STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
MILO JUKIĆ
Svi valjda počinjemo pisati još dok smo djeca, ali većini to ostane dječja igrarija. Tada su aktualni školski listovi, nadam se da i danas izlaze, pa se mašta o objavi u nekom književnom časopisu, onda o prvoj knjizi i nekako tome nikad kraja.
Da je pitanje glasilo otkad sam počeo ozbiljno pisati, odgovorio bih da još uvijek nisam i da nikad neću, iako ću pisati uvijek.
Pisanje je, kao i čitav život, jedna lijepa igra, a ko ga shvati ozbiljno (i život, a ne samo pisanje), možda će postati veliki pisac i ući u povijest, ali ne mislim da je to cilj – cilj je igrati se. I ja se igram otkad sam – bile su mi tada četiri godine – jedne nedjelje, dok sam bio sâm u kući iz žute „kodakove“ kutije uzeo obiteljske fotografije i na svima pozadi napisao ŽELI VAM VAŠ KUM. To je, naime, pisalo na nekoj čestitki, a kako sam baš tad naučio slova, izgledalo mi je da, kad već može na čestitke, takvo što može i na obiteljske fotografije.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
MILO JUKIĆ
Živim kampanjski i pišem kampanjski, barem kad je proza u pitanju. Znam da ima pisaca koji gotovo da imaju radno vrijeme: sjedaju za radni stol u 10 sati, imaju pauzu za ručak, pa pišu do 5. Niti im zavidim, niti bih znao tako. Pišem kad mi se piše, a ako mi ide, onda gotovo da nemam kad jesti, a ne nešto drugo.
Pisanje poezije je druga stvar i ne može se staviti ni u kakvu formu. Znam da također ima pjesnika koji koncipiraju knjigu, prokontaju o čemu će pisati i onda uklapaju pjesme. Ja tako ne znam i neću reći da je to nažalost. Nekad se znaju oteti i tri pjesme za dan, nekad mjesecima nema nijedne i to je u redu. Čudni su, naime, filteri kroz koje se cijedi poezija: koliko god ih čovjek pokušavao servisirati, oni rade po svom i to treba prihvatiti tako kako jest. Od nameta nema selameta.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
MILO JUKIĆ
S formom se patim i u životu i u pisanju i tu mi je uzalud i pokušavati učiti, tako da tu nemam nikakvih dvojbi. Čak i kad bih naučio nešto malo više o formi, plašim se da bi za toliko koliko bih naučio bio uskraćen na planu sadržaja, odnosno kreativnosti. Bitan je, dakle, sadržaj, on je najvažniji, pa ko shvati, shvati, ko ne shvati…
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
MILO JUKIĆ
Bude i jednog i drugog, ali na kraju ipak autor bira temu. Teme su nude često, ponekad i u sasvim neobičnim, pa čak i teško iskoristivim situacijama, i niko nije u stanju sve ih obraditi. Od svih tih ponuđenih, nakon što prepustimo vremenu da napravi selekciju, kroz rešeto ispadne sasvim malo, a od tog što ispadne autor bira čime će se baviti.
Treba, međutim, napomenuti i to da se često, zbog koncepcije brojnih natječaja koji imaju unaprijed zadanu temu, dešava da niti autor bira temu niti tema autora nego temu biraju oni koji daju nagrade. To je minus za kreativnost, ograničenje za autora, ali su i natječaji nužnost bez koje se ne može.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
MILO JUKIĆ
Pišem i prozu i poeziju, a čovjek ne može reći da jedno svoje dijete voli više od drugoga. Osim toga, ni granice više nisu čvrste kao što su bile. Odavno je mnoga odlična proza pisana poezijom, a i obrnuto, mnoga dobra pjesma je zapravo prozna.
Pjesma je možda donekle zahtjevnija jer podrazumijeva sažetost, ali ni s prozom nije lako, primjerice kad se piše roman. Ipak, bit svega je to koliko se u pisanju uživa, jer u čemu čovjek uživa, tada je to, ako je i zahtjevno, zahtjevno na način koji čini zadovoljstvo.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
MILO JUKIĆ
Poezija, može se to komotno reći, nema svoje pozicije u današnjem društvu, barem u ambijentu u kojem mi živimo, u BiH. Ima u nekom ironičnom smislu, u smislu nevjerojatnosti da postoje osobe koje u 21. stoljeću – pišu pjesme! Zamisli, molim te, u vremenu kad se svaki detalj vidi na google earthu, a znanstvenici „ganjaju“ Božju česticu, nastojeći je izolirati, neki ljudi pišu pjesme!
