STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
DEDUŠ
Vjerujem kako je većina ljudi koji pišu počela pisati veoma rano. Kod mene se, međutim, spoznaja da ono što me štipkalo godinama mogu (više-manje suvislo) artikulirati i pismeno dogodila tek u dobi kada sam, donekle, sazrila i u čitalačkom smislu, tek u tridesetima. Bilo je pokušaja pisanja u djetinjstvu, pa i u mladenačkoj dobi, ali ništa što bi se moglo smatrati ozbiljnijim angažmanom. Pisanje je za mene samo posljedica čitanja, pa i vezu između ta dva guilty pleasure-a doživljavam veoma tijesnom.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
DEDUŠ
Konkretnog procesa nema, važna mi je misao koja me počne opsjedati i koja me ne pušta dok je ne napišem. Najčešće to izgleda tako da, u trenutku kad znam što želim reći, pokušam odmah to i reći. Prvo papiru, onda sebi. Ako mi se dopadne, ostavim, ako ne, bacim u smeće. Szymborska je u jednoj pjesmi o pisanju pjesme napisala sljedeće: Ima još jedna mogućnost na raspolaganju-/nestat ćeš nenapisana/zadovoljno predući nešto sebi u bradu. Tako otprilike izgleda i taj moj „proces“. Bilo bi, vjerojatno, drugačije da pišem prozu, ali teoretiziranje o tome već spada u sferu fantastike.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
DEDUŠ
Sadržaju. Forma je za mene nešto profinjeno što zahtijeva fokusiranost, imanje stila. Moja glava je, nasuprot tome, u popriličnom kaosu. Što zbog vremena u kojem živim, što zbog načina na koji to vrijeme živim, što zbog svega proživljenog. Da bi se zadovoljila forma, potrebno je da budu zadovoljeni i neki preduvjeti. Moj kaos, međutim, ima vlastiti život i diktira uglavnom sve moje funkcije, pa tako i pisanje. Ako nešto nije nastalo iz kaosa, ako je uredno, ukalupljeno, uklopljeno, prije ili kasnije će biti prevaziđeno.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
DEDUŠ
Citirala bih ovdje Danijela Dragojevića, koji jednu svoju pjesmu započinje ovim stihovima: Stojim usred riječi kao da je to negdje/i kažem neću temu. Mislim da je tema uvijek ta koja bira autora. Ne može se samo uprijeti prstom u travu, kuću, ljuljačku i reći: sad ću pisati o tome. Ako ne postoji emocionalna veza između autora i onoga o čemu piše, velika je vjerojatnost da će napisano biti loše ili da se misao neće htjeti ispisati. Tema uvijek bira autora koji je samo kanal putem kojeg će se ona utjeloviti. Osim toga, tema nikad nije jedinstvena. Ona je uvijek zbroj autorovih pojedinačnih iskustava, pa će autora, tako, danas spopasti želja za pisanjem o spomenutoj travi, sutra o kući, prekosutra o ljuljački. Ali, ne bude li veza između trave i udivljenja istom dovoljno jaka, autor ostaje praznih ruku.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
DEDUŠ
Mislim da proza ne može bez poezije jednako kao što ni poezija ne može bez proze. Poezija se može pronaći u svemu, ako se potraži. Za mene poezije ima i u romanu, i u kratkoj priči, i u filmu, i u glazbi, pronalazim je u baš svemu. Pitanje je samo autorovog načina promišljanja svijeta u sebi i oko sebe. Pisanje proznih komada je možda vremenski dulje i fizički opsežnije, ali dozvoljava upotrebu mnogih riječi da bi se reklo što se želi. Poezija traži minimalizam, a ljudi su skloni širinama. Teško je kratiti samog sebe i zadržati i smisao i emociju. Pa u tom smislu mislim da su i proza i poezija podjednako zahtjevne.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
DEDUŠ
