne bih ni objavila. Bez obzira na to, stalno sam na početku, boreći se da nađem izdavača.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
JASNA ŠAMIĆ
Već sam pomenula da sam rekla da sam imala disciplinu u kući, zahvaljujući kojoj sam stekla radne navike. Disciplina, kao i obrazovanje mnogo pomažu u literaturi, iako « obrazovanje razvija sposobnosti, ali nije to koje stvara ». Ja svaki dan, počev od svog djetinjstva (kad sam također imala svoju radnu sobu) sjedam za sto u isto vrijeme, držeći se očeve preporuke (koju je posudio od Flauberta) da inspiracija dolazi kad svaki dan sjedneš u 9h za pisaći sto. Za razliku od mnogih drugih pisaca, nikad nisam imala strah od « prazne stranice ». Jer pišem samo zato što za tim imam potrebu. Jer mi se čini da imam, ne da nešto kažem, nego da se nečega oslobodim, da nešto artikulišem prvenstveno samoj sebi. Mnogi misle da prebrzo pišem, iako moram priznati da imam « lako pero ». Ali ja se vraćam na napisano. Ipak je najljepši stil onaj koji je jednostavan, za koga misliš da je bio potpuno «spontan» i neispravljen. Takav je stil kod Tolstoja, koji je, znamo to, prepravljao svoja djela bezbroj puta. Istovremeno nije netačno da mi se u svijesti sukobljavaju dvije leksike i dvije sintakse, jer pišem već odavno i na francuskom i na «našem» jeziku. Ima veoma mnogo ideja koje bih voljela ostvariti prije nego što bude prekasno. Ne samo iz književnosti, nego i iz filma i teatra, budući da me i ti domeni zanimaju; do sada sam realizovala priličan broj i dokumentaraca i postavila na scene pozorišne predstave i u Parizu i u Sarajevu, ne samo od svojih tekstova.
Što se samog procesa tiče, kad pišem roman, napravim detaljan plan. U tome mi je pomogao naučno-istraživački rad, naročito doktorat koji sam radila i odbranila na Sorboni u Parizu. Ali bez obzira na plan, znajući od prilike i siže vlastite knjige, često me « pero » odvede i zavede na drugu stranu, pa skliznem s puta, prekoračim taj plan. Kraj knjige nije gotovo nikad identičan onome koji sam zamišljala prije pisanja. Neke stvari, pogotovo kraće tekstove, pišem spontano, ne znajući gdje će me odvesti prve rečenice. Tako pišem danas bajke. Ali tako sam pisala i pjesme. I neke romane, iako sam od prilike znala zašto ih pišem i imala tačno razrađen plan (npr. «Bosanski Paviljon», Svjetlost, pisan prvenstveno na francuskom pod naslovom «Pavillon bosniaque», Dorval éditions ; ove dvije edicije se donekle razlikuju). U svakom slučaju je dobro imati plan, on pomaže da se kasnije lakše snalazimo kad ispravljamo napisano, naročito kad skraćujemo. U stvari, ja se strogo držim maksime da pisati znači brisati. Moje knjige u početku često imaju ogroman broj strana, na stotine, koje kasnije sažimam i čistim. Izgleda da je Danilo Kiš imao na zidovima svojeručno ispisane parole: Zabranjeno pisanje. Nažalost, svaki pisac, vjerovatno, dođe u iskušenje, ne samo da nešto izbriše, nego još više da nešto doda napisanom. Voltaire je rekao da ništa nije lakše nego napraviti lošu knjigu, ukoliko izuzmemo od toga (lošu) kritiku.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
JASNA ŠAMIĆ
I jednom i drugom. U početku, da mi misao i ideja ne bi pobjegli, obraćam najviše pažnju na tzv. sadržaj, potom više na stil. Ali formu zadam sebi, kao i ton u početku. Mislim da je najveći problem sa tonalitetom koji zadaš ili koji ti se nametne. Sve možeš kasnije ispraviti, osim tona kojim počneš i kojim se otisneš u pisanje. Tu se ništa više ne može učinit, osim sve izbrisati. Pokušavam paziti i na ritam, jer mislim da je on neobično važan u literaturi, na isti način kao i u muzici. Također smatram da bi mnogi pisci prethodno trebali studirati muziku i njene, skoro matematske, zakone, prije nego što prionu pisanju. Kod većine autora upravo je problem taj ritam, dužine, ponavljanja, ukratko dosada. Ja nastojim da se i tu držim one Voltairove po kome je dosada najveći neprijatelj umjetnosti.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
JASNA ŠAMIĆ