To je pozicija poezije u društvu, a pozicija poezije u mojoj glavi i srcu je nešto drugo. Pisat ću dok me služe srce, razum i oči i, u tom smislu, bez hrane bih možda i mogao preživjeti, ali bez pisanja niti bih niti to želim.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
MILO JUKIĆ
Stvari se mijenjaju prebrzo da bismo najjači oslonac mogli i imali pravo tražiti u tradiciji. Lijepo je imati, primjerice, Andrića, Dizdara i Selimovića, ali je isto tako nužno tražiti nove, drugačije načine i forme pisanja. Vrijeme čini svoje, vrijeme gazi, satire i mrvi, svaki novi dan stvara nove vidike i ništa ne može biti kao što je bilo.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
MILO JUKIĆ
Ne, mislim na ono što želim napisati, reći. Hoće li to nekad doprijeti do nekoga, hoće li u nekome pokrenuti neku žilicu, neki damar, to već nije moja stvar i moj problem, makar sam svjestan da knjiga stvarno i ne postoji ako nema svojih čitatelja. Drugim riječima, pišem i uvijek ću pisati ono što želim. Čitatelje cijenim, nikome, pa ni meni, nije krivo kad stigne mail od nepoznatog čitatelja koji piše o tome kako je pročitao knjigu i iznosi dojmove o njoj, ali se nikad neću dodvoravati čitateljima jer to onda izlazi iz okvira umjetnosti i polako prelazi u show i, što je još gore, u posao, pisci postaju starlete, a ja svoje pisanje nikako ne želim smatrati poslom.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
MILO JUKIĆ
Rekao bih da gotovo i ne stoje, pogotovo ako se misli na prevođenje naših autora na druge jezike. Znam da pojedinačno ne možemo uraditi mnogo, ali sam pokušao, i to organiziranjem književno-prevoditeljskih kolonija, najprije u okviru djelovanja Književne zaklade „Fra Grgo Martić“, a sada i u okviru djelovanja udruge „Klepsidra“, kojoj sam na čelu.
Najveći dio onog što se prevede radi se na prijateljskim osnovama. Izuzetaka, odnosno konkretnih izdanja kojima je motiv kvaliteta i želja da to nešto kvalitetno mognu pročitati i drugi, premalo je.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
MILO JUKIĆ
Ne volim takve podjele. Postoje dobri pisci i oni koji to nisu. Ne kažem da žensko pismo ne postoji, ali mi je stavljanje takvih odrednica u prvi plan nekako suvišno. Kao da su žene koje pišu manje vrijedne, nejače i u pisanju, pa, za početak, tek trebaju stići do startne linije u kojoj ih čekaju muški. A nisu, barem kad je pisanje u pitanju, kao što nisu ni u većini drugih stvari, ni nejače ni manje vrijedne. Naprotiv, najčešće je suprotno.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
MILO JUKIĆ
Kao što je davno rekao Džoni Štuliić, svijet se okrenuo naopačke. Danas su najpoznatiji i najčitaniji ne najbolji pisci nego pisci koji se bave politikom, pišu političke kolumne i političke knjige te tako skandalima, pljuvanjem po (političkim) neistomišljenicima, borbom za ovakva i onakva ljudska prava, itd., privlače pažnju. Meni su, kao čovjeku i čitatelju, takvi pisci uglavnom smiješni i jadni. Nisam protiv pisanja komentara, kolumni i sličnog, i sam ih pišem, ali se „s neba vidi“ da je angažman mnogih motiviran ničim drugim nego jeftinim, populističkim privlačenjem pažnje. Pisci bi trebali pisati ono što im se piše, što žele pisati, a ako to na neki način ispadne i angažirano, tim bolje. U tom smislu je najbolji primjer upravo Džoni Štulić, čovjek na kojeg gledam ponajprije kao na pjesnika, a sve ostalo dolazi iza toga.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
MILO JUKIĆ
Nema se tu što vjerovati ili ne vjerovati. Ako nema nadahnuća, onda je pisanje zanat, posao, a ja ne vjerujem da proizvod takvog čega u umjetničkom smislu može mnogo vrijediti.
STRANE
Ko su vam uzori?
MILO JUKIĆ
Da imam neke uzore, baš i nemam. Ako ih i bude, to su uzori na određeno vrijeme. Znam da mi je „uvod u književnost“ održala moja odavno pokojna tetka Barbara, koja je tri dana mogla pričati priče a da nijednu ne ponovi. Nastavio je Džoni Štulić, od pojave prve singlice s pjesmama Balkan i A šta da radim, kada se moj svijet potpuno preokrenuo, a onda me u srednjoj školi „dočekao“ profesor Mirko Pejak, koji je udario „finu maltu“. Njima, dakle, najviše dugujem – Barbari na planu narativnog, Džoniju na milijun stvari, a svom profesoru na toj „finoj malti“, na popunjavanju dobrog dijela onog što je dotad falilo u tom mom gledanju na književnost.
STRANE
Šta trenutno čitate?
MILO JUKIĆ
Uvijek na stolu i po podu ima barem 7-8 knjiga koje sam započeo čitati. Nekima se ne vratim nikad, neke štedim jer ih nikad neću moći ponovno čitati prvi put, a neke završim za noć. Trenutno su na vrhu te gomile dva neobjavljena rukopisa – uvijek neko pošalje i zamoli da pročitam i kažem kako mi napisano izgleda – potom Hemonov Projekat Lazarus, Baretićeva Pričaj mi o njoj i Vek Aleksandra Gatalice (koju sam nedavno kupio u Nikšiću za nevjerojatnih 2 eura!). Naravno uvijek je tu i nekoliko književnih časopisa iz regije. Pošto se bavim i poviješću, etnologijom i još što čim, tu su i knjige te periodika iz tih oblasti.
