STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
JOSIP MLAKIĆ
Oduvijek sam mnogo čitao i to me je na neki način usmjerilo na pisanje. Mnogi pisci su, po vlastitim riječima, već u mladosti “znali” da će se baviti pisanjem. Ja nisam. Počeo sam pisati na kasnijim godinama studija. Krenuo sam s jednim krimi romanom, jer sam oduvijek volio žanrovsku književnost.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
JOSIP MLAKIĆ
Nemam neke uvriježene rituale. A pitanje je i što se podrazumijeva pod procesom pisanja. Ne postoji izlika za “nepisanje”. Ako netko ima što reći, uvijek će naći vremena za staviti to na papir. Često, kad radim neki deseti posao, imam osjećaj da priče “rade” negdje u podsvijesti. Pisac, znači, niste samo u trenutku dok ispisujete rečenice. To je samo jedan dio jednog mnogo kompleksnijeg procesa.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
JOSIP MLAKIĆ
Teško je odvojiti jedno od drugoga. Sadržaj mi je mnogo važniji, ali on mora biti usklađen s formom. Prije nego što sjednem pisati, moram imati kompletno razrađenu strukturu, znači zadanu formu. U posljednje vrijeme često radim grube skice scenarija, koje mi onda posluže kao nacrt romana. Zapravo ja ne bih koncipirao tu dilemu na ovaj način, ili jedno ili drugo, jer se radi o stvarima koje se nadopunjuju.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
JOSIP MLAKIĆ
Mislim da pisac mora pisati samo o temama koje ga se isključivo tiču i koje ga muče. Sve drugo je jedan vid eskapizma. Najbolji su tekstovi oni koji izviru iz nekakve unutarnje muke i nedoumica. Ili, kako to piše Meša Selimović u uvodnim rečenicama svog remek-djela “Derviš i smrt”: “Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.” Mislim da je Meša Selimović samo jednom frazom, “iz potrebe jače od koristi i razuma”, najbolje opisao tu nekakvu unutarnju potrebu za pisanjem, a samim tim i tematski okvir.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
JOSIP MLAKIĆ
Je li nešto zahtjevnije od drugog? Ovisi o afinitetima. Iz moje perspektive, jer sam uglavnom prozni pisac, iako imam objavljenu jednu zbirku pjesama, poezija je mnogo zahtjevnija. Pretpostavljam kako iz perspektive nekog pjesnika stvari stoje drugačije.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
JOSIP MLAKIĆ
Upitno je koliko je i književnost važna u suvremenom društvu, sve manje i manje, rekao bih, a pogotovo poezija koja je na margini te marginalizirane književnosti. Naravno, ova konstatacija ne govori ništa o poeziji, već o društvu u kojem živimo.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
JOSIP MLAKIĆ
Tradicija je vrlo važna, ali i način na koji tu tradiciju shvaćamo. Ona može biti i blagoslov i opterećenje. Ovisi kako joj pristupamo. Živimo u umreženom svijetu i sve nam je na dohvat ruke. Ukoliko se svjesno strpamo u geto vlastite, nacionalne tradicije, možemo vrlo lako upasti u isključivost koja je pogubna sama po sebi, a samim tim i za književnost. Da spomenem onu od Danila Kiša, kako “nisu opasne knjige, već je opasna jedna knjiga”, jer je ova sjajna misao apsolutno primjenjiva i na tradiciju.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
JOSIP MLAKIĆ
Ne, i mislim kako je to jedini ispravan pristup. Pisao bih i kada bih znao da to što pišem nikada neće biti objavljeno, mislim da je “pisanje pisanja radi”, da upotrijebim Krležinu maksimu, najviši stupanj do kojeg jedan pisac može doći, kada vam postanu manje važne i nagrade, pa čak i percepcija napisanog. Neću reći, naravno, kako je to nevažno, ali je bitno to da je pisanje prvi prioritet. Pravog čitatelja ne možete prevariti dodvoravajući mu se. To uvijek mora isplivati na površinu i dobijete svojevrsni kontraefekt.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
JOSIP MLAKIĆ
Dobro, rekao bih. Postoji danas u regiji nekoliko respektabilnih izdavačkih kuća koje se bave prevođenjem suvremene svjetske književnosti i to na iznimno visokoj razini. Spomenuo bih svog izdavača, zaprešićku Frakturu, kao možda najboljeg izdavača u regiji, koji je uglavnom fokusiran na vrhunsku suvremenu svjetsku književnost.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
JOSIP MLAKIĆ
Ne volim pojam “žensko pismo” ili “ženska književnost”. Slični termini često služe za relativizaciju književnih djela spisateljica, dovodeći u istu ravan primjerice Ceceliju Ahern i Hertu Müller, iako se uz Müllerovu ili uz Margaret Yourcenar nikada nije vezivao taj pojam, jer one pripadaju “vrhunskoj” književnosti, odnosno “muškoj”. Fraza “dobar primjer ženskog pisma” nije vrijednosni sud, već izlika da se ne kaže ništa. Slične primjere možemo naći i u regiji, jer imamo cijeli niz sjajnih spisateljica, pogotovo u Hrvatskoj. Nakon svega, kada se potroše i zaborave aktualne “književne ladice”, da se poslužim maksimom Veselka Tenžere, “preživljava samo dobro pisanje”.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
JOSIP MLAKIĆ
Književnost prije svega mora biti poštena i svoj angažman na neki način generirati iz te činjenice. Da se vratim Krleži i Selimoviću, “pisanje pisanja radi” i “iz potrebe jače od koristi i razuma”, je, po meni, najviši stupanj književnog angažmana.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
JOSIP MLAKIĆ
Teško je razdvojiti što je talent za nešto, a što nadahnuće. Tu su uzročno-posljedične veze vrlo jake, ali kompleksne i nevidljive.
STRANE
Ko su vam uzori?
JOSIP MLAKIĆ
Ne bih, možda, upotrijebio izraz uzori, već utjecaji. Tu je na prvom mjestu Ivo Andrić, a iz najranijeg perioda to su dvojica velikih bosanskohercegovačkih pisaca za djecu: Branko Ćopić i Ahmet Hromadžić. “Literarni šokovi” vezani su uz cijeli niz knjiga. Spomenut ću samo neke: “Cesta” i “Krvavi meridijani” Cormaca McCarthyja, “Crvena konjica” Isaka Babelja, Chandlerov “Veliki san” i “Dugi oproštaj”, Bulgakovljev “Majstor i Margarita”, Kadareov “General mrtve vosjke”, Vonnegutova “Klaonica pet”, “Velika bilježnica” Agote Kristof, Kiš, Krleža, Hemingway, Salinger, Carver, Borges, Orwell… Od novijih knjiga to su: “Daniel Stein, prevoditelj” Ljudmile Ulicki, “Stoner” Johna Williamsa, “Žetva” Jima Cracea, “U šumi” Tane French, “Gore je tiho” Gerbranda Bakkera… To je, ponavljam, samo jedan manji dio.
STRANE
Šta trenutno čitate?
JOSIP MLAKIĆ
“Obilazak” nizozemskog pisca Gerbranda Bakkera čiji me je prethodni roman “Gore je tiho” uistinu oduševio, a spomenut ću i remek-djelo “Slikar i rat” flamanskog pisca Stefana Hertmansa, roman koji sam nedavno pročitao.