Mene su do sada birale teme. Same su se nametale. Najviše u šetnji, u samoći. Ne vjerujem da mogu sebi reći, ono što govore o svojim knjigama neki pisci, tj. većina onih koje gledam na francuskoj televiziji: «Nakon što sam završio ovu knjigu, veoma sam se preplašio da neću više moći ništa napisati…, pa sam otputovao u ….» Tamo je živio skromno, jeo samo čorbu od luka, čekajući da mu dođe inspiracija. Ili je mnogo hodao i jeo u potrazi za inspiracijom ? To nije moj stil, niti je takva moja spisateljska vokacija. Gotovo svi pisci koje pozivaju na priču pred kamerama na francuskoj televiziji govore slično o «bijelom papiru», pa se otisnu u potragu za temom; to sam već pomenula. Težak život i egzistencijalni problemi, a posebno ratovi koje doživiš direktno ili ne, nažalost, vrlo su inspirativni, pravo literarno blago. Dok sreća nema šta da kaže. Čak se i Kiš bojao da nikad više ništa neće napisati nakon svake objavljene knjige. Ako mi se desi nešto slično pomenutim, uspješnim piscima, ne mislim da ću se mučiti i trčati za temom, pošto-poto htijući da napišem još jednu knjigu. Pisanje je svakako potpuna izolacija. I mjesto da se opet osamljujem, možda ću se rado otisnuti su svijet, na putovanja na koje inače ne idem osim u vezi s nekim poslom, jer želim i moram neke stvari završiti. Odavno već se ne mučim ni da čitam knjige koje me ne uznose. One dosadne i nasilu napisane. Odmah ih bacam. Toliko iskustva imam da mogu ubrzo vidjeti, zahvaljujući najviše tonu kojem pribjegava određeni autor, u kom smjeru će poteći njegova rečenica i cijeli tekst.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
JASNA ŠAMIĆ
Što se mene tiče, podjednako su zahtjevne i proza i poezija. Zavisi od mog « mood », raspoloženja u kome se nalazim u određenom času, i koje me gura u jednu ili drugu formu. Inače volim da se šetam žanrovima, kao što volim da se šetam i različitim jezicima, naročito francuskim i našim, slavenskim (iako sam pisala tekstove i na nekim drugim jezicima), kao što volim da se šetam i predjelima o kojima pišem, i u kojima nekad nisam ni bila, i onim u koje putujem fizički. Volim da se šetam i epohama, pa sam pisala i istorijske, vrlo dokumentovane romane i priče. Poezija je bezvremena, ali je bilo trenutaka kad sam bila inspirisana isključivo sufijskom orijentalnom poezijom koju sam izučavala. Jedno vrijeme, tj. nakon objavljene tri zbirke poezije (od kojih je treća bila podijeljena na dva dijela, dio sa poezijom u slobodnom stihu, i drugi na prozni dio, priče koje se mogu shvatiti i kao poezija u prozi), mislila sam da nikad više neću napisati pjesmu. Moguće da je i prezriv odnos prema meni mojih bivših sugrađana odigrao u tome ulogu. Tako da dugo nisam pisala stihove. Onda sam počela da pišem prvi roman dok sam radila u Francuskom naučnom istraživačkom centru u Parizu. Francuski jezik me je na neki način oslobodio stega koje sam osjećala, iako mi je bio strani. Tako sam 2006., na zahtjev izdavača iz Strasbourga koji je pročitao neke pjesme u jednoj antologiji, preradila jednu svoju raniju zbirku, dopunila je, prepjevala, i objavila na francuskom. To je bilo bilingva izdanje, pod naslovom «L’Amoureux des oiseaux». Potom sam pisala direktno na francuskom pjesme, koje sam nekad prevodila i na bosanski, mada su se one često toliko udaljavale od originala da nisu bile ni prepjevi. Prošle godine mi je izašla u Sarajevu knjiga «Na postelji od sna » (nagrađena Fondacijom za izdavaštvo BiH), a ove, 2017, kod M.E.O. izdavača na francuskom zbirka «Dans le lit d’un rêve», koja broji oko 230 strana. Te pjesme su nastajale u periodu između 2010. i 2017. godine. Dobila sam već jako laskavih kritika na francuskom. Sad pripremam roman koji sam sporadično pisala, mnogo duže od svih ostalih. To je trilogija, pisana prvo na francuskom, koju sam prevela i na naš jezik. Prvi dio je izašao i dobio nagradu također Fondacije za izdavaštvo u BiH, pod naslovom «Predjeli lutajućih duša». Da se vratim na vaše pitanje : meni je svejedno o kom žanru je riječ dok pišem. Pitanja, nesigurnost u valjanost onog što si rekao pismeno dolazi nakon što završiš pisanje. Koje u stvari nikad nije završeno. Jer kad se god vratim na to napisano, ja sve iznova mijenjam.
