STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
NAMIK KABIL
Počeo sam piskarati još u osnovnoj školi, u literarnoj sekciji. Krenulo je tako od dječjeg pisanja, preko mladalačkog, filmskog, proznog. Stvari su se uozbiljile kada sam posvećenije počeo čitati.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
NAMIK KABIL
Nemam neku matricu ili model. Razgovarajući sa kolegama iz struke primijetio sam kako sam jedan od rijetkih koji ustaje zorom da bi pisao. Većina pisaca, ili se bar meni tako čini, voli sitne noćne sate. Volim i ja, doduše, ali me brzo obori san. Jedno sigurno znam oko pisanja, kada god idem negdje iz svoje kuće, kada napustim vlastitu jazbinu, ne uspijevam ništa napisati. Prostor i poznati ambijent izgleda da su važni za moj proces stvaranja. Muzika je također značajan dio života, ali ne mogu istovremeno pisati i slušati muziku.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
NAMIK KABIL
Obje stvari su važne. Ako se neusiljeno nadopunjuju i osmišljavaju u hodu, onda i napisano ima potencijal da bude neusiljeno. Ipak, ima tu nekog apsurda sličnog onom kroz koji glumac prolazi u pozorištu. Kao, ne glumiš za publiku, ili makar ne bi trebao misliti o njoj, ali je onda pitanje naravno, kome glumiš. To je ono što se naziva javna samoća. Slično tome, pisac bi trebao baviti se isključivo njemu važnom metafizikom, bez sračunatog razmišljanja o budućem djelu, ali znamo da je to skoro pa nemoguće, naročito u poznijim fazama, kada se rukopis završava.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
NAMIK KABIL
Vjerujem da se može prepoznati po napisanom koliko se nešto samo nametnulo, a koliko je bilo stvar svjesnog izbora. Ovdje se lako uklizne u mistifikaciju samog procesa pisanja, i stvaranja generalno, ali ipak neki su hemijski i ne do kraja jasni procesi sviđanja i nesviđanja važniji nego što se to obično priznaje. Lično su mi najdraže knjige koje su morale biti napisane, pod uslovom da ta urgentnost nije došla od izdavača i okoline (na čemu sada radiš?), već da je došla iznutra. Pri tome, bez obzira na zanesenost, formalni postupak itekako je važan.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
NAMIK KABIL
Ne znam šta je zahtjevnije, mislim da je to jako individualno, i kao takvo promjenjivo. Meni je poezija tajnovita u svojoj suštini i formi. Magično je kako ono što je izostavljeno isijava između napisanih riječi.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
NAMIK KABIL
Čitam poeziju, to mi je drago i važno iskustvo. U društvenom smislu, poezija je uvijek komunicirala sa malim brojem ljudi, oduvijek imala tu elitističku dimenziju. To što se od poezije ne može živjeti istovremeno je i njena prednost, jer ne mora radi tržišta i bolje prodaje nikome podilaziti, ali i egzistencijalni balast, kojeg su sami pjesnici itekako svjesni. Koliko poezija utiče na savremeno društvo i koja je njena pozicija, to se nekako prožima sa generalnim pitanjem uloge umjetnosti. Ove stvari nisu mjerljive, o njima možemo samo špekulisati. Lično mi je način na koji umjetnost ostavlja tragove o misteriji života i prolaznosti, stvarajući sedimente intimnih i paralelnih istorija, proslava ljudskog duha. Jedinstveno je kako umjetnost može pričati o najstrašnijim stvarima koje ljudi rade jedni drugim, ostavljajući ipak zadovoljstvo – da je uspjela sve to zabilježiti.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
NAMIK KABIL
Tradicija je dio našeg okruženja i nas samih čak i kada to odbijamo priznati, mislim na književnu i svaku drugu tradiciju. Ne znam kako se može to negirati, čak i kada se svojim izrazom želiš odmaknuti od onoga što je bilo prije tebe. Ta drugačijost kojoj težiš, priznavanje je tradicije. Ima tih nekih polemika o tradiciji i netradiciji, i pomalo je sve to nepotrebno, naprosto je preočigledna zamka osporavanja onoga što je bilo prije nas. Dobrih i manje dobrih pisaca ima u svakom vremenu, nije sve što je prije napisano dobro, niti je loše zato što iz ove perspektive možda zvuči arhaično.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
NAMIK KABIL
Na jednog čitaoca, htjeli ne htjeli, mislite. Kada pišete vi i čitate, mora vam se svidjeti, ne znam kako drugačije možete suditi o stvarima koje ste napisali.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
NAMIK KABIL
Nemam dovoljno uvida u prevođenje u regiji da bih mogao suditi na kojem je to nivou. Mogu reći iz ličnog iskustva da su mi najdraži hrvatski prevodi koji su nastali prije rata, prije jezičkih reformi. Što se tiče savremene literature koja se prevodi, ne tako rijetko mi se desi da knjigu ostavim jer mi jezik zvuči rogobatno. Čini mi se generalno da fali temeljitosti u ovom poslu. Vjerovatno je to stvar finansijskih limita koje izdavači imaju kada dođe do prevođenja, ali mislim da to nije jedini uzrok nedovoljno temeljitom pristupu.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
NAMIK KABIL
Ne dijelim književnost na žensku i mušku, već na dobru i manje dobru. Ipak, moram priznati da mi fali radikalnijih ženskih svjedočanstava, knjiga, o nama ovdje, mislim na regiju.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
NAMIK KABIL
Zvuči kao neki imperativ, moranje, da se piše o ovome ili onome. Čini mi se da je važnije ako nešto probije kroz djelo samo od sebe, kao umjetnička urgentnost ili opsesija. Svako proračunato biranje angažovanih tema izgleda upravo tako, proračunato.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
NAMIK KABIL
Da. Ne vjerujem u pisanje gdje se svaki dan sjedi i piše osam ili više sati. Ovo je stvar ličnog afiniteta i siguran sam da ima drugačijih iskustava koji to opovrgavaju.
STRANE
Ko su vam uzori?
NAMIK KABIL
Andrić, Shakespeare,Tolstoj, Čehov, Sontag, Miloš, Matvejević, Kiš, Herbert, Eliot, Šimborska…
STRANE
Šta trenutno čitate?
NAMIK KABIL
„Prazan prostor“, Petera Brooka. Više puta sam pročitao ovu knjigu, nadam se da ću opet. Kada se spoje erudicija i talenat, onda sijeva od ljepote i misli. Takav je i Kišov „Čas anatomije i „O fotografiji“, Susan Sontag.