STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Zapravo prerano. Prvu pjesmu sam napisala s devet, prvu nagradu za priču dobila s dvanaest na Festivalu djeteta u Šibeniku, Zmajevu nagradu za dječju poeziju dobila sam s trinaest, knjižicu pjesama objavila s četrnaest, zatim još dvije adolescentske zbirke… Kasnije mi je to predstavljalo određeno opterećenje, pa sam se, nakon godina nepisanja, nekom pravom književnom radu posvetila tek u tridesetoj kad mi je postalo jasno da je to moj jedini i pravi posao.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Uglavnom pišem ujutro. Ne mogu birati vrijeme, jer imam djecu, to je realnost, tako da hvatam svaki slobodan trenutak za rad. Skuham kavu i bacim se na ekran. Na početku istražujem i paralelno pišem stihijski, ali se kasnije puno puta vraćam tekstu i uređujem ga. Barem deset puta više vremena provedem razmišljajući o tekstu, o problemima teksta nego pišući ga.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Jeziku dajem prednost. On je najvažniji. Važni su, naravno, i sadržaj i forma.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Autor bira temu o kojoj mora pisati. To mi se čini kao najsretniji slučaj.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Moji su romani samo jako duge pjesme, a takve volim i čitati. Pjesme su mi pisane u proznoj formi.
Možda je najteže pisati kratke priče, jer one traže strože poštivanje žanra, zanata, a meni je prirodno kad se te granice zamute.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Sve zbog čega vrijedi živjeti je poezija. I obrnuto: poezija je sve za što vrijedi živjeti. Život bez poezije je gola kost.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Možda ima onih koji mogu dobro pisati mimo poznavanja književne tradicije domaće i svjetske, ali ja ih nisam upoznala. To bi trebalo biti neko polazište od kojeg ćeš krenuti u svom pravcu, često i poželjno, sasvim suprotnom.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Zapravo ne. Ne bih ništa napisala da mislim na druge ljude ili na drage ljude. Pišemo sebi i sebi sličnom.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Imamo barem jednako divnih prevoditeljica i prevoditelja koliko i pisaca, možda i više. A ipak neke knjige sporo dolaze do nas. Prevoditeljski posao je podcijenjen.
Što se prijevoda naših autorica i autora na strane jezike tiče, mislim da se stvari zadnjih godina mijenjaju na bolje, lakše se dolazi do prijevoda, s druge strane, zbog nedovoljne podrške i neorganiziranosti institucija, jedva se nazire neki sistem u svemu tome, sve ovisi o entuzijazmu pojedinaca u izdavaštvu. To je još uvijek pionirski posao.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Postoji nekoliko vrhunskih autorica, vrhunskih i izvan regionalnog konteksta. Voljela bih da objavljuju češće.
Ipak, gotovo je nemoguće naći knjige autorica iz BiH, Srbije i ostalih zemalja regije u Hrvatskoj, a ni obrnuto nije puno bolje. Autore još i objavljuju, ali autorice, ako nema potpore izdavaču za prijevode, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne – ispada da je zajednički jezik mana, a ne prednost.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Ona koja ima priključak na društvenu stvarnost, koja svjedoči o nekoj istini, koja je prvenstveno samokritična.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Da, ja sam staromodna, pišem u tom stanju uvijek, inače bi me realnost i sumnje odvratile od pisanja.
STRANE
Ko su vam uzori?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Pjesnici u svom zanatu. Ne moraju biti književnici, važno je da me pokrenu iznutra: glazbom, filmom, grafitom, stripom, predstavom…
STRANE
Šta trenutno čitate?
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Athena Farrokhzad: Bijela svita; Momčilo Popadić: Momo, zašto se kriviš; Thomas Bernhard: Mraz; Zamarovsky: Grčko čudo; Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban.