Dopustite da i ovdje citiram francuskog autora koga veoma volim, a koji je rekao da ljudi imaju sasvim drukčiji odnos prema duhu nego prema novcu. « Što imaju manje duha, to su zadovoljniji sobom ». Ovo me tješi, jer ja nisam nikad zadovoljna onim što sam uradila.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
JASNA ŠAMIĆ
Meni je poezija, na isti način kao i muzika, veoma važna. Bez njih ne bih mogla živjeti. Svaki dan čitam poeziju, a od jutra do sutra slušam klasičnu muziku (kad sama sebi ne sviram na klaviru). Ona je – mislim na poeziju koju volim, kao što Baudelaireova, ali ne samo njegova – za mene nešto neophodno i važno i za pisanje proze. Poezija mi je na isti način potrebna u životu kao i kafa; drugim riječima, to je, kao i pisanje, moja droga. Lijepa pjesma zna da me izvuče iz depresije, da mi pomogne da se bolje osjećam. Kao i svako dobro muzičko djelo, odlično interpretirano. Kao i svaka lijepa knjiga, i djelo općenito. I za klasičnu muziku su govorili da joj prijeti kraj, ali se ona održala do danas. Naravno, ona nema isti uspjeh na Balkanu kao u zapadnim metropolama, gdje karte za operu koštaju i po nekoliko stotina eura. Poezija ima slične zakone kao i muzika. A jedan od njenih najvažnijih elemenata je već pomenuti ritam. Mada pišem slobodni stih, ja veoma pazim na ritam. Zato moje pjesme mogu neki proglasiti i demodiranim, pretjerano lirskim. Lirski ton im daje upravo taj ritam. Bolje je naći dobar ritam i kad prevodiš poeziju nego na silu tražiti rimu, koja često naprosto proždere značenje. Kod Baudelarea, na primjer, nikad ne osjetimo rimu. Ja se živo nadam da će i dobra poezija preživjeti na isti način kao i klasična muzika. Drago mi je vidjeti mladog svijeta na sarajevskim koncertima klasične muzike. Poeziju je teže slušati, ali kad se nađe mjera i recitovanju, ona može da zvuči poput najljepšeg muzičkog djela. Čak i poezija koja nije «estradna», a koju ja najmanje volim. U Francuskoj se mnogo više piše poezija nego što se čita. Iako je mnogi izdavači neće uopšte da izdaju. Slična, ako ne i identična situacija je i u Bosni, i na Blakanu. Pjesnika ima na sve strane, pogotovo danas kad je pisanje postalo banalizirano, a čitalaca nema gotovo nikako. Ima mnogo autora koji plaćaju da bi bili izdani, i u Francuskoj i na Balkanu. Ali ta inflacija nije ono što će održati život poezije, niti literature uopšte. Naprotiv. Mislim da ih upravo loš stih i uopšte loša literatura mogu sasvim uništiti. Na jednom stihu se radi isto toliko dugo kao i na jednoj stranici teksta, ili na jednom poglavlju u romanu. Novokomponovani pjesnici, koji nikad nisu ranije ni čitali poeziju, ali su naglo otkrili da su pjesnici, ili pisci, tako ne misle. Desilo mi se više puta da se autori naljute na mene kad me pitaju šta mislim o njihovim pjesmama, a ja odgovorim da mi se čini da treba još raditi na njima. Današnji « pjesnici » misle da je dovoljno da pjesma ima ono što nalikuje na stih pa da bude pjesma. Sve u svemu, univerzalne vrijednosti, pa i kritika izumiru, a objavljuje se, ne po vrijednosti, nego po poznanstvima i drugim računima. Izdavači su takođe često izgubljeni u moru rukopisa koje primaju, posebno ovdje, u Francuskoj. Na stotine dnevno. Uzimaju zato samo rukopise svojih prijatelja, rijetko će kad objaviti nepoznatog autora. Odavno niko od njih ne kaže da jedno djelo valja ili