STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
IBRAHIMOVIĆ
Počeo sam pisati onda kada sam osjetio da moram pisati. Vremenski se to poklopilo sa boravkom u Seattlu, u kolijevci grungea, 2006-2007. godine. Radi se o moranju kojem ne znam uzrok (tlo, jezera, oštri zrak, Seattle freeze, biblioteke U. of Washingtona) a još manje cilj. Kada isključite racionalne razloge (kao što je slučaj) i opipljive ciljeve (čitaj: novčane) onda je jasno da se radi o jednoj čudnoj i prilično patološkoj društvenoj pojavi (npr., više ljudi u najnepismenijoj evropskoj zemlji, u BiH, piše, nego što čita) kojom bi se pojavom, da su ozbiljne nauke, morale baviti psihijatrija i antropologija.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
IBRAHIMOVIĆ
Armiran je načinom življenja. Mislim li o pisanju, a da to istovremeno nije i misao o življenju, onda niti živim, niti pišem – to mi je bjelodano jasno i, priznajem, krivo mi je što je to tako. Naime, ima ljudi koji žive, a ne pišu?! Samo roštiljaju…
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
IBRAHIMOVIĆ
Da je to tako, bilo bi lako! Naime, izabereš formu i popuniš je sadržajem, volj ti vino, volj zejtin, volj ti vodu, sve u istu čašu. Ali, kao što nas ruski formalisti podučiše (oni, posljednji), jednoj tekućini (sadržine) odgovara samo jedna čaša (forme). Zbog toga, prebacimo li se na osobni i sasvim privatni plan priče, jasno je da nam je misao već dana u formi, baš kao što i formu nikada ne vidimo bez njenog sadržaja. I iz praznog, suhog zmijinog svlaka što se leluja iz jezerske vode, CSI sve o zmiji sazna.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
IBRAHIMOVIĆ
Nema tema! Nema ni autora! Ima samo proces kojim živimo, tj. kojim pišemo. I tema i autorstvo su tu nebitni. Maštam o književnosti bez vlasništva, kao kad bi, npr., romani i poezija izlazili pod šiframa, ili čak i bez njih. Tako bi pitanje koji broj košulje nosiš, bilo identično pitanju koji tip pisanja, čitanja, preferiraš, i ti onda, u ponudi, u biblioteci, fino «obučeš (se)», i probaš. Tako sam beskrajno uživao, orgazmički ćutio, probajući nepoznate knjige i kušajući odlomke nečijih tekstova, u toku svojih djetininjih lutanja među rafama austrougarske biblioteke u Lukavcu…
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
IBRAHIMOVIĆ
Poezija zna biti biti kao planinski potok i bujica što nosi sve sa sobom, i vodu, i blato, i kamenčiće i brze planinske pastrmke. Proza zna umirivati do one opasne granice kada nas umirenost podsjeća na smrt, baš kao i ravnodušnost oceanskog prostranstva kojemu ništa ne nedostaje. E, sada, nije nam, nažalost, dato da ovdje biramo, uglavnom smo kamenčić, pastrmka, blato, ili umireno ništa. Možda to najbolje opisuje, Danijel Dragojević, kad kaže da ne znamo jesmo li krtica (rovimo li po mraku?) ili smo ušli u podzemnu željeznicu (voze nas ka nekom kao jasnom cilju).
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
IBRAHIMOVIĆ
Važna je. Čak sam počeo i da je pišem, ne znam na šta će to?! Koliko je nama-čitaocima poezija važna, jasno je kada pogledate koliko je nebitna u savremenom društvu. Što ste više u savremenom društvu, manje ste u poeziji, jasno je.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
IBRAHIMOVIĆ
Ako mislite pod tradicijom ono što se kod nas pod tim podrazumijeva, nije uopće važna. Ako mislimo na tradiciju kao tradiciju tekstova koje biramo i koji nas biraju, u koje smo učitani i iz koje smo, dok pišemo, (pro)čitani, onda je to medij u kojem plivamo, pa onda pitanje je li i koliko ona važna jednako smisleno koliko i pitanje je li ribici važna voda iz akvarijuma.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
IBRAHIMOVIĆ
Ne mislim. Mislim samo na jednog čitaoca, onoga koji čita druge knjige, kada ne čita svoju, onu koju piše. Ali, budući da sam, uglavnom, u stanju čitati i tuđim očima, onda mi misao o drugom čitaocu dođe kao misao o meni drugome, pa to, opet, ispadne da mislim samo na jednoga…
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
IBRAHIMOVIĆ
Regija? Prevođenje? Volio bih da se ono što pišem prevede na srpski i hrvatski. Malo ambiciozniji kad bih bio, volio bih da se prevede i na crnogorski i, naravno, na bosanski. Da se, dakle, čita.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
IBRAHIMOVIĆ
Marginalizirano je sve što je žensko, pa tako i književnost. Nažalost, najčešće su to ili ženski izbori ili društvene prisile; patrijarhat, po sebi, ne valja nikome; i muškarcem se postaje, a ne rađa… Kad bih znao pisati kao žena, bio bih sretan…
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
IBRAHIMOVIĆ
Uprkos pseudo-, kvazi- i svakoj drugoj, više-manje podgrijanoj ljevici, a ona je ta koja, najčešće, gura tu priču, i uprkos nacionalističkoj armiranosti, koju je već kroz naše školske programe sprovela desnica, takvo nešto ne postoji, Ako postoji, onda to nije umjetnost. Ako postoji, tako se, kao, naziva, onda se radi samo o kulturnim fenomenima koji svjedoče, ili su svjedočili, o stanju duha jednog vremena i veličini iluzije kako se svaka praktična misao može upregnuti u umjetnost. No, nije mi strana misao da su iluzije jedan od nužnih konteksta književnosti.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
IBRAHIMOVIĆ
Dakle, vjerujem li u transcedenciju? U to da je ruka kojom pišem(o) vođena nečim o čemu malo svijesti imam(o)? Hm, da. Samo bih to drugačije nazvao zbog balasta kojim su nadahnuće opteretili romantičari u 19. stoljeću. Nazvao bih to moranjem, nekim…
STRANE
Ko su vam uzori?
IBRAHIMOVIĆ
David Vann, Nathan Filer, Niccolo Ammaniti, Jonathan Frenzen, Georgi Gospodinov, kad bih znao, pisao bih kao oni…
STRANE
Šta trenutno čitate?
IBRAHIMOVIĆ
U isto vrijeme čitam nekoliko knjiga. Trenutno su to «Moja borba», drugi tom (K.U. Knausgora), zbornik časopisa Polja, juli-august 2013, s tematom o Tomasu Bernhardu i «Orgazam i Zapad», R. Mišambleda.
