STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
LUJANOVIĆ
Školska priča, bojim se, jako dosadna i predvidljiva, od prvih zadaćnica i zadivljenih profesorica do danas. I tu doista jesu tri osobe/profesorice koje su odigrale ključnu ulogu u trenucima krize. A tih trenutaka je bilo, sve u životu je išlo kontra moje volje za pisanjem, i još uvijek ide. Ali, borba i dalje traje.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
LUJANOVIĆ
Pišem sporo i mučno, najviše jednu karticu dnevno. Ali, držim kontinuitet i, nakon zadnje rečenice, doista mali dio teksta zahtijeva uredničku intervenciju. Prije toga je, naravno, detaljna priprema bez koje ne započinjem pisanje. Prije nego fascikla sa shemama, likovima, skicama dijaloga i prostora ne nabuja u pristojnu kupusaru na radnom stolu. Što je, ustvari, najležerniji i najzabavniji dio. Možda još jedan kuriozitet: pišem rukom u bilježnicu, cijeli roman. Danas se ljudi na to zgražaju. Ta bilježnica sraste sa mnom tijekom vremena, ne odvajam se od nje niti u jednom dijelu dana. Kada je tekst gotov, ide ukucavanje teksta u računalo i to prepisivanje (sad dolazimo do ključnog argumenta) – vrijedi kao trostruko čitanje u potrazi za greškama.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
LUJANOVIĆ
Ne vidim način na koji je to moguće odvojiti. Obrisi određenog sadržaja već nameću formu u kojoj će se najbolje realizirati, a preuzimanje te forme već selektira koji dio sadržaja ne može udomiti. To je lijepa sinergija kada čovjek piše priču koja je dio njega. Kada ide kalkulantski, onda se muči sparivanjem nespojivog i mogućim kombinacijama, među kojima je, od starta, svaki odabir pogrešan.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
LUJANOVIĆ
Malo je tu odabira, mislim da autor ili nosi priče u sebi ili ih očajnički traži i bira. Tekstovi koji nastaju po unutarnjem imperativu sadrže proživljenu priču (na izravan ili neizravan način) s kojom se autor suživio i kojoj je on sam sadržan, pa čak i kada priča naizgled govori o potpuno drugim situacijama ili likovima. Sve je to strategija maskiranja i poigravanja jer autor uvijek piše o sebi. I, što je najvažnije, čitatelji to osjete. Autor koji bira ravnodušno priču tek toliko da popuni prostor između korica i zadovolji vlastitu sujetu.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
LUJANOVIĆ
Ne vjerujem da itko razuman može rangirati književne rodove ili vrste prema zahtjevnosti, pa čak i ako se radi o trivijalnom žanru. Ne razumijem zašto ljudi misle da je teže napisati egzistencijalistički roman prepun nepovezanih reminiscencija od kvalitetnog krimića koji pomjera granice žanra. Što se tiče poezije, ona je kondenzirani oblik umjetnosti, očišćen od svega suvišnog. I prava proza ustvari naginje poeziji po toj kondenziranosti i osjećaju za jezik. U zadnjem romanu sam se trudio da jedan umetnuti ‘roman u romanu’ ima naglašen ritam, sklad, muzikalnost, da se na neki način približi poeziji, onako kako je kolokvijalno shvaćaju čitatelji, i to mi je predstavljalo ultimativni cilj proze. Ali, tu se ne radi o zahtjevnosti, nego o tome što očekujete od teksta. Sasvim je legitimno tražiti od teksta samo poruku ili samo dinamiku; s druge strane su neki čudaci poput mene koji od teksta traže i poetičnost.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
LUJANOVIĆ
Vrijeme je slabo naklonjeno umjetnosti, a posebno poeziji. Ona traži predanog čitatelja, spremnog na potpuno prepuštanje, na usredotočenost. Bukvalno, ona traži čitatelja koji će tri puta pročitati pjesmu, a u međuvremenu na pojedinim dijelovima pjesme i zastati. Nasuprot tome, imate nevjerojatnu dinamiku izmjene informacija, suludi tempo konzumacije, prevlast slike nad pojmom, rasute fragmente bez sinteze… Upravo sve suprotno od onog što traži poezija. Ona traži sudjelovanje, a nas bombardiraju spektakli koji se nude na prvu loptu. Kako je to nedavno preminuli Umberto Eco pokazao u knjizi Povijest ljepote uspoređujući Mona Lisu i žene s plakata koji se danas smatraju pojmom ljepote. U renesansi je ljepota bila sklad u koji je trebalo proniknuti, danas je ljepota provokacija koja vas hvata prstima za grkljan.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
LUJANOVIĆ
U pitanju je vječni obračun. Usvojena tradicija u početku, ali samo u početku, pomaže, a kasnije sputava. Obračun s tradicijom je ustvari obračun s nametnutim komponentama identiteta. Tradicija je ostatak prostora i vremena koje nismo birali, a koji nas i nakon napuštanja određuju. Mislim da je stvaranje niz neprestanih pokušaja čišćenja tragova tih tradicija, oslobađanje. Ali, paradoks te situacije, koji tek odnedavno osjećam, jest taj da i kada joj se djelomično othrvate, ona vas i dalje određuje, barem kao suprotnost. To je obračun u kojem nema pobjednika.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
