STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
SEMOLIČ
Prve pjesme sam napisao kad sam imao sedam godina. Mog rođaka, sina očevog brata, i mene čuvali su djed i baka. Jednog dana sam ga čekao da se vrati iz škole i pošto mi je bilo dosadno, odlučio sam da napišem pjesmu. Sat kasnije imao sam napisane tri ili četiri pjesme. Ne sjećam se koliko dugo vremena sam tada pisao stihove, možda mjesec ili dva, a onda su mi pažnju privukle druge stvari, najvjerovatnije fudbal. Sa pisanjem sam počeo opet kao tinejdžer, kad sam počeo svirati gitaru, ali u poeziju sam zaista stupio sa 17 godina, kad sam upoznao Daneta Zajca, kojeg još danas, godinama posle njegove smrti, doživljavam kao svog učitelja, majstora, mada već odavno nisam pod njegovim uticajem.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
SEMOLIČ
Nekad sam svu nadu oko pisanja polagao na inspiraciju i nikako nisam mogao razumjeti američke pjesnike koji smatraju pisanje pjesama kao oblik svakodnevnog rada. Kasnije se to promijenilo. To ne znači da pišem svaki dan, daleko od toga, ponekad po cijelu godinu ne napišem ništa, ali kad pišem, onda stvarno pišem. Pokušam da nađem vrijeme i prostor za pisanje, onda se zatvorim u taj prostor, u to vrijeme, u samog sebe, i počnem sa pisanjem. Na početku ono što napišem nema baš puno veze sa poezijom – to su neki tekstovi koji ne bi nikome značili ništa. U smislu poezije ne znače ništa ni meni, ali ovaj period je za mene veoma bitan, značajan, jer je to period kad „gradim“ jezik nekih budućih pjesama. Ako se taj jezik desi, onda se polako počinju pisati „prave“ pjesme, a prave su one koje me iznenade. Ponekad ovo razdoblje traje po nekoliko sedmica, ponekad nekoliko mjeseci – ne znam od čega to zavisi. Ali tako sam napisao svoje posljednje knjige pjesama.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
SEMOLIČ
Mislim da kod poezije ne možemo zaista razlikovati formu od sadržaja. Da li je u nekoj pjesmi rima dio forme ili dio sadržaja? Ona može, ako je dobro napisana, korištena, nositi baš toliko informacija kao neki drugi dijelovi pjesme. Kad pišem osluškujem jezik, mada mislim da poezija i nije stvar jezika, nego samo upotrebljava jezik, da bi se izrazila, da bi došla u postojanje. Znači da je za mene poezija jezik za sebe i kad kažem, da u početku svake faze pisanja „gradim“ jezik, mislim sa na jezik poezije, a ne jezik, kog upotrebljavamo u svakodnevnoj komunikaciji, mada poezija upotrebljava dijelove tog jezika.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
SEMOLIČ
I jedno i drugo. Poezije ne bi bilo bez ljudi. Znači mi smo ti, koji izabiru teme i način na koji te teme obrađujemo. No, drugo je, kako doživljavamo proces pisanja pjesme. Osobno to doživljavam kao da tema izabere mene, a ne ja nju. Ponekad mi se čini da sve teme (a i načini na koje te teme dođu u postajanje) već postoje negdje izvan mene (ili negdje duboko u meni) i čekaju neki svoj trenutak, da iskrsnu u svijet. Zato su za mene „prave“ pjesme one pjesme koje me iznenade – kao da su neka bića, koja nemaju veze sa mnom. Mada mislim da u tom pravcu, pravcu mistifikacije poezije, nije baš pametno ići, jer onda počnemo doživljavati poeziju na način religije ili ideologije. Ipak pišemo pjesme ljudi i zato je život (život pojedinih ljudi, a i život uopće) nadređen svakoj pa i najboljoj pjesmi.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
SEMOLIČ
Sa prozom nemam baš puno iskustva. Nekad davno napisao sam kratak roman za djecu, ali pisao sam ga na način pjesme – znači bez nekog nacrta. Isto mi se desilo i sa dramskim tekstovima. Možda bi se danas, kad sam malo stariji (a ne i mudriji, kako bi rekao Danilo Kiš) latio pisanja proze i dramatike na neki racionalniji način.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
SEMOLIČ
Za mene je poezija kroz godine postala način života. Pogotovo u posljednjoj godini, od kad sam sa Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem pokrenuo internetsku reviju za poeziju Poiesis. Ponekad mi je to uredu, ponekad me to nervira, jer to da mi se život više ili manje okreće samo još oko poezije i revije sve više doživljavam kao neki prisilan rad. Ali svejedno je poezija bitna za mene, jer me je baš poezija vodila i još me vodi u neke svjetove, unutrašnje i one van mene, za koje uopće ne bih znao da postoje ako ne bi pisao i čitao pjesme.