ne valja, nego «prodaje se» ili « ne prodaje se». Ali i tu znaju pogriješiti i dešava se da se o jednoj knjizi pročuje pričom «od usta do usta». Filozofija koja je do nedavno važila da «knjiga sama nalazi svoj put do čitaoca», ili da će budućnost pokazati kakvo je određeno djelo, sve manje važi. Ako nema tvoje knjige u knjižari, a poezije je svuda sve manje, odnosno ako tvoj izdavač nema novaca za distribuciju, i onom najgenijalnom autoru slabo se piše. Pogotovo ako je riječ o autoru koji piše samo poeziju. Jedina poezija koja je u posljednje vrijeme medijatizirana u Francuskoj bila je poezija Michela Houellebecqa. Ne zato što su otkrili da su njegovi stihovi genijalni i neodoljivi, nego zato što se on pročuo svojim romanima pa su mogli sebi dopustiti taj luksuz da govore i o njegovoj poeziji. A poezija ovog pisca, s kojom je on inače i započeo svoju spisateljsku karijeru, istinski je odlična i bolja od njegovih romana.
Zaključak: nadam se da će dobra poezija trajati isto toliko dugo koliko i ljudska civilizacija, i da će prirodno nestati ona loša koja nas truje, i ne pomaže literaturi da preživi.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
JASNA ŠAMIĆ
Mislim da su važne knjige koje je neko čitao u djetinjstvu i u mladosti. Svi mi smo obilježeni djetinjstvom. To ne mora da bude direktno vezano za maternji jezik. Ja sam, na primjer, oduvijek voljela više evropsku literaturu, kasnije i američku, čak i kad sam se upoznala sa orijentalnom literaturom, koju sam studirala i istraživala, pisala o njoj i prevodila je (izuzimam sufijsku poeziju). U djetinjstvu sam čitala i naše, jugoslovenske pisce, jednako kao i strane. Ali sam osjećala da mi je francuska, ona dobra, stara francuska literatura bliža od naše. Pogotovo kad sam bila dijete, nisam znala da uživam samo u lijepim rečenicama, nego su me zavodile određene teme i ambijent. Voljela sam Stendhala, Balzaka, Hugoa, Kamua, Sartra, kao i Philippea Rotha, J. Boldvina, Moraviu, Boccaccoa, Dostojevskog, Tolstoja…, a od naših pisaca skoro ni jednog. Ni one koje smo stalno čitali u školi, posebno gimnaziji i morali secirati na najmanje literarne čestice. Mogu reći da je na neki način meni francuska literatura bila tradicija, ali ne samo francuska, nego i njemačka, austrijska, ruska, itd, sva ona literatura koju je njaviše voljela prvenstveno moja majka. Znam da mnogi domaći, balkanski pisci tako ne misle. Ali meni je svejedno. Tek kasnije sam otkrila neke od jugoslovenskih pisaca i zavoljela ih. Njihove «seljačke» teme nisu mi «ležale» u najranijoj mladosti. Jedna od rijetkih knjiga koja me je opečatila u djetinjstvu jeste Ježeva kućica Branka Čopića za koju mislim da je izvrsna i vraćam joj se i danas.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
JASNA ŠAMIĆ
Ne mislim. Kad bih mislila, ne bih ni riječi napisala. Ne mislim ni kad prestanem da pišem na publiku, u nadi da će me ona otkriti, odnosno da će otkriti što sam napisala. Barem jedan čitalac. Seneka je svakako rekao da pišemo uvijek za jednog čitaoca.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
JASNA ŠAMIĆ