LUJANOVIĆ
Najgore u književnosti je samozavaravanje o nevažnosti čitatelja. Eto, tek sada vidim da svim pitanjima provocirate u meni neke konstatacije koje izgledaju kao dociranje s visine, kao nekakva književno-estetička propovijed. Lažna je sigurnost koju diskurz s takve pozicije emitira. Ne mogu nastaviti odgovore bez važne ograde: sve su to pitanja koja neprestano sam postavljam sebi i svaki put nadograđujem mogući odgovor. Dakle, da se vratim osmom pitanju, autor koji se odriče čitatelja odriče se i vlastitog teksta. Jer, smisao književnosti i jest poruka, komunikacija, zapakirana u estetsko-simboličku formu. Neizmjerno me živcira retorika dvoličnih pisaca koji ulaze u sferu jezika čiji se smisao komunikacija, glumeći da im recipijent nije potreban. To je pubertetsko ograđivanje od mogućeg neuspjeha, neka vrsta obrambenog mehanizma koji je znak nezrelosti pisca. Ostaje samo otvoreno pitanje na koliko širok krug recipijenata računate, ali to je za neku drugu raspravu.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
LUJANOVIĆ
Ako mislite na regionalne pisce (kojima nije potreban međusoban prijevod) i na njihove prijevode na velike svjetske jezike, onda je moj stav da se suviše podcjenjuju domaće književnosti, a po automatizmu naroda s kompleksom manje vrijednosti prevodi i previše djela upitne vrijednosti. Prevoditelji koji prevode regionalnu književnost na velike jezike nisu dovoljno prepoznati od institucija. Imamo dovoljno tema koje bi mogle privući čitatelje u drugim kulturama i tamo biti predvodnici trendova. Ali, dok god je prevoditeljstvo rezultat privatnih odnosa i entuzijazma pojedinaca, a ne dio složenije strategije potpomognute nadležnim institucijama, mi ćemo ostati mala kultura točno onoliko koliko su mali i prostori u kojima živimo. A tako ne mora biti.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
LUJANOVIĆ
Na ovo pitanje vam ne mogu odgovoriti jer ne znam što znači ženska književnost. Je li to književnost koju piše žena (što bi značilo da ženski mozak ili centar za pisanje djeluje drugačije od muškog i da žensko može napisati, recimo, osjećajan tekst, a muško ne može; i obrnuto, da muškarac može napisati agresivan dinamičan tekst, a žena ne)? Ili je to književnost koja je isključivo za ženskog čitatelja (književnost koja sadrži savjete za ženu: u braku, zavođenju, odijevanju itd.). U prvom slučaju se radi o šovinizmu. U drugom slučaju govorimo o paraknjiževnim pojavama koje izlaze iz područja mog interesa. I jedno i drugo me isključuje iz rasprave.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
LUJANOVIĆ
To je svaka književnost koja je svjesna društvenog konteksta u kojem nastaje i u kojem se čita. Što je danas, kada se kritika društva povukla iz ostalih sfera (recimo, većine medija), nužnost. Osim toga, poetika je neodvojiva od politike. Birajući određena poetička sredstva, autor se orijentira prema nekom sustavu vrijednosti i time već ulazi u političko. Taj sustav vrijednosti je manje ili više očit u tekstu. A politička dimenzija koja sugerira da je riječ o angažmanu samo je jedna od komponenata teksta. Pored estetike, simboličke razine, forme itd. Naravno da radikalna dominacija tog elementa (situacija u kojoj je tekst stavljen u funkciju ne samo određenog sustava vrijednosti, nego i upregnut u konkretan pragmatičan politički cilj) rezultira najlošijom književnošću.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
LUJANOVIĆ
Vjerujem u kombinaciju predispozicija autora (sposobnost imaginacije, empatije, apstraktnog mišljenja, pa i kombinatorike) i stečenih vještina (spisateljska praksa i čitateljsko iskustvo). Osoba koja spaja te osobine jednostavno je sposobna napisati književni tekst, ne oviseći o situacijama koje slične na igru ruleta sa samovoljnom kuglicom.
STRANE
Ko su vam uzori?
LUJANOVIĆ
Prošlo je vrijeme lijepljena postera po zidu i neupitnih idola. Postoji jedan idealni tekst u koji, poput velikog gulaša, dodajem sastojke pojedinih tekstova, fragmente, i taj idealni tekst nikada nije zaokružen.
STRANE
Šta trenutno čitate?
LUJANOVIĆ
Dovršio Josipa Mlakića (nešto što će tek biti objavljeno) i Ognjena Spahića, pa zaronio u Filipa Davida. Pored stručne literature za knjigu eseja u nastajanju.
Fotografija: Jere Živković