Znamo da danas poezija u savremenom društvu nema više one pozicije koju je imala nekada, ona je marginalizirana, izbačena iz javnosti, ako javnost još uopće postoji. To je velika šteta, ne za poeziju, nego za društvo – mislim da poezija još uvijek ima moć i vitalnost, da gradi utopije, neke moguće realnosti, da sniva neke moguće budućnosti. Savremeno društvo sebe predstavlja kao jedino moguću realnost i zato mu poezija smeta – ipak mi pišemo, sanjamo i vjerujem da će naši snovi jednog dana opet biti u centru društvene pažnje. Dakako to društvo više neće biti društvo u kojem živimo danas.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
SEMOLIČ
Tu sam sljedbenik Eliota. Bez tradicije nema poezije i nema književnosti. A tu ne mislim samo na neku nacionalnu književnost, mada mislim, da je potrebno dobro poznavati i nju, nego na tradiciju svjetske poezije i književnosti, odnosno sve one poezije i književnosti do koje možemo doći kroz čitanje. Poezija tako naprimjer za mene nije stvar nacionalnog, i nisam baš prijateljski nastrojen prema onima koji poeziju interpretiraju u funkciji nosioca nekog nacionalnog duha – za mene je to zloupotreba poezije. Isto tako mislim, da postoji toliko tradicija, koliko ima pjesnika i pisca. Pojedini pjesnici i pjesnikinje naime u okviru te goleme tradicije uspostavljaju neke svoje individualne tradicije, a neke od njih, kao recimo Baudelairova, koji je za svog prethodnika izabrao Poeja, postaju tradicije svih nas, koji danas pišemo pjesme. A kad kažem da je tradicija važna, tu ne mislim, da moramo slijepo slijediti neku tradiciju – bitno je kakav stav zauzmemo prema nekoj tradiciji, možemo joj se i suprotstaviti. Ali da bi to uradili, opet moramo upoznati tradiciju.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
SEMOLIČ
Ne, ne mislim. Možda to zvuči egocentrično, ali sebi u odbranu mogu da kažem, da tada ne mislim ni na sebe. U stvari pokušam, i kad pišem, kad pjesma nastaje, i kad pjesmu prepravljam, biti koncentriran na sam tekst, na samu pjesmu. Zanima me, što se tamo događa, kako pojedini elementi pjesme stupaju o odnose sa drugim elementima te iste pjesme. To nije samo stvar tehnike, zanima me i to, kako ustvari pjesma nastaje, zašto odjednom ona mala hrpica riječi na papiru dobije značaj pjesme i moć da čitaoca gurne preko same pjesme i njega samog u polje svetog, svetog u onom smislu, u kojem ga razumije Georges Bataille.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
SEMOLIČ
Tu mogu govoriti samo za Sloveniju u odnosu na druge države bivše Jugoslavije. Mislim, da se je u posljednjih deset godina puno toga napravilo na području prevođenja autora i autorica iz regije i tako se barem malo zakrpala ona pukotina, koja je onako grubo zarezala među nas za vrijeme raspada Jugoslavije. Ali naravno, prijevoda nikad nema previše – na ovim područjima ima puno odličnih pisca koje bi još trebalo prevesti na slovenski jezik.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
SEMOLIČ
