STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Najviše bih volio da sam vunderkind, ali sam zato odveć star, napisao je Ivan Slamnig. Neću da se hvalim, ali ja sam zaista bio vunderkind, bar za užu familiju. S jedanaest godina napisao sam dva romana i jednu zbirku pjesama u malim školskim sveskama s linijama. Romani su se zvali „Pobuna na školskom času“ i „Dalmatinske oči“ dok je zbirka bila bezimena. Sve je sačuvano osim romana „Pobuna na školskom času“ koji je nestao u ratu. Fasciniran Titom i partizanima, iz najboljih namjera, napisao sam nešto sasvim suprotno, roman „Dalmatinske oči“ od pedeset stranica, urnebesnu parodiju naše narodnooslobodilačke borbe. Nastavio sam pisati i u pubertetu i adolescenciji s temama karakterističnim za tu dob. Pišem i sada, sa četrdeset šest godina, u minijaturne rokovnike u kojima se i haiku rastegne na nekoliko strana. Pišem sve češće, što je pouzdan znak da je počela starost.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Dosad sam napisao tri knjige i svaki put je proces pisanja bio drugačiji. Jedina zajednička stvar u sva tri slučaja jest da sam malo ili nimalo pisao noću, možda iz jednostavnog razloga što sam tada bio pospan. Nekada mi je čin pisanja bio nezamisliv bez cigarete, ali se ispostavilo da je to bila najobičnija zabluda. Sada, kao trogodišnji nepušač, pišem možda svoje najbolje rečenice u životu. Spadam u pisce koji se brzo demorališu i odustaju na prvoj prepreci, ali pisanje svojih malobrojnih knjiga ubrajam u najljepše trenutke. Trenuci velike lakoće, divan osjećaj da se na tako jednostavan način čovjek oslobađa preteškog tereta. Pisanju pristupam kao u pjesmi Dejvida Bouvija – uvijek kao absolute beginner.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Svi ljudi imaju sadržaje, a pisci i formu. Kritičari često zaboravljaju kako je nešto napisano.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Na ovo pitanje je teško dati racionalan odgovor. Tema ide prema piscu i pisac prema temi. Sreću se negdje na pola puta, u zoni slobodne trgovine i maksimalne opuštenosti, tamo gdje je zračenje raznoraznih psihičkih blokada najmanje. Nalik ponekad irskom stepu, u posebnom raspoloženju i u posebnim cipelama, nemirnih nogu i nepomičnog gornjeg dijela tijela, sa za pisca nedostičnim svjetskim rekordom od 35 udaraca u sekundi koga drži jedan Amerikanac irskog porijekla.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Niti sam prozni šovinista niti pjesnički nacionalista. I proza i poezija su prekrasne stvari ako je pišu majstori. Obje su zahtjevne i podjednako iscrpljuju misaoni i emotivni rezervoar. Motam se između njih kao loptica u fliperu nikad ne znajući unaprijed da li će mi sljedeća knjiga biti prozna ili poetska.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Poezija danas ne znači nikome ništa posebno osim pjesnicima, a ovdašnja loša čitalačka kultura je njen vjerni Sančo Pansa.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Skeptičan sam prema tradiciji jer tamo Mustafa prolazi loše, naročito u sevdalinkama. Ili kuje konja u pogrešno vrijeme ili ga majka bezuspješno budi. Jedina sevdalinka u kojoj Mustafa nije nesretan je „Lijepi li su mostarski dućani“. Ona predstavlja solidnu naknadu za duševne bolove nanesene u prethodnim sevdalinkama.
Tradicija je važna i pisac mora imati svijest o njoj, mora je pročitati. Pa bila mu naklonjena ili ne.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Kad pišem, zamišljam dva imaginarna čitaoca. Jedan mi je izrazito naklonjen, a drugi je njegova suprotnost, mrzovoljni cinik koga ne mogu podići ni Mocart ni Beatlesi zajedno. Aplauzi ovog prvog me nadahnjuju da pravim svakojake akrobacije, a cinik me tjera na strogost prema sebi, da budem što precizniji i „bezgrešniji“. Pišem i za nekoliko stvarnih ljudi u čiji ukus vjerujem.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Pišemo na malom jeziku i to predstavlja u startu hendikep. Iza prevoda ne stoji nikakva strategija i ideja. Situacija depresivna za onog koji piše. Možda ipak bude na kraju kao u filmu „Buena Vista Social Club“: senilni đuturumi na trijumfalnoj američkoj i evropskoj turneji.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Da parafraziram Desanku Maksimović: Ne ostavljajte me samog dok čitam žensko pismo.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Angažman u književnosti je sredstvo da se intelektualci opšte prakse i frustrirani književni kritičari prošvercuju i ustoliče kao pisci. To je i način da se umiri nečista savjest i krivica prebaci na nekog drugog pod devizom „napad je najbolja odbrana“. Pompezne geste i nepokolebljiv moralni gard iza kojih stoji tankoćutna mediokritetska duša. Zbogom, žohari.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Da nema nadahnuća, lijeni i malodušni ljudi ne bi nikad ništa napisali. Moj književni opus, nešto teži od bočice sirupa protiv kašlja, mnogo duguje tom varljivom pojmu.
STRANE
Ko su vam uzori?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Književnih uzora imam puno, bilježim one koje mi sada padaju na pamet: Marinković, Kiš, Kovač, Crnjanski, Andrić, Slobodan Novak, Krleža, Selimović, Lorens Darel i njegov „Aleksandrijski kvartet“, Patrik Modijano, Truman Kepot, Kafka, Keruak, Tabuki, Zupan, Gregor Strniša…
STRANE
Šta trenutno čitate?
MUSTAFA ZVIZDIĆ
Roman „Da se ne izgubiš u kraju“ Patrika Modijanija.