Teško. I prilično loše. Kao i sve ostalo. U Srbiji možda bolje nego drugdje, jer kažu da jednu knjigu kod njih prevodi desetak ljudi, pa to ide brzo, kažu da izdavači ne plaćaju, ili vrlo malo, autorska prava. Čini mi se da je stvar s te strane bolja i u Hrvatskoj, jer imaju veće subvencije nego u Bosni, gdje izdavači izumiru brzinom svjetlosti. Uz to, u Regiji nema ni tržišta, sve se svodi na lična poznanstva. Donekle tu pomažu sajmovi knjiga na kojima se nađu različita djela. A i tu (mislim prvenstveno na Sajam knjige u Skenderiji, Sarajevu) najviše vidimo izdanja iz Srbije, i poplavu islamske literature. Ne zaboravimo da je prevoditi mnogo teže nego pisati vlastitu literaturu. Ja to znam iz iskustva. Da bi preveo i najobičniju fikciju, moraš dobro poznavati istoriju i cjelokupnu kulturu zemlje iz koje stiže autor, a ne samo njegov jezik. Zapadne zemlje su to shvatile, pa prevodioci u Francuskoj na primjer često zarađuju i više od pisaca. U Bosni i na Balkanu uopšte prevođenje je bijedno plaćeno. Čak ne stavljaju nekad ni ime prevodioca. Meni se dešavalo da zaborave staviti moje ime i najmanjim slovima unutar knjige da sam prevodilac, a nekad su zaboravljali staviti jezik s kojeg sam prevodila, što je odlično došlo mojim neprijateljima da me optuže da sam prevodila orijentalne autore (npr. Hiljadu i jednu noć) sa evropskih jezika. Kad sam prevodila naše autore na francuski jezik, izdavači su obavezno stavljali moje ime na korice knjige. Bosanski kritičari koji pišu o knjigama autora koji su prevedeni ne navode prevodioca, ili jedva nekako škrto pomenu da niko to ni ne primijeti. To mi se stalno dešava, pa i nedavno kad sam prevela Kunderin posljednji roman, Svetkovina beznačajnog. U Regiji, najviše u Bosni, prevodioci su doslovce prezreni, a njihov posao je užasno težak. Kako bi ti čitaoci i kritičari mogli upoznati stranu literaturu i neke velike pisce da nije bilo i velikih prevodioca ? Uz to u Bosni nema više ni Udruženja prevodilaca kako je to bilo ranije. Mi smo ipak imali sreću, mi koji smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji, gdje su prevedne sve najbolje knjige i to neke od njih izvrsno. Danas se prevodi bilo što i to na « tri » jezika. Gube se i vrijeme i novci, a jezik je ipak isti. Kao i drugdje, prevodi se samo ono « što će se prodavati ». Tako je u Bosni došlo doslovno do poplave islamske literature, i uopšte djela autora s Orijenta, ili onih orijentalnog porijekla koji žive u Americi, a rijetko koje su valjane. Kad je riječ o religijskoj literaturi, vrlo malo je stvarnih djela napisanih na osnovu istraživačkog rada, i većinom je sve proizašlo iz autorovog «intuitivnog znanja ». Posebno kad je o islamu riječ. Na tome se uče mladi. To je i porazno, i žalosno, i opasno. U toj šumi svega i svačega, desi se nekad neko dobro djelo, koje se najčešće utopi u moru užasa koji se prodaje i slavi. Demokratska pravila ne važe na isti način običnom životu i u umjetnosti. Prava umjetnost, pa i literatura, uvijek su elitističke.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
JASNA ŠAMIĆ
Ne volim uopšte taj izraz. Po meni je jedno djelo dobro ili nije dobro, a nevažno je ko ga je pisao. Istovremeno je i danas ženama teže nego muškarcima u svim domenima. Što nije razlog da se podvlači i dalje segregacija. Jer taj izraz govori upravo o tome da nema ravnopravnosti, da postoji seksizam. Da, seksizam i ksenofobija i dalje postoje. Ali da li će izraz «žensko pismo» poboljšati situaciju? Ili zbornici u kojima će se štampati samo žene ? Možda ovo posljednje može učiniti da se publika upozna (bolje) s nekin autoricama. Ja čitam razne knjige, od nekih samo početak, da ne bih napamet nešto govorila, a potpuno mi je svejedno, ponavljam, ko ih je pisao, uz svu svijest da su žene i dalje unižene i povrijeđene. Ipak, slična nemila sudbina može pratiti i neke muškarce, odnosno sve one koji ne znaju da se prodaju. Riječ je, nažalost, posvuda najviše o ličnoj prodaji, da ne kažem o prostituciji, više nego o spolu.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