Ovo pitanje bi možda negdje na zapadu bilo ishodište za akademsku debatu o razlikama između muškog i ženskog pisma, ali u našim krajevima je na žalost to još uvijek prvenstveno pitanje o ravnopravnosti među spolovima. Mi još uvijek živimo u jednoj patrijarhalnoj zajednici, što se odražava i u književnosti. Slovenija tu nije nikakav izuzetak. Mada imamo niz izvrsnih autorica, u udžbenicima još uvijek dominiraju muškarci (koliko sam čuo, u posljednjem izdanju udžbenika za književnost ima samo jedna autorica), slično stoje stvari sa antologijama, a i pogled na dobitnike nagrada prikazuje istu sliku – i tu je postotak muških u odnosu do postotaka žena zastrašujuće visok. Kako promijeniti ovakvo stanje? Na žalost na to nemam odgovora, jer se ovakvo stanje replicira već stotinu i više godina. Nadam se da će se jednog dana ovaj trend zaustaviti i da će ovo pitanje i kod nas biti samo stvar akademskih razgovora. Ali sve više mi se čini da je put do tamo još dug …
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
SEMOLIČ
Kako svako pravo pitanje o književnosti, a u ovom intervjuu ima ih puno, i ovo je samo naizgled jednostavno i barem meni otvara više pitanja, nego što imam na njih odgovora: šta je angažovanost? Gdje i kada možemo govoriti o angažovanosti u književnosti? Kako se ona iskazuje? Da li je naprimjer neka pjesma koja poziva radnike na borbu za njihova prava, a pisana je u veoma tradicionalnom maniru, već angažovana poezija ili nije? Ili je angažovana ona poezija koja razdire jezik i stvara ga nanovo? Ukratko i jednostavno, previše jednostavno, bih odgovorio, da je angažovana sva ona književnost, koja nas kod čitanja suočava sa samim sobom, koja dovodi u pitanje naš ustaljeni pogled na svijet, društvo, naše literarne i filozofske stavove. Ona je doduše za mene i jedina prava književnost. Suprotna njoj je književnost koja nas gladi i koja učvršćuje naše već ustaljene nazore, stavove. Takva književnost me ne zanima.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
SEMOLIČ
Nešto malo sam o tome govorio već prije. Da, vjerujem u nadahnuće. Ali ne vjerujem samo da može doći jedino na spontan način, nadahnuće možemo i prizvati. To i sam radim u posljednjih deset do petnaest godina: sjednem i pišem. I ponekad tako prizovem nadahnuće. U tom trenutku, trenutku nadahnuća, moje pisanje se radikalno izmjeni – jezik počne zvučati kao ono zvono iz Andreja Rubljova.
STRANE
Ko su vam uzori?
SEMOLIČ
Ne znam da li još imam neke prave uzore, ali imao sam ih kad sam bio mlad. To su bili slovenski pjesnici i pjesnikinje, Božo Vodušek, Dane Zajc, Saša Vegri, Svetlana Makarovič, Majda Kne, Franci Zagoričnik, Iztok Osojnik, Jure Detela, a onda strani kao što su Vasko Popa, Seamus Heaney, Wislawa Szymborska i Zbigniew Herbert. Ali nisu svi moji uzori dolazili iz područja književnosti, prvi moj idol je bio John Lennon, a kasnije sam puno toga kod svog pisanja preuzimao iz umjetnosti, slikarstva: veoma jak trag su u mom pisanju ostavili slikari kao što su Paul Cezanne i Piero della Francesca, pa i slovensko-srpski slikar Bojan Bem.
STRANE
Šta trenutno čitate?
SEMOLIČ
Ovih dana radim na prijevodima dvojice izuzetnih pjesnika pa tako čitam njih: jedan je nepalski pjesnik Keshab Sigdel, a drugi Darko Cvijetić.