Meni osobno je poezija veoma važna. Ima posebnu suptilnost na koju sam slaba i koja mi je često pomogla prebroditi neke, naizgled, neprebrodive situacije. Bilo da sam je čitala, bilo da sam je pisala. Promatram ljude oko sebe i vidim mnoge koji još uvijek gaje otpor prema poeziji, misleći da je ona odraz hermetičnosti autora i njegovih stanovišta. Voljela bih kada bi se to mišljenje promijenilo (a mislim da je, sporo doduše, ali ipak, na tom putu) i kada bi se počela organizirati učestalija i mnogobrojnija poetska okupljanja. Suvremena poezija je izbrisala sve formalne granice, način izražavanja se promijenio, potrebno je još u formalnu edukaciju uvesti brisanje straha od nerazumijevanja, a u svakodnevna društvena događanja poeziju s kojom se čitatelj može poistovjetiti, koja će služiti kao medij, a ne kao linija razgraničenja između čitatelja i autora. Internet je dobro mjesto za znatiželjne poetomane, potrebno ga je samo početi preslikavati i na fizički svijet.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
DEDUŠ
Po mom mišljenju – potpuno nevažna, ako se pod pripadnošću misli na tradiciju zemlje u kojoj živi. Autor se može pronaći u bilo čijoj književnoj tradiciji, ako je na njoj odrastao. Također, u različitim životnim razdobljima će biti pod različitim utjecajima sve dok ne sazri dovoljno da i sam postane dijelom neke buduće književne tradicije.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
DEDUŠ
Ne. Za mene je pisanje u tom smislu čisti egoizam i produkt osobnih iskustava, frustracija i žalosti. Štoviše, često se vodim mišlju kako se nitko s time neće moći poistovjetiti, što i nije osobito dobra preporuka, ali drugačije ne mogu. Razmišljanje o čitateljevim željama i potrebama bilo bi podilaženje, a time i izdaja same sebe.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
DEDUŠ
Poprilično slabo. Što dublje grebem, to više nailazim na autore čije knjige bih voljela čitati u prijevodu. One, međutim, ili nisu dovoljno interesantne, ili nisu dovoljno unosne. Ili nešto treće. S razvojem elektroničkih medija i tehnologija javlja se i sve veća potreba za prevođenjem i tiskanjem populističkih sadržaja. Ne mislim da bi književnost trebala biti svedena na larpurlartizam, ali ne bi smjela biti niti prostituirana po policama u supermarketima. Od nakladnika očekujem ideal, a to je – prevođenje i tiskanje knjiga koje će povećati stopu pismenosti, pod kojim pojmom mislim: poticati ljude na čitanje i stjecanje talenta razmišljanja vlastitom glavom.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
DEDUŠ
Ne volim spolno karakteriziranje u književnosti (kao ni bilo kakve podjele u bilo čemu drugome), već mislim da su i „ženska“ i „muška“ književnost podjednako važne. Vratila bih se tu na pojam sadržaja i ponovo rekla kako mi je važnije ono o čemu se piše od onoga tko je napisao (u žensko-muškom kontekstu).
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
DEDUŠ
Svaka književnost bi trebala biti angažovana. Uloga književnosti nije da skuplja prašinu na policama, nego da ukazuje na zbivanja u društvu ili unutar pojedinca koja direktno ili indirektno dovode do zbivanja u društvu. Primarno bi se književni angažman trebao sastojati od ukazivanja čitatelju na to da bivanje dijelom stada i nije vrh njegovog životnog postignuća.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
DEDUŠ
Ne vjerujem, barem ne u onom stereotipnom smislu. Sama riječ mi zvuči kao nešto religiozno, nešto „odozgo“, čega se užasavam J. Nadahnuće može biti sve što nas okružuje, ali opet, i ne mora. Sve ovisi o načinu na koji gledamo na život i kako o njemu razmišljamo. Nadahnuće mogu biti i selotejp, i vjetar, i kuhinjski nož, i paučina, ali ako ih ne iskoristimo na dobar način, neće nastati ni dobar tekst.
STRANE
Ko su vam uzori?
DEDUŠ
Szymborska, Carver, Bukowski, Brecht. Njih uvijek iznova iščitavam i najradije im se vraćam. Od domaćih Dragojević.
STRANE
Šta trenutno čitate?
DEDUŠ
Houellebecqovo Pokoravanje.