JASNA ŠAMIĆ
Možda je svaka književnost angažovana, čak i kad najmanje to izgleda. Na pisca utiče sve što se dešava oko njega, htio on to ili ne. Čak i kad piše o prošlosti, on je svjesno ili nesvjesno angažovan, piše iz sadašnjeg trenutka. Takvi pisci su nekad čak i više angažovani od onih drugih koji pišu o savremenim temama. Kod nas je prije rata postojala pseudoorijentalna književnost, koja je postala žanrovska književnost, a koja je radnju smieštala u prošlost, govoreći u stvari o savremenom trenutku. To je bio prvenstveno način da se izbjegne komunistička cenzura. Danas se nastavlja s tom vrstom književnosti iz drugih, «duboko religijskih» motiva. Znamo na primjer o čemu je i zašto pisao Meša Selimović u svojim romanima, stavljajući svoju radnju u daleku prošlost. Slično je i sa Ivom Andrićem. Kako se uopšte može izbjeći vlastita epoha ? O svim događajima pišeš iz vlastitog ugla, iz ugla savremenika. Ne mislim na pamflet, koji je najgora literatura.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
JASNA ŠAMIĆ
Vjerujem. Ono dolazi kao što sam gore rekla, kad sjednem svaki dan u isto vrijeme za svoj radni sto. Ali mi ideje dolaze najviše i dok šetam sama. Ili putujem, najviše u vozu. Drugim riječima, ne vjerujem u «littérature de circonstence», prigodnu literaturu, djelo s tezom, ne ono sa zadanom temom, nego na «zadanu temu ». Sve ostalo osim toga je inspiracija. A još više nego u inspiraciju, vjerujem u vokaciju. Spisateljsku vokaciju. Neki pisci vjeruju u spisateljsku misiju.
STRANE
Ko su vam uzori?
JASNA ŠAMIĆ
Nisam nikad imala uzore, čak ni kako dijete. Jedini autoritet koji sam imala bio mi je otac; iza toga sam se emancipirala. Oduvijek imam, ne uzore, nego učitelje. A oni su bili brojni. I svaki pisac koga volim može se u stvari smatrati i mojim uzorom. Volim Baudelerea, volim Singera, H. Millera i D. H. Lawrencea, Shakespeara i Tolstoja, Čehova i P. Rotha, Chateaubroanda i Stendhala, M. Duras i M. Jourcenar, Shnitzlera i Canettija, M. Cvetajevu i K. Raine…, od naših najviše Mirka Kovača , kao i eseje D. Kiša koji se u njima pokazuje kao najveći pjesnik, ali i mnoge druge kojih u ovom času ne mogu da se sjetim, a kojima se stalno vraćam. Tu i tamo mi se dopadne knjiga nekog novog i mlađeg pisca, a pisce koji mi se dopadaju, objavljujem u svom časopisu Književna sehara, pa možete provjeriti (www.balkan-sehara.com).
STRANE
Šta trenutno čitate?
JASNA ŠAMIĆ
Čitam uvijek više knjiga u isto vrijeme, zavisi od perioda dana i mjesta gdje čitam. A čitam nešto ujutro, nešto u metrou, neke knjige u kafanama, druge nakon rada, treće pred spavanje. Tako u ovom času čitam, po ko zna koji put, sabrana djela Fridriecha Nitzschea, jednog od najvećih pjesnika ne samo među filozofima, čitam i pjesme Michela Houellebecqa, i bajke Oscara Wildea, i priče Dražena Katunarića koje mi je nedavno poklonio i koje su me istinski iznenadile svojim kvalitetom.